Jeste li već zavirili u drvenu ljepoticu tik uz rijeku Mrežnicu?

Obitelj Božović je prije 15 godina kupila prekrasan komad zemljišta tik uz rijeku Mrežnicu. Čim su ga vidjeli, znali su da će se tu nalaziti njihova vikendica iz snova, a u obzir nije dolazilo ništa osim drvene kuće. Kako to obično biva, spletom raznih okolnosti pružila se prilika koja se ne propušta. Blizu Pisarovine, u mjestu Lijevo Sredičko, pronašli su drvenu kuću koja ih je oborila s nogu i odlučili je preseliti na svoje zemljište u Zvečaju pokraj Mrežnice. – Mi smo tu kuću preselili kao lego kockice.

Označe se strane svijeta, na svaku dasku se piše broj i gdje se nalazila, a zatim smo je komad po komad rastavili. Tada smo je prevezli i po istom principu sastavili da bude identična.

Kuća je originalno sagrađena 1897. godine, a mi smo je preselili na njezin stoti rođendan, 1997. Kada smo odlučili da je to ta koju želimo, prema njezinim dimenzijama smo zazidali temelj, tj. podrum i na njega složili staru damu – u dahu nam priča Acko Božović, vlasnik kuće, a nama je zaista teško koncentrirati se na priču jer su ambijent i pogled naprosto nevjerojatni. S terase se vidi smaragdno zelena rijeka, a samo dvjestotinjak metara dalje je slap čiji šum dopire do naših ušiju i iz tog zena bude nas Ackove riječi.

– Važno je i da smo gotovo sve građevinske radove radili sami, osim krova, ali i pri gradnji krova smo pomagali koliko smo mogli jer nam je bio neopisiv gušt boraviti ovdje. Nakon što je to bilo gotovo, bacili smo se na unutrašnjost gdje smo samostalno postavljali brodski pod, lamperiju na zidove i kaljevu peć. Sama je kuća od deset centimetara debelog hrasta, zatim je pet centimetara izolacije i onda je na to zabijena još i lamperija – objašnjava.

Vikendica ima tri etaže: podrumsku u kojoj je manji apartman, prvu na kojoj je dnevni boravak i kuhinja, te prostrani tavan koji je spavaći dio. Svaka etaža ima terasicu, a pokraj same kuće još je jedna, prostranija terasa na kojoj se nalazi vanjska kuhinja. – Vanjsku kuhinju smo napravili prvenstveno zato jer je sama kuća ljeti savršeno ugodna i hladna, kao da radi klima-uređaj. Kada skuhamo ručak, kuća se odmah zagrije, i to nam nikako nije odgovaralo.

Drugi je razlog to što je kuhinja u kući prilično mala i skučena, a mi smo htjeli veći prostor i komoditet jer je ovdje gotovo uvijek šušur i ima nas puno. Često se gledaju neki sportovi i zna nas se okupiti i po 15-20. Osim toga, ljeti obožavamo sjediti vani jer je svježe. Zanimljivo je da mi tijekom cijeloga ljeta možda četiri-pet puta možemo prosjediti cijelu večer u kratkim rukavima, uvijek se u nekom trenutku oblače deblje majice – nastavlja.

Vikendica se pruža na tri etaže: prizemlje u kojem je manji apartman, kat s dnevnim boravkom i kuhinjom te tavan na kojem se isključivo spava

Vlasnici su željeli interijer u stilu planinske lovačke kuće, tako da su svi zidovi i podovi drveni, dok su ulaz u kuću i hodnik napravljeni od kvalitetnih keramičkih pločica jer je uobičajeno da se u takve kuće ulazi u prljavim čizmama, a pločice se lako održavaju. Sav namještaj je antikni ili rabljen, a zidovima dominiraju lovački trofeji vlasnika. – Apsolutno sav naš namještaj koji vidite ovdje, netko je htio baciti u smeće – kroz smijeh priča Acko i dodaje: – Prijatelj je živio u najmu u jednoj staroj kući u centru grada, koju je vlasnik u međuvremenu prodao i rekao mu da uzme što god želi jer će inače morati platiti odvoz tih stvari. On je pozvao mene i tamo smo pronašli nevjerojatne stvari.

Od Rosenthal porculana do lampi i komodica, napunili smo cijeli kombi zaista kvalitetnim starinama. Ista je priča i s foteljom i kaučima. Naravno, mi smo mogli kupiti sav namještaj, ali on nam se ne bi stilski uklapao u ovaj ambijent, a osim toga, volimo da stvari oko nas imaju neku priču i povijest. Kada vlasnici odlaze, terase i druge dijelove vikendice zatvaraju laganim pločama od leksana kako bi ih zaštitili od vanjskih utjecaja, a korisne su im i ako žele sjediti na terasi kada je hladno ili kišovito. Iznimno su lagane i jednostavne za rukovanje.

Velika je prednost i to što je vikendica dostupna 365 dana u godini. – Zimi grijemo na kaljevu peć i ona tako zagrije prostor da se doslovno moramo skidati u kratke rukave. Na tavanskom dijelu, gdje spavamo, toliko je toplo da se pokrivamo plahtama, dok se ljeti zbog svježine pokrivamo dekama. Isto tako, čim padne snijeg, vlasnik obližnjeg restorana Zeleni vrh, Jura, odmah sjeda na traktor i čisti prilazne ceste koje su prohodne čak i prije državnih.

Na taj način možemo doći u bilo koje doba godine i ne moramo se brinuti o vremenskim uvjetima – objašnjavaju. Sve kuće u blizini slijedile su primjer Božovića i sagrađene su u istom stilu. Vlasnici kažu da im je to izuzetno drago jer se estetika ne narušava i sve su jako lijepo uklopljene u prirodu. Zbog tih sličnih kućica dobili su i neslužbeno ime “Drvena ulica”, a taj se naziv udomaćio i kod mještana.

Upitali smo vlasnika koji bi savjet dao ljudima koji kreću u gradnju vikendice i koji mu je najdraži dio njihove. – Imam preporuku za sve ljude koji grade vikendicu, a to je da sagrade drvenu kuću. Ljeti je svježe, a zimi uvijek toplo, a i neusporedivo je zdravije živjeti u drvenoj kući. Kada se jednom naviknete na osjećaj koji vam pruža boravak u takvom prostoru, teško se vratiti u beton. Najdraži dio moje vikendice nije opipljiv, to su bezbrojne uspomene koje smo ovdje stvorili.

Najljepše sjećanje koje imam iz ove kuće jest kada smo jedne zime ovdje odlučili provesti Božić. Bilo je mnogo snijega, sanjkali smo se, a kada smo ušli u toplu kuću, potpuno promrzli, povješali smo po kaminu svu mokru odjeću. Djeca su kitila jelu, a ja sam bio najsretniji čovjek na svijetu. Sada ta ista djeca već imaju svoje potomke, a ja planiram ponovno oživiti svoju najdražu uspomenu, ali sa svojim unucima u glavnoj ulozi – završava Acko.

Ako vam se svidio ovaj interijer, molimo vas da ga podijelite!