Najčitanije cool mjesto u 2013.

Ja sam vam ugostiteljski nekrofiličar, ispalio je Renato Huljev kada sam ga pitao zašto je odlučio uzeti u najam Melin, jedan od najpoznatijih zagrebačkih kafića, s tridesetogodišnjom povijesti. Promijenio je Melin dosad nekoliko vlasnika. Generacije su tamo stasale, a kultno mjesto u Kožarskoj ulici uvijek je bilo okupljalište alternativaca i onih koji su se tako osjećali. Sada sjedimo u potpuno novom Melinu.

Nije to više rupa kakva je nekad bila. Nije ni modernistički uređen prostor kakav je bio neposredno prije nego što je Renato odlučio od Melina napraviti intimni jazz klub u koji će rado navraćati i tinejdžeri i umirovljenici. – Izazov je bio od lokala koji ima tako jaku povijest i koji je zapravo došao do nekog svog kraja stvoriti ovakvo mjesto i odvući ga u neku drugu stranu – priča mi Renato dok ispijamo kavu na prekrasnoj Melinovoj terasi.

Iz zvučnika se čuje lagana jazz glazba. Srijeda je prijepodne pa lokal nije krcat. Konobari koji poslužuju goste imaju svoj dress code – obavezna je leptir-mašna. Iako smo zapravo na korak do Tkalče, svojevrsne zagrebačke rive gdje je stalno neki mooving, u Melinu imate osjećaj kao da ste otplovili negdje daleko. Negdje izvan špice u Tkalči… O novom vlasniku Melina nećete baš ništa doznati iz medija. Ovaj 45-godišnji barmen, iako je već 25 godina u tom poslu, nerado istupa u medijima.

Radije bi, kaže, otvorio novi lokal nego pričao s novinarima. Ali zato ga znaju svi poznatiji ugostitelji u Hrvatskoj. Mnogima od njih uređivao je klubove, kafiće i restorane, a nakon njegovih intervencija u interijer sva ta mjesta postala su posjećenija. Radio je Renato i vani. Nekoliko je godina proveo u New Yorku, a u 20. godini uredio je svoj prvi lokal u Ankari, koji i danas radi. Iako se nije profesionalno školovao za dizajnera interijera, završio je građevinsku i ugostiteljsku školu i sasvim slučajno spojio ta dva zanimanja u jedno.

“Čarobnjak” ugositeljske scene, kako bismo mu mogli tepati, uređivao je još neka kultna mjesta u Zagrebu, poput Bacchusa, Indy’s bara, Cice, Kave Tave… Renato je prvi u Zagrebu otvorio koktel-bar Indy’s, i to krajem 90-ih, a nakon povratka iz Amerike, gdje se usavršavao u izradi koktela, vratio se na “mjesto zločina” i 2006. ponovno uredio Indy’s, koji je njegovim dolaskom oživio. Uskrsnuo je Renato i Bacchus 2009. Svojim prepoznatljivim stilom u podrumski prostor donio je socrealističke fotelje i obnovljeni stari namještaj koji je našao na glomaznom otpadu.

U Melinu su umjesto stolova postavljeni televizori iz 50-ih godina, a neki ‘glume’ i police nad šankom. Nalazi ih na otpadima…

Posebno je zanimljiv bio šank u Bacchusu, zapravo polica s knjigama koje su se mogle posuditi ili čitati u lokalu. Stoga i ne čudi što je već nekoliko mjeseci nakon otvaranja Bacchus postao jedno od omiljenih okupljališta intelektualaca svih generacija u kojem se u svako doba dana sluša i svira isključivo jazz. Slično je i s Melinom. Renato ga je osam godina čeznutljivo promatrao i razmišljao kako bi ga bilo dobro preuzeti. Nakon pregovaranja s vlasnikom prostora, 1. srpnja, na dan kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju, Melin je ponovno otvoren, a Renato je napokon dobio priliku da si ispuni san.

To je bio trideseti lokal koji je uredio, samo što je ovaj i preuzeo. Kao i kod Bacchusa, i ovdje se ističe šank. Takvo što sigurno nećete nigdje vidjeti. Ukupno 50 starih truba koje su prešane 120-tonskom prešom zapravo čini šank. – Htio sam napraviti nešto što još nije viđeno. Na pamet mi je pala ideja da udahnemo novi život trubama koje su bile za otpad. Naime, nakon nekog vremena taj instrument izgubi svoju kvalitetu i možete ga baciti. Zato sam uz pomoć čovjeka koji kalibrira instrumente prikupio 50 truba i postavio ih prešane na šank – pojašnjava Renato dok obilazimo Melin.

