Predivna kamena kuća stara 165 godina

Nakon života u Zagrebu i Rijeci, stjecajem okolnosti došla sam u Zadar i mislila kako će to biti kratkoga daha, odnosno da ću se za najviše godinu ili dvije vratiti u Rijeku. Tri godine poslije shvatila sam da ostajem u Dalmaciji, prodala stan u Rijeci i počela, nevoljko, tražiti stan u Zadru. Zašto nevoljko? Zato što su cijene nekretnina u Zadru precijenjene, za stan od 100 kvadrata u središtu Rijeke, u Zadru sam mogla kupiti 40-50 kvadrata u nekom novom naselju, a to me nije ispunjavalo i nekako nisam sebe vidjela u tome. I tada sam odlučila kupiti staru kuću na otoku, o čemu sam ionako oduvijek maštala – prisjeća se mlada Andrina koja je svoje životno gnijezdo savila u naselju Mali Lukoran na otoku Ugljanu. Energija i ambijent koji krase Lukoran ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Riječ je o, kako kažu, jednom od najslikovitijih naselja u središnjem dijelu sjeveroistočne obale otoka Ugljana. Naselje se posebno ističe divnim plažama okruženim stoljetnom borovom šumom. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, ribarstvo i turizam. Spominje se 1075. u srednjem vijeku kao posjed zadarskih benediktinaca. Crkva sv. Lovre s romaničkim obilježjima podignuta je 1877. godine, a preuzela je istog titulara napuštene crkve na groblju.

Nova crkva podignuta je iz temelja, pa u njoj nema tragova ranijih razdoblja, jedino su oltari preneseni iz stare crkve. Ispod Zmorašnjeg Lukorana ostaci su gotičke crkvice i zgrade; prema predaji, sagradili su ih egipatski monasi u 14. st. Lukoran se sastoji od sljedećih zaselaka: Mali Lukoran, Turkija, Zmorac, Primorje, Punta, Rančićevi-Sikirićevi. Samo za informaciju, u Malom Lukoranu gdje se nalazi kuća u koju vas danas vodimo, prema predaji je pjesnik Petar Preradović, očaran izlaskom sunca na otoku, ispjevao poznatu hrvatsku budnicu “Zora puca”. Prvo sam obišla nekoliko kuća, sve su bile podjednako loše, poluruševine, u istom cjenovnom razredu. Zašto sam odabrala baš ovu? Bila je najšarmantnija, sva obrasla u bršljan, s predivnim pogledom na Zadar, Velebit, more i marinu u susjednom selu. Već nakon prvog obilaska znala sam da je to ta kuća i kako ću se upustiti u nemoguću misiju obnavljanja. Cijena je bila vrlo niska, imala sam dovoljno novca za obnovu i mislila sam da sam riješila polovicu problema.

Prijatelji su me uglavnom gledali u čudu, tek kasnije su priznali kako su mislili da je to promašen projekt, rođaci su bili protiv, zapravo su me svi odgovarali od “suludog nauma” da obnovim kuću iz 1850. godine. A meni je to bio dodatni motiv – priča Andrina i dodaje kako je s prijateljicom napravila nacrt i brzopotezno počela usvajati znanja o građevinskim materijalima, izolaciji, hidroizolaciji, usvajati dotad nepoznate termine. Obnova je trebala trajati deset mjeseci, ali protegnula se na godinu i pol. Vlasnica je imala jasnu viziju onoga što želi. Kuću nikako nisam željela pretvoriti u moderan, ispoliran, sjajan stan, htjela sam da ostane “svoja”, kamena, iznutra i izvana. A opet da ne izgleda kao dalmatinska konoba bilo gdje na obali, da ne robuje danas sveprisutnom retro ili shabby chicu – kaže. Dio kuće sagrađen je, kao što je već vlasnica spomenula, 1850. godine.

