Kratka povijest zagrebačkog kvarta koji obožavaju umjetnici i politički moćnici

Kvart u centru Zagreba koji neslužbeno zapravo nosi naziv po ulici, Martićeva ulica, i pod njim se podrazumijeva dio grada od Draškovićeve, preko Bauerove skoro do Kvatrića te dio oko džamije, posljednjih je godina posta najpoželjnija zagrebačka lokacija za stanovanje, izlazak na kavu te mjesto za kupnju dizajnerskog namještaja. Isti je kvart poznat i kao središte političke moći, ovdje su se koncentrirale središnjice najjačih hrvatskih stanaka, u tom dijelu grada stanuje nekoliko moćnih političara, u Bauerovoj ulici je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. I Vladimir Šeks. U današnjoj formi kvart se počeo razvijati početkom prošlog stoljeća.

Sokolski slet 1911.

Međutim, povijesno istraživanje koje je proveo povjesničar umjetnosti Krešimir Galović (autor knjige o Viktoru Kovačiću), dovelo ga je do zanimljivog otkrića. Pokazalo se da je Ulica Antuna Bauera jedna od najstarijih zagrebačkih gradskih prometnica. Datira još iz srednjeg vijeka.

Studiju “Ulica Antuna Bauera u Zagrebu - urbanističko arhitektonski razvoj, od srednjovjekovnog puta do moderne ulice”, Galović je nedavno predstavio na predavanju koje je bilo dupkom puno zainteresiranih građana.

- Za razumijevanje povijesnog razvoja Zagreba i njegovih ulica jedno od ključnih polazišta je poznavanje povijesnih prometnica i putova koji su prolazili njegovim područjem - kaže Galović.

Pogled s katedrale s kraja 19. stoljeća

Najstarija zagrebačka povijesna prometnica je Ilica. Na prostoru Trga bana Jelačića formiralo se veliko križište na kome je jedan krak tog puta skretao današnjom Petrinjskom ulicom prema jugu - prema rijeci Savi, a drugi je nastavljao Vlaškom ulicom u smjeru Maksimira. Jedan od povijesnih putova bila je i današnja Bauerova. Njezin razvoj usko je povezan uz povijest Vlaške ulice. U to vrijeme Bauerova ulica spominje se kao “put koji vodi na Savu”. Taj je put ucrtan na dvama planovima grada Zagreba s okolicom iz 18. stoljeća, koji se danas u bečkom Ratnom arhivu. Put se kretao “ravno” od nekadašnjeg naselja Laška Ves do nekadašnjeg selišta (sela) Dubrava, dok se dio puta prema “dolje” Bauerovom kretao prema rijeci Savi, prateći jednim dijelom korito nekadašnjeg potoka Medveščak.

Zagrebački zbor iz 1911.

“Put koji vodi na Savu” počinjao je na istočnoj periferiji Laške Vesi koja se formirala tijekom 15. stoljeća. U to vrijeme Laška Ves pripadala je župnoj crkvi sv. Antuna. No, već u 16. stoljeću njezinu ulogu preuzima prva crkva Sv. Petra. U arhivskim izvorima crkva Sv. Petra s hospicijem - odnosno bolnicom za gubavce, prvi se put spominje 1433. godine.

- Točna lokacija prve crkve Sv. Petra i hospicija nije poznata. Pretpostavljam da se nalazila nešto istočnije od današnje crkve Sv. Petra na prostoru između Vlaške ulice 116 i Derenčinove - govori Galović i dodaje da je nova župna crkva Sv. Petra sagrađena 1770. godine.

Avionska snimka Bauerove i okolnih ulica iz 1930.

