Dok su u ožujku zagrebački Gornji i Donji grad te Podsljeme pretrpjeli još nesagledivo golemu štetu, i brojni su se stanovnici iselili iz svojih domova, dio hrvatske metropole koji se nalazi južno od željezničke pruge, uz rijetke iznimke, prošao je znatno bolje, gotovo bez problema.
Iako bi na prvu moglo izgledati da je stanovnicima brojnih nebodera i novijih višekatnica bilo najgore, to nije bio slučaj. Naravno, stanari tornjeva pretrpjeli se šokove jer takve zgrade u potresu kao da plešu, ali šteta je u građevinskom smislu, minimalna.
PUKOTINE
Objekti građeni armiranim betonom ili oni zidani, statički pojačani armiranim betonom, u ovom su se potresu pokazali kao dobitak na lutriji, a to je većina zgrada građena nakon potresa u Skoplju 1963. godine, kada su doneseni prvi protupotresni propisi te se uglavnom potom gradilo tako da objekt izdrži udar od iznad 6,1 stupnjeva prema Richteru, koliki je bio u tom gradu. Prema svjedočanstvu građevinara koji su radili na izgradnji Novog Zagreba, nakon tog potresa, došlo im je naređenje da sve do tada projektirano, pa i ono što se počelo graditi, mora se u smislu stabilnosti i normi gradnje, ponovno projektirati ili pojačati, primjerice, za Zapruđe, zbog čega su na neko vrijeme zaustavljeni radovi i produljeni rokovi. Međutim, u Zagrebu se ranije stambene zgrade gradilo drugačije, naročito na području Donjega grada.
- Zgrade građene oko Prvog svjetskog rata u Zagrebu su zidane od opeke, sa stropnim konstrukcijama s nosivim drvenim gredama, koje na sebi nose slojeve poda, a ispod greda obično je trstika sa žbukom. Upravo su na spojevima žbuke sa stropa i sa zida sada nastale brojne pukotine jer takva konstrukcija stropa nije kruta kao armiranobetonska - kaže Tomislav Kišiček, redoviti profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s Katedre za betonske i zidane konstrukcije.
DIO ENERGIJE
Armiranobetonska stropna ploča je, dodaje on, puno povoljnija jer ukrućuje zgradu i “drži zidove na okupu” i teže će se dogoditi da pojedini zid padne na ulicu.
- U takvim, starim objektima, najprije su popucali pregradni zidovi, pa tek kasnije nosivi. Pregradni zidovi nemaju funkciju prijenosa vertikalnih opterećenja, ali korisni su jer preuzimaju dio energije potresa na sebe, pa zbog toga niti njih nije dobro olako uklanjati prilikom brojnih adaptacija stanova - rekao je T. Kišiček.
Tridesetih godina u Zagrebu se uvodi polako u gradnju armirani beton, tako da ima rijetkih zgrada iz tog desetljeća u centru gdje se već koristio, i one također nisu dobile sada značajne pukotine. Armirani beton, kaže on, može pretrpjeti veće deformacije, ne puca momentalno, može na sebe preuzeti značajnu energiju potresa, ako je izveden prema pravilima struke. Čak i kad konstrukcija ima vidljiva oštećenja, neće se srušiti, ali takvi se primjeri sada čak i nisu dogodili.
Pitamo ga zašto su se neboderi i visoke zgrade u Zagrebu pokazali tako kvalitetnima u ovoj situaciji.
REGULATIVA
- Neboderi imaju armiranobetonsku nosivu konstrukciju, a dijelovi zgrade oko stubišta i liftova omeđeni su armiranobetonskim zidovima koji na sebe preuzimaju velik dio djelovanja sila potresa, zajedno i s ostalim dijelovima armiranobetonske konstrukcije. Ipak, zasigurno nije ugodno biti za vrijeme potresa na visokim katovima. Međutim, armiranobetonska konstrukcija može podnijeti trešnje, taj materijal izgleda vrlo čvrst kao kamen, ali može izdržati elastične pomake. Čak i ako ima male pukotine, to nije važno, ako je čelična armatura ugrađena prema pravilima - objašnjava Kišiček.
Naglašava da su zgrade nakon Skoplja i kasnijih potresa uglavnom u Zagrebu građene prema sve većim stupnjevima zaštite od potresa, jer se protupotresni propisi sve više i više postrožuju i unaprjeđuju, ali i da se ti stupnjevi ne odnose neposredno na skalu prema Richteru. Primjerice, mnogi će reći da im neboder može podnijeti potres od 9 stupnjeva prema Richteru, ali to se zapravo mjeri drugačije i malo kompleksnije.
- Općenito se, prilikom projektiranja, računaju razni parametri, koji su naročito za sve važnije objekte, kao zgrade bolnica, nuklearne elektrane, hidroelektrane, ali i za stambene zgrade, prilično visoki - rekao je Tomislav Kišiček.
Razgovarali smo i s Aleksandrom Čaklovićem, koji je bio ravnatelj Državnog zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo te ravnatelj Hrvatskih cesta.
- Živim u neboderu Rakete. Strukturalno gledano, taj objekt prošao je neoštećen, stradali su sekundarni elementi, koji se daju popraviti bez velikih troškova. Svi objekti u građevinarstvu se proračunavaju, a kasnije grade slijedom zakonskih odrednica. Tehnička regulativa tijekom vremena se mijenja napretkom znanja struke i kontrole gradnje. Do potresa u Skoplju, u tadašnjoj Republici Hrvatskoj vrijedila je tehnička regulativa naslonjena na njemačku regulativu, koja je donekle uzimala silu potresa u obzir. Nakon tog događaja, došla je želja za stabilnijim objektima i zakonska regulativa - kaže A. Čaklović.
SVAKA ZONA
Tada je čitavo područje bivše Jugoslavije podijeljeno u deset potresnih zona, slijedom geomehaničkih karakteristika tla. Zagreb se nalazi u 8. i 9. potresnoj zoni, a prilikom proračuna gradnje, uzimalo se za jedan stupanj više. Za svaku se zonu, dodaje on, odredio način proračuna sila koje djeluju na objekt, odnosno koeficijenti za pojedinu zonu. S vremenom i težnjom za složenijim i boljim objektima, standard se još povećao te se prešlo na drugi način izračuna. Danas je važeća europska regulativa, norme Eurokod.
