Povodom nadolazeće konferencije Dani Orisa 2022 razgovarali smo s istaknutim japanskim arhitektima i osnivačima arhitektonskog ureda Tezuka Architects. Supružnici Takaharu i Yui Tezuka uredu su osnovali 1994. godine i kako sami kažu krenuli u potragu ne samo za projektiranjem arhitekture, već i za mijenjanjem svijeta na bolje pomoću sredstava arhitekture, a to je vrijednost koju drže i do danas. U svojoj karijeri Tezuka Architect bilježe preko 60 stambenih projekata, niz religioznih i zdravstveni objekata, ali daleko su najpoznatiji po svojim projektima škola i dječjih vrtića od kojih je njihov projekt Fuji Kindergarten proglašen najboljom školom na svijetu. Thakaru i Yui smatraju da arhitektura nije samo objekt, već ima moć mijenjati ljudske živote i društva što njihov rad svakako i dokazuje.
Ovo vam je drugo gostovanje na Danima Orisa. Možete li nam nešto reći o čemu planirate govoriti ove godine?
Proteklih godina smo radili smo nekoliko projekata, jedan je dječji vrtić Muku, a drugi je studentska dvorana i kapelica u šumi Niijima. To su projekti na koje ćemo se fokusirati, ali također planiramo spomenuti jedan društveno osviješten projektu na kojem trenutno radimo - škola za napuštenu djecu u Indiji.
Studentska dvorana i kapelica u šumi Niijima je jedan od vaših zadnjih projekata koji ima vrlo zanimljivu priču. Što je to posebno u vezi ovog projekta?
Prije otprilike 170 godina u Japanu je živio pastor koji je i donio protestantizam u Japan, on je otvorio dva sveučilišta i jednu školu, tako da se projekt kapele temelji na njegovoj priči. Lokacija kapele je mjesto gdje je pastor prije puno godina zasadio sjeme koje je zatim postalo drvo koje je postalo šuma. To područje se smatra nekim rajem za studente.
Ideju tog edenskog vrta sam crtao točku po točku. Trebalo mi je šest mjeseci da dovršim nacrt koristeći 6-milimetarsku točku na crtežu koji je širok 56 metara, a zatim smo morali izrezati sve te točke. Konačni rezultat je nešto poput krošnji stabala kroz koje vas svjetlo stalno prati. Situacija je u religiji obično obrnuta, ljudi idu ka svjetlu koje je Bog, ovdje svjetlo ide za vama i prikazuje Božju sveprisutnost. Druga strana ovog projekta je umjetnosti. Ovakav izričaj je u Japanu bio zabranjen i malo se ljudi njime bavilo. Uobičajeno, ovo nije to bila prikladna stvar za učiniti, ali mi smatramo da ne bi trebala postojati granica između arhitekture i umjetnosti, u kreativnosti ne bi trebalo biti granica. Ovdje se ne radi samo o pukoj dekoraciji ovo je ekspresija emocija, ta je struktura dio umjetničkog djela. Projekt je osmišljen kao šuma, ali nismo ju oponašali, već smo pokušali razumjeti značenje drveta kao materijala u staroj japanskoj arhitekturi, kretanje drveća i apsorpciju zvuka. Tako da nismo dobili samo vizualni efekt, već smo stvorili osjećaj kao da nalazite u šumi. Mi smatramo da bi se arhitektura trebala osloboditi stilova i da ne bi trebala postojati granica između dekoracije i strukture.
Na početku karijere ste često govorili o važnosti iskustva, o tome koliko je bitno razumjeti ljude i njihovo ponašanje kako bi se osmislio dobar projekt. Je li se nešto promijenilo u međuvremenu?