Interijer kafića, prema zamisli autora, trebao bi odisati krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su se u Zagrebu počeli kupovati prvi televizori i kada je tadašnja Radio-televizija Zagreb radila spektakularne programe pod vodstvom Antona Martija, legendarnog televizijskog i kazališnog redatelja koji je bio i jedan od osnivača današnjeg HRT-a. Zbog toga su u Melinu umjesto stolova postavljeni televizori iz tog razdoblja. Ima ih više od 50, a svaki dan donese se još pokoji. Renato ih pronalazi na Hreliću ili glomaznom otpadu, a skuplja ih već nekoliko godina. Neki televizori glume i police nad šankom, pa sada u njima stoje boce s pićem.

I, naravno, prekriveni su poznatim ručno rađenim miljeićima, nekada popularnim čipkama, koje su danas postale simbol trash kulture u Hrvata. Melin je, dakle, postao azil za napuštene televizore, primjećujem. – Da, da. Moglo bi se to i tako nazvati – smije se Renato. I dok donošenje starih televizora i prešanje truba nije bio financijski zahtjevan posao, izrada zidova skupo je stajala novog vlasnika Melina. – Zidovi su kompletno obnovljeni i iako su novi, htjeli smo da izgledaju staro.

Rađeni su posebnom tehnikom koja se zove ‘dovedi umjetnika’ – šali se Renato i ističe da je slovenski akademski kipar Andraž Trkman dva mjeseca radio samo na zidovima. No, Melin se od drugih kafića ne izdvaja samo uređenjem interijara i terase nego i izborom glazbe. Navečer se tu okupljaju ljubitelji jazza svih generacija. Puštaju se ploče na gramofonu – tzv. gramofoliranje – a gosti znaju i zaplesati. Nekada se spontano i zasvira. Prošli petak imali su grupu od 70-ak umirovljenika koji su se ludo zabavljali. A uz njih, bili su tu i mlađi gosti. Upravo taj kolaž gostiju ono je što ih veseli. – Želimo i kroz muziku profilirati lokal s blagim naglaskom na Miljenku Prohaski i Miroslavu Miletiću. Nadamo se da bismo jednom ovdje mogli dovesti i takve velikane – kaže Renato.

Razgovoru se pridružio i Danijel Adrušić, 29-godišnji šef osoblja, koji je poslom u Melinu zamijenio posao u jednoj poznatoj korporaciji. Danijel o svojim kolegama, gostima i lokalu govori s toliko emocija da ne možete a da ne povjerujete u njegovu iskrenost. – Trudili smo se da ovo postane oaza u kojoj će naši gosti naći neki svoj mir. Zapravo, da mogu odlepršati negdje gdje žele. Zato nemamo ni dnevne novine, a gosti se moraju potruditi da nas nađu jer nemamo nijednu reklamu ili putokaz.

Neka se oni koji ne znaju za Melin iznenade. Onima koji tu dođu kažemo da dovedu i prijatelje koje bi voljeli vidjeti u svom dnevnom boravku. I mislim da oni koji jednom dođu osjete tu neku vibru i osjećaju se kao kod kuće – objašnjava Danijel. U Melinu trenutačno radi devet zaposlenika, ali i dalje se razvijaju i zapošljavaju nove ljude. Ipak, kažu da su izbirljivi. U zaposlenicima traže prijatelje i osobe na koje se mogu osloniti u svakom trenutku. – Ono što želimo jest izbjeći formalnost u smislu da te konobar odmah napadne pitanjem ‘Dobar dan, izvolite?’ Mi želimo da konobar gosta pita, primjerice, ‘Dobar dan, kako vam se danas sviđa glazba?’ A konobari koji tu rade zajednički su s nama ovo gradili i želimo da to smatraju svojim domom – pojašnjava Danijel. – Da, i kada oni svi rade svoj posao kako treba, onda ja ne trebam ništa raditi – dodaje Renato.

U ovih malo više od tri mjeseca, Renato i Danijel zadovoljni su rezultatima posla. Polako i strpljivo ljudima predstavljaju ovaj jedinstveni koncept. I žele biti apsolutno najbolji. A tako im se i tvrtka zove – Apsolutno najbolji d.o.o. Ako ikada propadnu, razmišljali su, zvučat će super da je tvrtka Apsolutno najbolji d.o.o. u stečaju ili blokadi. A što na sve to kažu susjedi, pitam ih znajući da većina zagrebačkih lokala često ima problema zbog narušavanja reda i mira. – Imamo odlične susjede koji sviraju bubnjeve. Tako da nismo mi ti koji narušavaju javni red i mir. Radimo od devet do dva i toga se pridržavamo – smiju se Renato i Danijel.