Mlađa generacija obitelji koja ju je podigla nadogradila ju je 1906. godine. Taj dio kuće u tlocrtu ima površinu 46 kvadrata (prizemlje na kojem su smještene dvije sobe te kat, gdje se nalaze dnevni boravak i kuhinja), a stariji dio kuće ima 25 kvadrata (terasa na koju se izlazi iz dnevnog boravka, a u prizemlju 10 kvadrata kupaonice i 15 kvadrata konobe). Ukupno je to 142 kvadrata i ispred kuće 30 kvadrata nekadašnjeg dvora, danas malog cvjetnjaka. – Obitelj koja je sagradila kuću odselila je u Australiju početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. Od tada je kuća bila napuštena i samo je propadala. Nije imala struje, vode, krov se jedva držao, gornji kat, gdje je, pretpostavljam, bila njihova spavaonica, urušio se i propao u prizemlje, gdje je nekad bila štala. Dakle, obnova je podrazumijevala sve.

Kada su počeli radovi, prva tri dana samo se iznosilo smeće, a na mjestu gdje je sada kupaonica, rasla je smokva – priča. U ljupkoj kući danas prevladavaju kamen, drvo i stara opeka koju je Andrina nabavila iz Slavonije. U prizemlju su zidovi ožbukani, ali grubom žbukom, da bi se pojačao dojam starine. Na katu, u dnevnom boravku i kuhinji, prevladavaju zemljane boje, a u prizemlju, kako bi malo odudarao od kata i kao posveta jednom predivnom plakatu s vratima u Irskoj, svaka su vrata druge boje – crvena, zelena, žuta i plava. – U budućnosti planiram stepenice koje povezuju kat i prizemlje obojiti poput vrata, odnosno staviti drveno gazište, a čelo u boji – kaže vlasnica. Dodaje kako je namještaj dijelom donesen iz njezinoga stana u Rijeci, vrlo malo je novokupljenog, nekoliko komada namještaja je obnovljeno (komodu, mali pisaći stol i dvije stolice napravio je ranih pedesetih godina njen pokojni djed stolar).

Policu za TV i Hi-Fi, mali stol u dnevnom boravku, ormar (ostavu) u hodniku i ormar u jednoj sobi radila sam s prijateljicama Majom i Sandrom, i nećakom Lovrom, a zavjesu od žutice za taj ormar oslikala je prijateljica, slikarica Manuela Vladić Maštruko. Sve stolarske radove obavili smo s minimalnim stolarskim alatom. Puno smo sami zidali, fugirali kamen i ciglu, bojili drvene grede…. O majstorima ne bih, od njih još uvijek imam PTSP – smije se i priznaje kako je najponosnija na neke male detalje koji ovu kuću čine vrlo posebnom. Tako umjesto lustera iznad stola i podnih, samostojećih lampi ima stare fotografske reflektore koje je njezin tata naslijedio od jednog starog osječkog fotografa, kao i nekoliko fotoaparata i kamera iz 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća, te jednu salon kameru s kraja 19. ili početka 20. stoljeća.

Tu je i stari drveni romobil (njezin!) kao i tzv. Mondrian stolica koja nema veze s Mondrianom: stolica s početka 50-ih s opatijske ljetne pozornice. – Kada su ih odlučili zamijeniti prije 15-ak godina, prodavali su ih na aukciji. Sad je uređena i obojena u te Mondrianove boje – otkriva vlasnica. Što se tiče eksterijera, on još, kaže Andrina, nije u potpunosti dovršen. – Moram urediti terasu, zasad je na njoj tek nekoliko biljaka, drveni stol, stolci i suncobran. Ako financije dopuste, nadam se da ću to srediti najesen – kaže. Do tada Andrina uživa u svakom centimetru svoje divne rezidencije. No, ne samo ona. – Danas svi oni prijatelji koji su sumnjali u kupnju kuće obožavaju dolaziti i maksimalno uživaju ovdje. Često se družimo do dugo u noć uz finu spizu, pjesmu i gitaru – zaključuje.

Ako vam se svidio ovaj interijer, molimo vas da ga podijelite!