Zgrada Drage Galića u Vukovarskoj 35 oduvijek je bila dom brojnih umjetnika, ali i mjesto na kojem su i radili i družili se. Jedni od onih koji još uvijek dobro pamte ta vremena su slikarski bračni par Damir Sokić Roko i Nina Ivančić. Atelje na sedmom katu zgrade naslijedili su od njezinog oca, pokojnog slikara Ljube Ivančića, koji ga je pedesetih godina prošlog stoljeća dobio kao tada mlad i perspektivan umjetnik.
- Bili smo mladi i zaneseni, entuzijastično smo radili i nizali izložbe. Bile su to vrlo intenzivne radne godine. Cijeli zadnji kat zgrade su bili ateljei. Tada su sretnici bili Ivančić, Kinert, Reiser, Bahorić, V. Parać, Dogan. Također je bio i poseban prostor u sredini zgrade istog kata za Josipa Seissela, važnu figuru hrvatske kulture. Imao sam ga sreću upoznati. Posebno mi je drago susjedstvo bilo s profesorom Reiserom, u čijoj sam klasi i diplomirao. S vremenom su mnogi ateljei prenamijenjeni - govori Damir Sokić Roko.
Njegova supruga Nina je kao mlada slikarica dobila Fulbrightovu jednogodišnju stipendiju na Columbia Universityju, koja se pretvorila u sedmogodišnji boravak u Americi. Po povratku, atelje na sedmom katu im je postao pretijesan. U prizemlju zgrade bio je ispražnjen zapušten prostor, koji je tražio i dobio na korištenje od Grada.
- Dobio sam ga u jadnom stanju, no podloga je bila zanimljiva, vjerna kopija Corbusierovog ateljea. U tom duhu smo ga i uredili. Pitali smo se često što je arhitekt Galić imao u glavi kad je tako dao izgraditi prizemlje. Prvotna ideja su bili stupovi kakvi nose zgradu u Miramarskoj - govori umjetnik.
Atelje doživljava kao ugodan radni prostor, utočište i mjesto kontemplacije, ali nikako kao prostor izolacije ili eskapizma.
To je, kaže, prostor vrlo intenzivnog druženja različitog svijeta.
- Kad sam radio na Akademiji likovnih umjetnosti, ključ mog ateljea povremeno su imali studenti, koji su koristili moju biblioteku, učili ili čak izvodili neke radove. Često udomljavam umjetnike, a povremeno radimo i izložbe za koje smatramo da su potrebne na sceni baš u tom trenutku. Npr. za vrijeme nesretne korone, potresa, zatvaranja galerija zbog prirodnih ili društvenih elementarnih nepogoda. Ovaj prostor volimo i ja i moji prijatelji, ne zato što je brutalizam modni šik, nego zato što emanira danas staromodni pojam moderne i utopije, dakle nade, usprkos općem pesimizmu i prigrljenom popularnom terminu hipstera, distopije. Na izložbe koje smo u tom prostoru radili dolazili su pozvani ljudi. Nepozvani su zamoljeni da odu. To je osobni prostor u koji volim da dođu slični meni, po mogućnosti bolji, i da su sličnih želja i oni koji tu dolaze - kaže Damir Sokić Roko, koji je svjestan prednosti i mana Corbusierove arhitekture.
Svjestan je vremena u kojem je svoju ideju realizirao, cijeni njegovu osobnost vizionara, arhitekta i slikara. Umjetnika.
- Ovu zgradu nesumnjivo osjećaju i vole kulturnjaci koji u njoj žive ili je posjećuju. Nekad su dominirali slikari, danas ih ima iz svijeta kazališta, filma, glazbe. Ta zgrada je stara, ideja stanovanja je bila drugačija kad je građena, bila je tek jedna od uspješnijih urbanističkih jedinica. U međuvremenu, tehnologije su se razvile, kapital je promijenio smjerove i zato ostaju samo dvije mogućnosti, praktični i emocionalni doživljaj zgrade. Znao sam biti inspiriran njom u nekim periodima. Emanira, meni, nešto lijepo - kaže umjetnik, koji trenutačno radi na pripremi velike izložbe "Fizika/metafizika" u zagrebačkom tunelu Grič. Otvorenje će biti 9. svibnja, a dotad će u starom ateljeu u Galićevoj zgradi biti živo i radno.
- Atelje mi je krcat i ugodno se kupam u njemu s plutajućim radovima i pitam se kog će mi vraga izložba. Što ga više nakrcavam, vraga se češće sjetim i nadam se da će me posjetiti u tunelu, trebam malu pomoć - šali se Damir Sokić Roko.
