Prvi objavljeni rezultati popisa stanovništva 2021. godine pokazali su da gotovo 30 posto kuća i stanova u Hrvatskoj zjapi prazno, u Zagrebu je prazan svaki peti stan, a u Lici je nastanjena tek polovica od svih stambenih objekata. Iako se u ovo može ubrojati ponešto neotvorenih vrata popisivačima od studenata koji su u najmu stanova bez ugovora, ovi podaci ipak nisu veliko iznenađenje onima koji se bave trgovinom nekretninama, sociologijom i urbanizmom.
Razloga za ovu situaciju je mnogo, od toga da kao nacija Hrvati štede u nekretninama te su po vlasništvu nekretnina pri samom vrhu u Europi. No ima ih još, kao što su činjenica da ne postoji porez na nekretnine koji bi, kao što smo nedavno pisali, u tu situaciju donekle uveo red, potom ležernost vlasnika obveza prema zapuštenim nekretninama, više novogradnje, a manje obnove, te iseljavanja i drugo.
KVALITETNA BRIGA
- U zemlji u kojoj se svi volimo hvaliti vlasništvom nad nekretninama i ne samo hvaliti, nego zaista tako i funkcionirati u čemu u osnovi nema ništa lošeg, negativno je ipak to što se rijetki o svojim nekretninama sustavno i kvalitetno brinu. Naime, vlasništvo ili suvlasništvo podrazumijeva i stanovitu odgovornost te brigu oko održavanja i upravljanja zgradom, obiteljskom kućom, vikendicom. To bi značilo da se nekretnine održavaju od trenutka izgradnje ili stjecanja vlasništva sve do prestanka korištenja - kaže Snježana Turalija, vlasnica obrta GREENiKA poslovno savjetovanje za zelenu gradnju.
Iako je održavanje na cjelovit način zahtjevno, dodaje Turalija, ipak je razumnije postupanje nego puštanje da zgrada propada, kada gubi na kvaliteti, postaje nesigurnija za korisnike, smanjuje joj se vrijednost... I to nisu onda samo gubici za vlasnika, nego za okoliš i zajednicu.
S obzirom na to da su podaci popisa stanovništva 2021. godine pokazali ne samo smanjeni broj stanovnika nego logično i povećani broj nekretnina koje su napuštene i zjape prazne, struka smatra da je krajnje vrijeme da se bez obzira na razloge zašto je tome tako te radi li se o javnom ili privatnom vlasništvu, donesu zakonske podloge koje će od vlasnika ili suvlasnika zahtijevati redovito održavanje i brigu, što uključuje i rekonstrukcije, adaptacije i uređenje okoliša, uz mogućnost penalizacije javne uprave ako takva briga izostane.
NOVOGRADNJA
U slučaju da se ne može doći do vlasnika, treba stvoriti mehanizme prema kojima jedinice lokalne uprave ili samouprave mogu reagirati da se ruševne ili napuštane zgrade saniraju ili uklone. Osim sigurnosti i estetike prostora, jednako tako je važan i gospodarski učinak - obnovljena zgrada ili kuća kojoj je udahnut novi život kroz obnovu ujedno je resurs veće vrijednosti ili donosi novu vrijednost.
- To je posebno važno u mjestima koja aspiriraju na značajniji turistički promet i imidž mjesta u kojem nije lijepo samo živjeti, nego ga i posjećivati. Novogradnja je u svakom slučaju dobrodošla zbog potrebe stanovništva za što kvalitetnijim prostorima, kao i zbog rasta radnih mjesta u građevinskom sektoru, ali sve dok na tržištu u Hrvatskoj postoji ovako velik postotak neiskorištenih i napuštenih zgrada, vrijedi razmišljati o obnavljanju postojećeg i recikliranju što je u ostalom i zahtjev kružnog gospodarstva koji nam kao članici Europske unije postaje obavezan u mnogim aktivnostima, te o brownfieldu umjesto greenfieldu - smatra Snježana Turalija.
PRIRAŠTAJ ILI ISELJAVANJE
I bez popisa stanovništva bilo je očito da se zbog turističke djelatnosti stari centri nekih naših primorskih gradova pretvaraju u vrlo upitne prostore jer su samo sezonski vrlo živi i iskorišteni, a u jednom su dijelu godine prazni. Nije postignut balans između politike stanovanja i gospodarske djelatnosti koje uključuju nekretnine. Neki pak, dijelovi Hrvatske ostaju prazni zbog prirodnog priraštaja ili iseljavanja, pogotovo u ruralnim dijelovima zemlje.
