Od svih projekata, ovaj mu je bio jedan od najvećih izazova. I to zato što je riječ o "živom" tkivu, odnosno prostoru u kojemu se radi, koji nije izložbeni ili stambeni. I baš zato trebalo je arhitekturu i uređenje interijera prilagoditi radnom procesu pogona. Ne treba sumnjati u to da je uspio. Nagrađivani pulski arhitekt Emil Jurcan zaslužan je za vrhunski, novi izgled najstarije hrvatske uljare - one u Vodnjanu. Preuređena je prije početka zadnje berbe maslina u Istri i zasjala je u novom svjetlu, otkrivajući povijesne naslage prethodnih uređenja ovog povijesnog pogona koji Vodnjanu i Istri znači više od pogona. Baš to strahopoštovanje prema tradiciji i ljudima koji su vezani za ovu uljaru pomoglo je Jurcanu da stvori specifičan prostor koji je danas više od industrijskog pogona. Ovo je prvi takav projekt pulskog arhitekta koji trenutačno radi na velikom projektu uređenja Malog rimskog kazališta u Puli.
Društveni dom
- Bila mi je čast uređivati vodnjansku uljaru, ali istovremeno sam osjetio i strahopoštovanje prema tom prostoru zbog ljudi koji rade u uljari pa sve do korisnika. I ja sam kao dijete išao tamo. Taj je prostor više od uljare. Rekao bih da je više kao društveni dom. Mnogo ljudi dolazi kada se melju masline, oni se druže, jedu, piju. I bojao sam se da prostor previše ne "popeglamo", htio sam da se ljudi ne osjećaju neugodno u novom prostoru. S druge strane, vlasnik želi da se investicija vidi. I tu je bio balans. Trebalo je dozirati uređenje, taj spoj novoga i staroga. Uz to, prostor treba udovoljavati HACCAP-u, sve površine trebaju biti glatke i mora se čistiti. Toga me bilo najviše strah. U ovom je prostoru estetika svedena na ono najnužnije, na ono što je korisno i nužno. To je bilo olakšavajuće tijekom rada jer se nisu radile suvišne stvari - kaže nam Jurcan. Ističe da su u novom pogonu zapravo strojevi glavni glumci.
- Meni je to najljepše u čitavom projektu. Oni dominiraju prostorom. To je jedina uljara gdje strojevi nisu odvojeni od prostora za korisnike. Ljudi vole gledati kako rade strojeve, gdje se stavljaju masline, da vide da nitko nikoga ne vara i da vide kako baš od njihovih maslina nastaje ulje - kaže. Prioritet u uređenju bio je tehnički proces obrade maslina. Od toga su krenule sve Jurcanove ideje.
- Tehnolozi iz Italije dogovorili su se s uljarom kako će ići linija za obradu maslina. Ona inače ide u liniji, ali se ovdje morala prilagoditi prostoru, pa ide poput zmije. Bilo je dakle zadano strojarstvo, a s druge strane to je stari prostor čiji su se elementi trebali vidjeti. Trebalo se vidjeti da je uljara stara više od 100 godina - kaže pulski arhitekt.
Uljara Vodnjan, naime, najstarija je aktivna uljara u Hrvatskoj u kojoj se više od sto godina kontinuirano proizvodi maslinovo ulje. Kako je ta proizvodnja tekla unutar istog prostora kroz čitavo 20. stoljeće, građevina u kojoj se uljara nalazi njeguje slojeve različitih epoha i intervencija u interijeru. Cilj projekta bio je, ističe dalje Jurcan, izložiti vidljivima tu bogatu povijest - kamene zidove i drvene grede izvorne zgrade s kraja 19. stoljeća, armiranobetonske nadvoje i fasadnu opeku na ulici iz doba ranog modernizma 30-ih godina prošlog stoljeća, kao i funkcionalne instalacije postavljene 70-ih godina.
- Najzanimljivije je bilo urediti prostor da se vide svi slojevi. Prije se nisu vidjele drvene grede iz 19. stoljeća te kameni zidovi koji su neravno žbukani. Cijela fasada i otvori, odnosno cigle su iz doba Italije, kao i trapezasti betonski nadvoji. Osim pažljive restauracije svih nabrojanih postojećih elemenata, dodan je i novi suvremeni sloj koji se namjerno razlikuje u svojoj materijalizaciji: novi pregradni zidovi izvedeni su od vidljive opeke, a novi prostori za osoblje izvedeni su kao neovisna čelična konstrukcija umetnuta u centralni prostor uljare - ističe.
"Kopirani" elementi
Specifična je i nova prozirna galerija iznad prostora za obradu maslina gdje se mogu kušati ulja, ali i pratiti, kao iz lože u kazalištu, što se događa u pogonu. Posebni su i kiosci za vaganje i skladištenje. Jurcan veli i da su se "kopirali" postojeći metalni elementi, koji su se tijekom godina, radi nepresušne potrebe prilagodbe uljare ljudima, postavljale na licu mjesta, poput stepenica i ograda. Baš takve intervencije radnika uljare ostale su u prostoru kroz čelične konstrukcije. Pomno se birao i namještaj za novu uljaru. Uočljivi su stari restaurirani stolci na kojima se mogu odmoriti svi koji čekaju red na svoje ulje, a sve police i ostali elementi s detaljima dobro su se uklopili u industrijski prostor koji sada može služiti i za organizaciju različitih događaja.
Specifična boja interijera i eksterijera odabrana je prema bojama fasade nekadašnje uljare, i to iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Zelena boja s crvenim ciglama tada je bila jako popularna i imitirala je talijansku zastavu. Baš zbog tih elemenata Uljara sada blista na početku Trgovačke ulice u Vodnjanu te podsjeća na Italiju i njihove male uljare i starogradske jezgre.
Uz Jurcana, u projektu je sudjelovao i nagrađivani pulski dizajner svjetla Dean Skira. Njegova rasvjeta je gotovo neprimjetna, ali stvara sceničnu atmosferu. Nekad vam se čini kao da ste u kazalištu, a ne u uljari, priznaje Jurcan. Rasvjeta nije tipična za proizvodne pogone.
- Rasvjeta sama po sebi nije specifična, nego pristup. Htjeli smo izbjeći tipičnu industrijsku atmosferu u prostoru. Htjeli smo ostvariti različite scenografije, ovisno o dobu godine. Industrijska scenografija potrebna je mjesec dana, a ostalo vrijeme scenografija je prilagođena trgovini ili izložbenoj svrsi. Zato nismo koristili neke tipične linearne svjetiljke, nego smo išli na reflektore. Htjeli smo istaknuti arhitekturu i postavili indirektnu rasvjetu koja osvjetljava cijeli strop i drvene grede - ističe Skira. Dodaje da je svjetlo prilagođeno radnom procesu, ali i brojnim drugim događajima koji se sada mogu održavati u uljari.
