Iva Horvatić rođena je u Zagrebu, a roditelji su joj podrijetlom iz Drniša i Marije Bistrice. Djetinjstvo je provela u raznim krajolicima, mama bi se uvijek pobrinula da joj bude lijepo i aktivno.
- Petnaestak godina svaki sam vikend boravila u Žumberačkom gorju jer sam tamo i trčala i planinarila. Odrasla sam tako da mi je s vremenom postalo nezamislivo da ne budem vikendima u šumi - priča Iva koja priznaje da su joj s godinama ti vikend-boravci u šumi postali premalo, pa je počela aktivno tražiti zemljište kako bi imala svoju malu kuću u prirodi. No, isprva to nije uspijevalo. A onda je krenula tražiti po Gorskom kotaru - hrvatskoj meki prirodnih ljepota i lijepih drvenih kuća.
- Svaki vikend intenzivno sam obilazila kuće i onda sam, sasvim slučajno, pronašla ovu koja me oborila s nogu i koja je zadovoljila sva moja očekivanja. I više. Mir, duboka šuma i rijeka kao bonus. Selo Doluš, uz samu granicu sa Slovenijom. Savršenstvo! - govori Iva dok ulazimo u njezinu drvenu oazu od samo 40 četvornih metara. Kućica je to otvorenog tipa, a čim se uđe kroz glavna vrata, otvoreni je prostor, koji je, objašnjava Iva, zamišljen tako da se ne zatvara pogled na šumu kada se i zatvore kućna vrata.
- Prostorom prevladavaju dvije velike staklene stijene, jedna nasuprot drugoj, tako da je fluidan i da imate osjećaj da je priroda dio kuće. Galerija od 20 kvadrata predviđena je za spavanje, a zbog staklene stijene vizualno ste i dalje u šumi. Što se tiče dizajna i same ideje kako će kuća izgledati, to sam sve osmislila ja, a izradila je firma Jarun instalacije pod vodstvom Danijela Križana - otkriva Iva Horvatić, koja se prisjeća samih početaka.
- Budući da je veliki dio mog života posvećen šumi, koliba u šumi je bila prirodan slijed događaja. Prvi put kada sam došla vidjeti kuću, znala sam istog trenutka da je to ono što sam tražila jer sam obišla mnoga gradilišta i dobro sam znala što tražim. Kuća, ili kako se znaju našaliti moji bližnji - štala, imala je samo vanjske oblice, krov, bila je bez temelja i instalacija. Kako je postojala samo konstrukcija kuće, trebalo je raditi apsolutno sve. Sam proces započeo je tako da sam napravila troškovnik i znala sam što me očekuje. Nije bilo lako, ali uz svog partnera Danijela Ivezića, kojem je i posao vezan za nekretnine, bila sam pravno sigurna po svim pitanjima vezanim za nekretninu - objašnjava Iva Horvatić i prisjeća se tijeka radova - temelji, septička jama, izolacija, unutarnje oblaganje brodskim podom, kupaonica, galerija i nezaobilazne staklene stijene.
Sama gradnja, kaže Iva, bila je izazovna zbog vremenskih (ne)prilika i zahtjevnog puta za prijevoz građe.
- Htjela sam da kućom prevladava drvo, bez ikakvog visokog sjaja, plastike ili sličnih materijala. Što se tiče samog namještaja, kombinirala sam puno s proizvođačima izvana i pokojim komadom iz Ikee. Sam proces gradnje uvijek je zahtjevan, ali imala sam sreću sa zaista dobrim majstorom, s kojim sam dobro surađivala. Moju ideju iznio je bez okolišanja i čak nisam morala biti prisutna pri samim radovima, na čemu sam jako zahvalna jer to moj posao ne bi podnio - smije se Iva i poručuje kako ovdje uživa kao nikada u životu i kako joj ovo sigurno nije posljednja drvena kuća.
- Drvo kao materijal za gradnju oduvijek mi je blisko srcu, jer za mene znači toplinu. Iako sam rođena u Zagrebu, jako mi je teško boraviti u gradu, što zbog ljudi, što zbog samog ambijenta u kojem nisam ‘na svome‘. Mnogi mi znaju reći da nikad ne bi mogli boraviti u kući na osami koja je okružena samo šumom. Ja mislim baš suprotno. Boravim ovdje svaki tjedan, od petka do nedjelje. Nakon radnog tjedna u Zagrebu svaki put sam sretna kad napokon idem doma, u svoju drvenu kućicu - zaključuje Iva.
