Znate li koliko djece u Hrvatskoj godišnje odrasta bez jednog ili oba roditelja koji završe u zatvoru? Odgovor na to pitanje nije lako dati jer točne brojke nisu poznate i teško se prate, ne samo u Hrvatskoj, nego i na razini EU. No, procjena je da se zasigurno radi o više tisuća djece koja svake godine imaju jednog ili čak oboje roditelja u jednom od hrvatskih zatvora. Podaci Ministarstva pravosuđa i uprave kažu da se na dan 31. prosinca 2019. na izdržavanju zatvorske kazne u Hrvatskoj nalazilo 640 očeva te 68 majki. A znate koliko djece dolazi u posjet svojim roditeljima u zatvor? Njih 1077. Službeni su to podaci za 2019., tijekom koje je realizirano 5137 posjeta djece zatvorima.
S obzirom na niz problema s kojima se ta djeca susreću, udruga Roda je od 2014. brojnim aktivnostima i projektima uključena u podršku djeci čiji su roditelji u zatvorima, a jedan je od takvih i projekt Neprekinute veze. Nastao je u sklopu Sporazuma o suradnji u zaštiti i unapređenju prava djece čiji su roditelji na izdržavanju zatvorske kazne, a započeo je potkraj 2018. u suradnji Ministarstva pravosuđa i uprave i UNICEF-a te udruge Roda kao implementacijskog partnera zaduženog za provedbu aktivnosti.
FOKUS GRUPE
Ciljevi suradnje su jačanje i očuvanje obiteljskih veza zatvorenika, odnosno unaprjeđenje prava djece zatvorenika kroz omogućavanje češćih kontakata s roditeljima koji su u zatvoru. Projekt je, između ostalog, uključivao uređenje i opremanje prostora za posjet djece u zatvorima, u svrhu smanjivanja strahova i zabrinutosti djece i ostvarivanje komunikacije zatvorenika s obitelj, odnosno ostvarivanje što opuštenijeg i što ugodnijeg druženja.
Jedan od njih je i Kaznionica u Lepoglavi, gdje su potpunosti uređeni i opremljeni prostor za dječji posjet očevima na izdržavanju zatvorske kazne, prostori čekaonice, hodnika za pretragu te kupaonice.
Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge Roda, kaže kako su različite stručnjake i korisnike uključili kroz participativan proces. Tako su organizirane fokus grupe sa zatvorenicima, na kojima su očevi govorili kako njihovi posjeti izgledaju, a uz pomoć službenika Kaznionice dobio se uvid u broj posjeta, dob djece i vrijedna zapažanja o tome kako djeca i roditelji provode zajednički vrijeme. U projekt su uključeni arhitekti Sabina Petković i Robert Grubišić iz OMG arhitekture, kao i studenti Lea Lavra i Luka Palestina Mazić sa Studija dizajna u Zagrebu, s kojima su već surađivali.
- Prostor "dječje razgovornice", kako se u Lepoglavi zove ovaj prostor, površine je oko 40 kvadrata. Iako su ga osvježavali različitim intervencijama, zbog materijala koji su korišteni, teških boja na zidovima, staroga namještaja, loše rasvjete i uskih prozora s rešetkama, bio je hladan i mračan - kaže I. Zanze.
- Pristup koji smo odabrali pri uređenju opisala bih kao salutogen, željeli smo da prostor djeluje ozdravljujuće za obitelj tih nekoliko sati koje u njemu borave, cilj nam je bio sasvim promijeniti način korištenja tog prostora. Naime, za razliku od ostalih kaznenih tijela, u Lepoglavi se nalaze zatvorenici s najduljim kaznama u Hrvatskoj, prosječna kazna je dulja od 14 godina. Za dio djece koja ovdje dolaze to znači da će većinu svojeg djetinjstva i odrastanja ta soba biti jedino okruženje u kojem će vidjeti svojeg oca - kaže.
DJEČJI KUTAK
Dodaje kako je dinamika njihovih rijetkih susreta prije je bila određena samim uređenjem prostora - velikim stolovima sa staklenim pregradama, te malim "dječjim kutkom" u jednom kraju prostorije, u kojem dijete boravi dok se za stolom vode odrasli razgovori.
- Zato smo odmah rekli - u nijednom prostoru neće biti tog kutka u kojem se dijete samoizolira i samozabavlja, želimo kreirati različite obiteljske zone, prostor koji će poticati interakciju - kaže i dodaje kako je rezultat trebao biti odgovarajući za dvogodišnjaka, koji će se s tatom igrati na podu kao da su u dnevnom boravku, za 14-godišnjaka koji će dobiti privatniji prostor za razgovor s ocem, ali i za obitelj s osmero djece koja treba sjesti za stol.
Uz niz definiranih potreba, ograničen budžet i sigurnosne zahtjeve koji su se morali poštivati, ideja je bila iskoristiti potencijal drvoprerađivačke radionice u Kaznionici.
- Javnosti nije baš poznata činjenica da ta kaznionica izrađuje namještaj za tržište. Njihovi tehnolozi, strukovni učitelji i zatvorenici izradili su po mjeri dio namještaja, a dio smo kupili. Izbor materijala bio je ograničen cijenom i tehničkim mogućnostima pogona u kaznionici, pa su se koristile uglavnom OSB ploče i medijapan. Zbog oskudne prirodne rasvjete, korištene su svijetle i žive boje kao detalje, a zidovi su bojani perivom bijelom bojom - kaže.
Jedna otvorena niša namijenjena je za dio namještaja koji se koristi po potrebi, kao što su taburei za vrijeme dječjih radionica ili predstava u vrijeme blagdana.
Uređenje je financirano sredstvima UNICEF Hrvatska i Ministarstva, ali i velikim brojem volonterskih sati svih uključenih i donacijama malih tvrtki.