- Kad se gleda obala, naročito manja mjesta, pa i ona na otocima kao što su primjerice Šolta, Mljet, Drvenik, Lastovo, u njima po ljeti bude tisuću ljudi, a onda u zimi 20-ak do stotinjak, jer je puno apartmana i kuća za najam. Tome je uz štednju u nekretninama umjesto u bankama pridonijelo i vlasništvo nad nekretninama stanovnika EU bez prepreka. Međutim, i jedan se dio ljudi iselio iz države, a da ih pritom većina prije toga nije prodala svoje obiteljske prostore, pa bi u budućnosti mogli imati novi val starih napuštenih objekata nalik na one na obali ostavljene prije stotinjak godina kojima je i danas teško ući u trag vlasnicima - objašnjava Jasminka Biliškov, vlasnica agencije Biliškov Nekretnine iz Splita.
Iako je na obali puno nekretnina za turizam, ipak to je pridonijelo, smatra ona, tome da se obnove i urede te ih je mnogo manje zapuštenih nego prije desetak godina,
- U Zagrebu je pak situacija takva da mnogi koji ne žive u Zagrebu žele imati nekretninu u njemu. I Dalmatinci, i Slavonci, i Istrani, neki ih iznajmljuju, dio koristi samo 15 dana godišnje, drugi čuvaju za djecu... Također, dio mladih koji je odselio sa sela u grad voli imati i dalje nekretninu u svom izvornom mjestu - navodi J. Biliškov.
U Zagrebu je situacija takva da mnogi koji ne žive u Zagrebu žele imati nekretninu u njemu. I Dalmatinci, I Slavonci i Istrani... neki ih iznajmljuju, neki koriste 15 dana godišnje, drugi čuvaju za svoju djecu...
Sve dok na tržištu u Hrvatskoj postoji velik postotak neiskorištenih i napuštenih zgrada, vrijedi razmišljati o obnavljanju postojećeg i recikliranju, što je uostalom i zahtjev kružnog gospodarstva-
KOMENTAR
NUŽNA SVEOBUHVATNA REVIZIJA GRAĐEVINSKOG FONDA
Aktualni popis stanovništva otkriva bolje nego bilo koja druga stručna analiza tri bitne stvari, a odnosi se na velike gradove i turističke dijelove Hrvatske: Prva je ta da velik dio novogradnje ne proizlazi iz potrebe tržišta za stanovima i stambenim prostorom, već ukazuje na trend da je ulaganje u gradnju, u 'imati' nekretninu, najbolja investicija.
Ulaganje novca u nekretninu višestruko povećava vrijednost zemljišta, a prostor time poprima jednu drugu dimenziju no što to arhitekti, koji se bave prostorom, vide, a to je tržišna dimenzija. Pritom graditeljima i prodavačima nekretnina često nije bitno kakav je taj sagrađeni prostor, ima li zelenila, ima li javnog prostora, koji je toliko bitan za dobru arhitekturu i dobru kvalitetu prostora, već je krucijalan odnos uloženog i dobivenog, iskazanog u opipljivoj moneti.
Drugo je to što, ekonomski gledano, ruralni prostor gubi na značenju, u njemu je teško privrijediti sredstva za život, pa se stoga mladi ljudi ili odlučuju bolju budućnost potražiti u inozemstvu ili u većim urbanim sredinama, u kojem i ne pitaju za kvalitetu stambenog prostora, već samo da zadovolji osnovne potrebe.
Treće je da je nakon desetljeća nebrige o sagrađenom fondu došlo do povećane potrebe za sigurnim, lako dostupnim i dobro izoliranim stambenim jedinicama, što je postalo pogotovo očito nakon potresa. U tom smislu nastaje nesrazmjer između broja stanovnika i sagrađenog stambenog fonda i ti se procesi događaju vrlo brzo. Alatima koje posjeduje, u ovom slučaju to su prostorni planovi, koji već više od jednog desetljeća doživljavaju samo izmjene i dopune, a ne određuju konkretne odrednice i određene 'vizije' prostora, struka ih ne stigne popratiti. Posljedično, to dovodi do 'topljenja' ruralnih prostora i odumiranja manjih sredina, a urbane sredine često dobivaju parazitne priraslice, koje su nastale neplanski.
Potresi koji su nam se dogodili osvijestili su u kakvom je lošem stanju naš građevinski fond. Za obnovu istih potrebna su velika sredstva koja se moraju plasirati na stručan i promišljen način. Stručno znanje, koje brzo reagira na date okolnosti, a tu se misli na interdisciplinarni pristup i sinergiju više struka koje djeluju u prostoru, nužno je za sveobuhvatnu obnovu, a za čime naša država naprosto vapi. To zahtijeva dobru volju i otvorenost svih aktera.
S projekcijom na klimatske promjene, a i za naš prostor vrjednije je, dakako, krenuti u obnovu, te u sveobuhvatnu reviziju sagrađenog fonda. Posljedica potresa, primjerice u Zagrebu, napuštanje je centra i odseljavanje u druge dijelove grada. Obnova središta grada je zahtjevan, skup, spor i kompleksan proces, ali to je dugoročno jedini put da se urbana središta, ali i cijeli naš prostor, kao naš najvrjedniji resurs, očuvaju.
