"Cijeli sam život zainteresirana za povezivanje ljudi i istraživanje o probijanju različitih granica - bilo međuljudskih, kulturnih, stilskih... Uživam hodati po rubu", kaže kulturna producentica i kustosica Tereza Porybná, koja je na isti način pristupila i uređenju svojeg stana u Pragu, koji ne služi samo kao dom već i kao umjetnička instalacija i zajednički prostor koji se stalno razvija i mijenja.
Projekt nazvan Ovenecká 33 potpisuje arhitektonski studio Objektor architekti, a prilikom uređenja prostora, prema Terezinoj kreativnoj viziji, eksperimentiralo se s različitim stilskim elementima i granicama između javnog i privatnog prostora.
"Odmah sam znala da želim stvoriti prostor koji je zajednički, otvoreni, a koji sadrži skrivene kutke i tajne. Prostor u koji se nikada ne morate vraćati istom rutom. Prostor koji je osebujan, ali se uvijek mijenja, poput galerije ili kazališne pozornice, ili poput mene. Imala sam sreće što sam našla arhitektonski studio koji je razumio moje ideje. Isprva sam se za inspiraciju pozivala na radove Luisa Barragána, Valentine Schlegel ili Bijoya Jaina, ali postupno se arhitektonski dizajn odvojio od tih velikih inspiracija, a stan je pronašao vlastiti identitet", opisuje Tereza.
Posebno je zanimljivo kako su u stambeni kompleks površine 200 kvadrata, s minimalističkom bazom, uklopljene razne neobičnosti i materijalizirani snovi iz djetinjstva. Tako stan, primjerice, ima kućno prijestolje, kuhinju koja izgleda kao špilja, tajna vrata u knjižnici...
"Imala sam priliku uključiti razne sukreatore, dizajnere, umjetnike i prijatelje u našu eklektičnu igru i sudjelovati u njihovim intervencijama. Kroz ta mala iskustva, kao što je sortiranje kamenčića koji su postali slika na terazzo podu ili sastavljanje staklenih mozaika, uspjela sam bolje razumjeti različite kreativne procese i zanate, kao i razumjeti predmete koji me sada okružuju u mom domu. Važno mi je znati priču o mojem stanu kako bih je mogla podijeliti i pozvati kreatore na umjetničke programe kroz koje se stan nastavlja mijenjati", kaže Tereza.
Arhitekti, pak, opisuju kako su od povijesne građevine ostali samo vanjski zidovi, a od moderne rekonstrukcije samo masivni betonski kostur. Promatrajući rekonstrukciju kao “živuću scenografiju”, arhitekti su stan zamislili kao pozornicu na kojoj se odvijaju prizori prema raspoloženju njegovih stanara.
Prostorni raspored može se promatrati u tri glavna segmenta: zajednički prostori, stambeni studio i privatna spavaća soba. Oni nisu kruto odvojeni, već su fluidno povezani, omogućujući nesmetan protok energije kroz stan.
"Unutar statičkog betonskog kostura osmišljen je raspored s promjenjivim ulazima i iznenađujućim vidikovcima. Energija stana mijenja se ovisno o dobu dana, kretanju sunca i uzoraka štukatura na zidovima. Neke su atmosfere prolazne, nestaju u vremenu, a druge su statične, konkretno doživljive i povezane s fizičkim kretanjem", navode arhitekti.
Osunčanim ulaznim prostorom dominiraju ekspresivni likovi kutne štukaturirane fontane i ugrađenog pletenog prijestolja. Neutralna paleta boja oživljena je bogatim zelenim tonovima iz susjedne kupaonice, dok stroga geometrija police za knjige prelazi u prolaz kroz gredu u životni prostor.
Spavaća soba s nišama za odlaganje teče kroz nadsvođenu kupaonicu do okomito postavljenog ormara s letvicama i tajnim prolazom do ulaznog hodnika. Ostale zone stana neprimjetno prelaze jedna u drugu, dok se privatnost može regulirati okomitim kliznim elementima.
