Ana Šunić pozvala nas je u svoj stan od 60 četvornih metara u obiteljskoj kući na Šalati, u koji se uselila nakon potresa i poplave koje su snašle njezin stan. Do tada je živjela u suterenu od 32 četvorna metra u samom centru Zagrebu. Ana je rodom iz Švicarske, ali već godinama živi u Zagrebu.
POGLEDAJTE VIDEO!
- Nakon potresa očajnički sam tražila stan. Prvo sam se hitno odselila u Draškovićevu, kako bih bila blizu maca koje sam morala ostaviti u dvorištu jer nisu isključivo kućne mačke. Tamo oka nisam sklopila mjesecima jer se zgrada užasno tresla sa svakim prolaskom tramvaja. Imam dvije mačke koje su mi dolutale. One su glavni akteri u svemu, jer ne bismo bili tu gdje jesmo da im nisam obećala da ću doći po njih i omogućiti im ponovno svu slobodu koju su imale. Nisam tražila stan za sebe. Svi filtri bili su namješteni tako da isključivo zadovolje kriterije na temelju kojih ću ispunim obećanje dano macama. Mogla sam se preseliti i u šator u šumi ili živjeti u deset kvadrata, na sve bih pristala samo da su uz mene. jedini moj uvjet bio je da stan bude u suterenu ili prizemlju zbog njih, bez obzira na ponovni strah od poplave - govori Ana Šunić, koja priznaje da je, unatoč tome što se preselila iz centra, i dalje u kontaktu s bivšim susjedima. Zgrada je dobila žutu naljepnicu, a njoj je, kaže, jako važno da zna što se zbiva u bivšoj zgradi jer, ističe, ne čini zgrada ljude, nego je obratno.
- Bilo mi je prilično teško napustiti centar, ali Šalata je neopisivo lijep kvart. Prvi zagrebački potres podosta me traumatizirao, ali nisam imala na umu da tražim stan u sigurnijoj zgradi. Poplava me dodatno unazadila. Nisam bila u Zagrebu i samo sam odjednom pročitala u novinama da grad pliva. Nazvala sam susjedu, koja mi je rekla da ostanem na telefonu dok mi ne provjeri stan. Prvo je rekla da je sve u redu, ali onda je povikala: Neee, ipak nije! U spavaćoj sobi je 50 centimetara vode. Odlučila sam se hitno vratiti u Zagreb. Da ne duljim, nakon cijele te drame, ipak sam pronašla ovaj divan stan na Šalati. Ima terasu, vrt i parking. Staklena vrata, grede, staklo, industrijski stil... stan nije bio namješten, izuzev kuhinje, kupaonice, stola i regala u spavaćoj sobi. To mi je bila win-win situacija jer mi je jako bitno da svaki kutak mogu namjestiti prema svojem ukusu. Odmah sam pitala vlasnicu mogu li zakucati u stanu barem 200 čavala, a ona je rekla - radi što hoćeš. I tako sam se doselila u listopadu 2020. godine - prisjeća se Ana.
Sam proces uređenja bio je, kaže, jako kaotičan.
- Kada sam otvorila prvu kutiju, zamalo su mi suze krenule. Ljude koje sam nakon poplave angažirala doslovce su mi pobacali stvari po kutijama. Nisam znala odakle početi. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da sve ponovno razvrstam i da imam pregled. Tada više nisam niti znala što imam ili nemam jer sam nakon poplave imala ogromnu materijalnu štetu. Bila sam i iscrpljena nakon svega tako da mi je trebalo mnogo dulje kako bih svoju viziju pretvorila u realnost. Premještala sam svaku stvarčicu iz prostorije u prostoriju. No, grubi koncept već sam imala u glavi, znala sam, primjerice, još prije selidbe da će pisaći strojevi biti na regalima za teški teret. Poslije, kada sam sve stvari razvrstala po tome u koju prostoriju trebaju ići, to mi je bilo najveće olakšanje, jer je zapravo tek tada počeo proces uređenja - priča Ana Šunić, koja ističe da oduvijek ima svoj stil od kojeg ne odstupa. Iako njezin stan, kažu joj mnogi, izgleda kao muzej. Kod nje, kaže, ništa nije slučajno, svaki predmet ima svoje mjesto.
- Dakle, provest ću pola sata pred zidom s nekim egzemplarom i procijeniti može li se nadovezati. Imam dobro oko za dimenzije i općenito kada vidim prostor, odmah imam viziju. Tako je bilo i s ovim stanom. Odmah sam znala gdje i što tematski podijeliti - govori Ana, po čijem se stanu odmah vidi da je ona strastveni kolekcionar. Priča da je noćna mora svakog prodavača na Hreliću, da svakodnevno posjećuje sajmove antikviteta te da ima i svoje ljude koji joj javljaju kada imaju u prodaji neki zanimljiv starinski komad.
- Imam zaista milijun stvari. Tolike količine koje si ne možete zamisliti da ih netko uopće ima. Ne vidi se na prvi pogled jer puno toga imam u ladičarima. Pisaćih mašina imam oko 70, fotografskih aparata duplo više. Knjiga imam toliko da svaka polica ima prvi red i drugi. Imam jako puno starih dokumenta, fotografija, a i kupujem ciljano papire koji mi služe kao zanimljiva pozadina za grafike koje radim - otkriva i dodaje kako se često veže za predmete. Tako je, primjerice, fotelju koja joj stoji u dnevnom boravku selila barem deset puta. Kada joj je tata tu istu fotelju opet dovezao u ovaj stan, rekao joj je da će ju zapaliti ako ju još jednom bude morao seliti.
Iako od eksponata i detalja teško dolazi do izražaja, namještaja je u ovom stanu dovoljno.
- Od namještaja u stanu najbitniji su mi regali za teški teret, jer mi je jednom prilikom usred noći pukao regal za knjige i od tada sam fan tih regala jer se lako sklope. Uspjela sam spasiti stol za posuđe koji imam već 17 godina. Zatim imam dizajnerski metalni vinski/čajni regal koji sam uzela mami. Najdraži komadi namještaja definitivno su mi drveni ladičari i izložbeni regal za knjige koji sam pronašla na Njuškalu - nabraja Ana.
Inače, kako govori, u stanu je jako malo tekstilnih stvari. Namjerno. Nema tepiha, a kada se uselila, Ana je skinula zavjese i dala napraviti rolete. U takvom se prostoru, naime, bolje osjeća. Inače, cijeli stan je monokromatski uređen. Od boja se jedino ističe bež boja papira i poneki drveni element.
Ana kaže kako mnogi kad vide stan pomisle da u njemu živi muškarac.
- Pa da, nema biljaka, nema tepiha, nema nekih detalja koja bi se svrstali u ‘klasične‘ indikatore ili bar ispunili percepciju kakvu imamo o tome što je muški, a što ženski stan. Meni je potpuno nebitno jer smatram da ružičasto nije simbol djevojčica, a plavo dječaka - zaključuje Ana Šunić.