Prostor Bauerove ulice do kraja 18. stoljeća bio je okružen vrtovima i oranicama. Važan pomak dolazi s biskupom Maksimilijanom Vrhovcem, koji je inicirao uređenje čitave Laške Vesi. Najvažniji Vrhovčev zahvat u Vlaškoj ulici bilo je uređenje biskupskog vrta na zapuštenom biskupskom zemljištu uz “put koji vodi na Savu”. Angažirao je 1790. godine bečkog graditelja Josipa Reymunda, koji je izradio projekte za vrtnu kuću, staklenike i gospodarske zgrade iza kojih se prema jugu pružaju uređeni vrtovi.

Mali Vatikan

- Ovom je vizurom, poput kakvog baroknog ladanjskog dvorca, dominirao objekt s istaknutim jednokatnim središnjim dijelom prekrivenim mansardnim krovištem. Bočna krila objekta, nekadašnji staklenici, srušeni su tijekom 1926. godine za potrebe gradnje stambenog bloka Nadarbine Nadbiskupije zagrebačke - odnosno Malog Vatikana, jednog od blokova Vlaška - Martićeva. Od dvorca i staklenika ostala je danas samo Vrtlarova kuća u Vlaškoj 70 - 72, koja je bila središnji dio. Da objekt nije srušen, danas bismo ovdje imali zagrebački Belvedere, malu verziju istoimenog bečkog dvorca. Nekadašnji vrtovi išli su od zgrada u Vlaškoj do početka Zvonimirove, na 10 jutara zemlje. Kompleks je završavao engleskim parkom - opisuje Galović.

Bauerova u objektivu Toše Dapca

Kroz biskupski vrt prolazio je put koji je poslije formiran u Martićevu ulicu. Početkom 20. stoljeća reguliran je prvo u produljenu Jurišićevu ulicu, kako se tada zvala današnja Martićeva. I na području Laginjine je bio put, kaže Galović, koji se prvo zvao Bačvarska ulica.

Početak buduće Bauerove ulice definiran je tijekom pedesetih godina 19. stoljeća. Na uglu Vlaške ulice i “puta prema Savi” postojala je kuća u vlasništvu stanovitog Matheasa Lukšića. To je ujedno i najranije sagrađen objekt na prostoru Bauerove, danas je tu smještena policijska uprava. Na početku ulice sagrađena je i vojarna 1876. godine. Za potrebe vojarne uz Bauerovu ulicu negdje do današnje Laginjine ulice sagrađeno je nekoliko gospodarskih objekata i jahalište, dijelom i na mjestu Vitićeva nebodera.

Gradska klaonica

Prijelomni događaj bio je premještaj gradske klaonice s početka današnje Jurišićeve ulice na novu lokaciju u današnjoj Bauerovoj ulici na križanju sa Zvonimirovom. Vrijeme je to početka intenzivnog razvoja i industrijalizacije grada Zagreba, pa se industrija slično kao i danas seli na periferiju. Nekadašnji “put koji vodi na Savu” nazvan je Klaoničkom cestom. Nastavlja se razvoj područja.

- Regulacija potoka Medveščak stvorila je preduvjete za uređenje velikog gradskog zemljišta od tzv. produljene Boškovićeve ulice do današnje Ulice kneza Borne. Zbog blizine klaonice na ovaj je veliki prazan prostor iz gradskog središta premješteno stočno sajmište pa je dio grada zvan Sajmištem - kaže Galović.

Bauerova ulica danas

Tu su se već nalazile Topnička jašiona i klaonica, a uskoro i Ledana u Bauerovoj.

- Jašiona je na početkom 20. stoljeća uglavnom bila za sokolske sletove i priredbe te druga javna okupljanja. Bila je važno javno okupljalište građana i taj će karakter zadržati sve do 1936. godine, ona je bila na mjestu gdje je sada Booksa u Martićevoj - objašnjava Galović.

Planiranje modernog Zagreba, čija se gradnja intenzivirala nakon Prvog svjetskog rata, dugujemo Milanu Lenuciju.