Nije se puno toga promijenilo, jedina razlika je da smo iskusniji. Sada radimo na složenijim i zahtjevnijim projektima koji sa sobom nose velike izazove. Naprimjer, prije tjedan dana smo bili na Himalaji, između Kine i Indije nalazi se škola za napuštenu djecu koju je osnovao budistički redovnik. Taj isti redovnik je bio siroče koje je rođeno u zahodu i ostavljeno u obližnjem grmlju. Uzela ga je njegova baka, ali se ona nije mogla brinuti o njemu pa je poslan u samostan. Čudesno je to da se školovao u samostanu i poslije predavao na Harvardu te sada je odlučio učiniti nešto zauzvrat za područje iz kojeg dolazi.. Školu sada pohađa 105 djece koje je on uzimao s ulice, neki su bili i na umoru, a sada je to najbolja škola u regiji. Gotovo devedeset posto ove djece nastavlja se sveučilišno obrazovati. Inače mali postotak ljudi iz tog kraja studira, a on šalje djecu iz sirotišta na fakultet i to je nevjerojatno. Stara zgrada je dotrajala i potrebno je sagraditi novu te smo stoga pozvani mi. Sve je ovo još uvijek u ranoj fazi pa vam ne možemo ni pokazati projekt. Prvo moramo prikupiti dosta novca, ali smo doista sretni što smo dio ove priče. Mislimo da ona ima snagu promijeniti svijet i doista daje veliko značenje arhitekturi. Prilikom studiranja uče nas kako graditi, a mi se sada okrećemo razlogu. Svaki dio ovog projekta znači nešto i za društvo i za ljude. Ovo je jedna nova razina na kojoj moramo naučiti razumjeti ljude da bi stvorili nešto kvalitetno.
Kakvo je vaše mišljenje o vašoj poziciji unutar korpusa moderne japanske arhitekture?
Mi mislimo da oni nas trebaju, a svakako nas ne razumiju. Mogli bismo reći da smo donekle autsajderi. Ne pripadamo niti jednom arhitektonskom društvu. Iako se često se nalazimo japanskim arhitektonskim krugovima polju svejedno smatramo da nas se bolje razumije i da smo popularniji izvan tih krugova. Stvar je u tome da smo mi isti cijelo ovo vrijeme, nismo mijenjali naš stil i ne želimo ga mijenjati. Arhitektura se mijenja, ali čovječanstvo ne – ljudi su isti. Tako da i mi ostajemo isti i mislimo da je to dobra stvar, isti smo danas i prije dvadeset godina, a to nije nešto što se lako prihvaća.
Koji je glavni izvor vaše inspiracije? Što je to što vas pokreće?
Život i ljudi. Oduvijek je bilo tako. Inspiraciju pronalazimo u kontinuiranom upoznavanju ljudi. Jako je važno u životu i radu susretati i upoznavati zanimljive i mudre ljude. Naša velika privilegija je da surađujemo s puno ljudi i jako smo sretni smo što upoznajemo sve te divne ljude, kao što je na primjer već spomenuti budistički redovnik. Jako različite vrste ljudi čine dio našeg projekta, a mi ih imamo priliku slušati i učiti od njih i na temelju toga stvarati naše projekte.
U vašem radu su jako značajni projekti zdravstvenih ustanova pri čamu vam je važno stvarati prostore za sve koji borave u takvim ustanovama, ne samo za bolesnike. Jedan od vaših starijih projekata bolnica Soejima je promijenio kako danas bolnice u Japanu izgledaju.
To je bio jedan od naših prvih projekata kojeg smo radili prije 27, 28 godina. U to vrijeme su bolnice bile obične prostorije namijenjene samo medicini, no ravnatelj Sojeima bolnice je htio nešto drugačije, htio je da ona postane poput doma za sve koji dolaze tu. Postoje mnogi protokoli prilikom projektiranja bolnica i ako ih nisu ispunjeni moguće je imati mnogo problema. No, u tom procesu mi smo upoznali brojne zanimljive ljude koji su htjeli mijenjati stvari na svakoj razini što nam je uvelike pomoglo da stvorimo ovakav projekt. To je prva bolnica takve vrste u Japanu, do tada su bolnice bile mjesta na kojima su se tijela popravljala, ne iscjeljivala.
Autori ste mnogih stambenih objekata. Koliko vam je pri njihovom projektiranju važna vanjska pojavnost, a koliko stvaranje uvjeta za ugodan i sretan život?
Moramo priznati da ne marimo previše za pročelje kuća koje projektiramo. Vjerujemo da je prvenstveno bitno prostor učiniti ugodnim iznutra, a zatim će prirodno uslijediti da on izgleda dobro i izvana. Možemo to objasniti na primjeru čovjeka koji je i osnova svih naših projekata. Ako je osoba zdrava "iznutra" to je vidljivo i izvana i to je ono što nam je bitno. Rekli bismo da ne želimo šminkati naše projekte, ne želimo stavljati puder ili olovku za oči – ne projektiramo objekt na temelju toga kako će on izgledati izvana.
