Jedinstvena mikroklima polunatkrivenog zaštićenog vrta omogućila je rast invazivnim i rijetkim biljkama koje se ne mogu vidjeti u parkovima u središtu grada.
Čarobni vrt, nastao taloženjem vremena, mnogim drugima nevidljiv, jer za prepoznavanje ljepote u divljem, zatečenom biljnom prizoru, potrebna je duša umjetnika. Atmosfera napuštene male tvornice i njezina dvorišta, kakvu još skrivaju poneki zagrebački donjogradski blokovi, mnogima su mjesta za izbjegavanje. Ipak, neiscrpna su inspiracija našem poznatom modnom dizajneru i vizualnom umjetniku Silviju Vujičiću.
U takvom je urbanom krajoliku u Jurišićevoj ulici Vujičić smjestio svoj novi ured. Stakleni paviljon, s pogledom na tu zelenu kreaciju, pravokutnik sačinjen od stakala u kojima se oslikavaju slike njegova života.
- To je ured taman po mojim potrebama, za sastanke u gradu. Projekt stakla nastao je s arhitektom Mirom Romanom, koji je iz mog arhiva preuzeo crteže i fotografije koje su prenesene na staklo, uz pomoć tvornice Bokart s kojom surađujem - opisuje S. Vujičić unikatni studio, primarno ured za sastanke, ali i showroom za arhitektonsko staklo, predstavljanje tekstila i odjeće te event space.
Točnije, to je multifunkcionalna skrivena građevina od 12 kvadrata projektirana za jednog korisnika, čija je autorica arhitektica Ana Lisonek.
- Savršenog pravokutnog oblika, s jednostavnom čeličnom konstrukcijom i dvanaest kliznih staklenih panela, suprotstavljena je ruševnoj prizemnoj građevini koja je nekoć bila jednokatna tvornica octa - opisuje Lisonek.
Do prostora vodi željezna rampa koja je također smještena iza crnih kliznih vrata industrijskog mjerila. Stara građevina prvotno je u sredini imala natkriveno dvorište koje je početkom 20. stoljeća služilo za parkiranje dostavnih kočija. Danas je to dvorište neprepoznatljivo te sadržava samonikli zeleni vrt, minijaturnu gradsku džunglu nepoznatu javnosti koja netaknuta raste već nekoliko desetljeća. Jedinstvena mikroklima polunatkrivenog zaštićenog vrta omogućila je rast invazivnim i rijetkim biljkama koje se ne mogu vidjeti u parkovima u središtu grada, poput jednog specifičnog stabla, bršljana (Hedera helix), paprati obični jelenjak (Asplenium scolopendrium) i drugih. U svemu tome našla se i jedna velika drvena bačva koja je dio ambijenta, a vrt ima svoje uzvisine. Ništa to Silvio Vujičić nije želi urediti, niti dirati, samo je ispred smjestio svoju ured kocku koja gleda na tu urbanu kreaciju.
Specifičnost arhitektonskog zadatka bila je to što je on i interijer i urbanizam u jednom. Interijerski i estetski odražava razmišljanja i djelovanje umjetnika dok na urbanističkom mjerilu useljava u unutrašnjost bloka octare, čiju sadašnju sliku uvlači u sebe te njezine refleksije fragmentira i ponavlja. Rezultat je ugodan i smiren, gotovo meditativni radni prostor čija se atmosfera radikalno mijenja s dobom dana. Sunce, snijeg, mrak, kiša, jutro, niti jedan ugođaj nije trajan. U planu je postavljanje svjetla u skriveni vrt, koje će pridonijeti posebnosti mjesta. Ljeti ovdje raste i cvijeće.
- U prostor nekadašnje octare uselio sam se baš u godini kad je počela pandemija i bio potres koji je oštetio najviše ovaj dio Zagreba. No, ostao sam tu, u inat svemu, kako bi Dalmatinci rekli, iz dišpeta prema životu i situaciji. Dok se svijet urušava, ti radiš stakleni ured u centru srušenoga grada. Nikad ništa normalno kod mene - smije se Silvio.
Ipak, konstrukcija staklenog ureda iznad vrta ojačana je stupovima.
No, vratimo se na građevinu ureda... Mobilno pročelje u potpunosti je izrađeno od posebnog laminiranog stakla koje unutar svojih slojeva sadržava ogledalo, detalje od unikatnog tekstila te elemenata u formi crteža pjeskarenih na obje strane stakala. Stakla ujedno predstavljaju autorova razmišljanja i eksperimente u tehnologiji obrade i dizajna stakla.
- Sam motiv na pročelju izradio je program umjetne inteligencije koji koristim kao svojevrsni instrument u stvaralaštvu. Riječ je o stotinama fotografija iz opsežnog arhiva koje su pretvorene u zanimljivu mrežu obostrano reflektivnih crteža - opisuje Silvio Vujičić.
No, ovo nije njegov prvi atraktivan i umjetnički prostor koji je uredio u Zagrebu. Pamtimo legendarni studio u Ulici grada Mainza u kojem su se održavali eventi, a potom i u veži u Mesničkoj ulici, koja je bila miks laboratorija i showroom modnog dizajna. Ovdje sam jednom prilikom vidjela njegovu zanimljivu kolekciju u nastajanju, majice koje su imale plastične pokrove s biljem i zemljom iz rijeke Save.
Inače, Silvio Vujičić u svome se umjetničkom radu bavi temama odjevnih fetiša, seksualnog identiteta, slikarskih pigmenata, vrtova, otrovnih i psihoaktivnih supstanci, smrti i prolaznosti. Projekti mu se oslanjaju na mitove, alkemijske zapise, povijest umjetnosti i mode koje razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente, povezujući povijest i suvremenost. Radi u medijima grafike, skulpture, instalacije i performanse koje obilježavaju procesi transformacije materije u nastajanju ili nestajanju. Materija koju koristi je rijetka, opasna ili efemerna, poput ekstrakta iz ilegalnih biljaka, čistog kofeina ili parfema od tjelesnih izlučevina, a izrađuje je po vlastitim receptima kemijskim laboratorijskim metodama kristalizacije, destilacije, ekstrakcije i sublimacije. Posljednjih se godina bavi staklom...
Za projekt staklenog paviljona odabrao je arhitekticu Ana Lisonek koja je završila preddiplomski studij na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i master arhitekture na Tehničkom sveučilištu u Delftu u Nizozemskoj te stekla radno iskustvo u arhitektonskim uredima u Nizozemskoj i Hrvatskoj, gdje je radila na nagrađivanim realiziranim projektima i natječajima. Radove je predstavila na izložbama i predavanjima u Rotterdamu, Londonu, Helsinkiju, Portu, San Diegu, Zagrebu i drugdje.