- Lenuci radi vizionarski plan razvoja Zagreba u kojem predviđa buduće gradske blokove, ulice i trgove - poput Trga žrtava fašizma, Krešimirova trga ili pak dijagonalne ulice Račkoga i Višeslavove ulice. Najgenijalnija je Lenucijeva zamisao u projektu, kako je i on sam naziva, ‘sjajna ulica’, odnosno buduća Zvonimirova ulica. Zanimljivo je da je njegova ‘Sjajna ulica’ bila osmišljena i kao prometnica za ‘tramvajski i kolni promet’, ali i kao - šetalište za ljude te jahača staza, s dva drvoreda, kako sam Lenuci govori ‘jedan da štiti od sunčane žege pješake, a drugi jahače’ - opisuje K. Galović.

Lenucijev plan temelj je budućoj Ulici kralja Zvonimira koja će nakon Prvog svjetskog rata postati okosnicom gradnje istočnog dijela grada, koji je tada nazvan Novi Zagreb.

Godine 1909. zagrebački su gospodarstvenici na poticaj gradonačelnika dr. Milana Amruša utemeljili Zagrebački zbor za izložbe i velike sajmove. Kako nekadašnje Sajmište na prostoru Sveučilišnog trga više nije odgovaralo, grad je odredio za održavanje godišnjih izložbi zbora lokaciju oko topničke jašione. Prve izložbe organizirane su 1910., 1911. i 1913. godine. Tijekom 1913. godine vojska je napustila sve objekte na prostoru između Martićeve ulice i Sajmišta.

Već od 1929. godine počinju se jasno razabirati ulični blokovi s novosagrađenim zgradama. Do tada je sagrađena većina kuća u zapadnom dijelu Martićeve ulice. Do 1927. godine definirano je njezino sjeverno pročelje od današnjeg kućnog broja 27, koje se popunjavalo s kućama već od početka 20. stoljeća dok su se s južne strane formirali blokovi Martićeva, Tomašićeva, Trg žrtava fašizma, Smičiklasova ulica i dijelom blok Martićeva, Trg burze (Hrvatskih velikana), Račkoga, Smičiklasova ulica.

Autori projekata većine kuća koje su sagrađene u to vrijeme na ovom potezu istovremeno su bili njihovi investitori - odnosno vlasnici - poput građevnih poduzetnika Marina Bezića i Mirka Košutića. Također se pojavljuju velika arhitektonska imena, poput Otona Goldscheidera, Stjepana Planića, Bogdana Petrovića, Zvonimira Vrkljana i Aleksandra Freudenreicha.

Promjena imena

- Nakon višegodišnjih pokušaja napokon je 1928. godine preseljena Gradska klaonica na novu lokaciju na Sajmišnoj cesti (Heinzelova ulica). Rušenje klaoničkih objekata omogućilo je gradnju bloka Bauerova, Brešćenskoga, Vojnovićeva i Zvonimirova ulica. Tijekom 1936. godine preseljen je i Zagrebački zbor u Savsku cestu i na njegovu mjestu nastaju dva bloka - nabraja Galović.

Većina sagrađenih stambenih objekata u tom su vremenu četverokatnice. Na istočnog dijela Bauerove ulice početkom 30-ih godina planira se gradnja kompleksa trgovačko-obrtničkog društva Hrvatski radiša. S južne strane tog velikog gradskog bloka, na trgu kralja Petra Krešimira IV. tijekom 1936. godine počela je gradnja velikog kompleksa Trgovačke akademije i Državne ženske stručne škole. Tijekom 1938. godine Klaonička cesta preimenovana je u Ulicu Antuna Bauera. Do početka Drugog svjetskog rata Bauerova ulica sagrađena je i asfaltirana. Nakon Drugog svjetskog rata Bauerova i Lorkovićeva ulica dobivaju naziv Ulica narodnog heroja Josipa Kraša. Već 1945. nastavljaju se radovi na kompleksu Hrvatskog radiše, koji je u to vrijeme nacionaliziran i predan na uporabu Jugoslavenskoj narodnoj armiji, gdje je danas sjedište MORH-a. Godine 1990. ulici je vraćen naziv Ulica Antuna Bauera.