Jedna od najljepših kuća u Zagrebu

Kuća obitelji Donatović, Poljičak i Lepur

Kažu da postolari imaju najgore cipele, da su modni dizajneri najgore odjeveni, a da arhitekti i dizajneri žive u najgorim kućama. Naša iskustva potpuno su drugačija. A da smo potpuno u pravu pokazala nam je kuća Donatović – Poljičak – Lepur, u kojoj ne živi jedan arhitekt, nego njih čak troje, a radi njih čak četvero, čime je ova kuća apsolutno najarhitektonskija od svih kuća koje smo ikada posjetili.

Profil
Vlasnici:
obitelji Donatović, Poljičak i Lepur
Arhitektura:
DAR 612
Adresa:
Borovina 46 a, Zagreb
Info:
obiteljska kuća od 400 kvadrata

Ako vam još kažemo da u toj istoj kući žive i rade dvije sestre arhitektice, kojima je otac isto arhitekt, koji je također tijekom njihovog odrastanja radio u njihovoj tadašnjoj obiteljskoj kući… uopće vas neće začuditi zašto smo jedva čekali da posjetimo ovu kuću u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni. Kuću za koju se u arhitektonskim krugovima priča da je to jedna od najljepših kuća u Zagrebu i koja je san svakog arhitekta.

Da su se urbane legende o ovoj kući pokazale točnima, znali smo već u trenutku kada smo se uspinjali krivudavim cestama podsljemenske zone i kada smo na vrhu brda ugledali kuću. Već izdaleka kuća je toliko odudarala od okolnih kućeraka, a istovremeno nenametljivo se uklapala u prirodan brežuljkast teren, tako da smo znali da smo na pravom putu.

I iskrcali smo se iz auta, odložili svu aparaturu i osjetili svježi sljemenski zrak, pomiješan s fascinantnim pogledom na park-šumu Medvednicu s jedne i Zagreb s druge strane, i prvo što smo upitali bilo je kako to da ste se odlučili da svoj radni i životni prostor ostvarite ovdje, i to svi zajedno u jednoj kući u kojoj se zapravo prožimaju tri generacije, vrlo vjerojatno arhitekata.

– Ta ideja pala nam je na pamet u trenutku kada smo svi bili u fazi traženja stana i kada smo vidjeli da sve što se nudi ili je iznimno skupo ili nas u potpunosti ne zadovoljava. Bio je to period 2006. i 2007. godine kada su iz mjeseca u mjesec cijene nekretnina divljale i kada smo si s vrlo bazičnom računicom izračunali da ćemo za cijenu vrlo običnog stana, moći si napraviti dvostuko veći stan, ako si ga sami budemo isprojektirali i sagradili.

Nikoga od nas nije trebalo puno nagovarati i ta ideja nas je jako veselila s obzirom da se svi odlično slažemo i što smo znali da ćemo napraviti nešto s čime ćemo biti zadovoljni, jer će biti napravljeno baš po našim željama i potrebama te što ćemo za novac koji smo imali potruditi se dobiti apsolutni maksimum – ispričao je arhitekt Jakov Poljičak, suprug Andree Donatović Poljičak te otac četverogodišnje curice i dvogodišnjeg dječaka, početnu ideju s kojom je mnogobrojna obitelj krenula u ovu avanturu s happy endom.

S obzirom da su Andrea i Morana odrasle u obiteljskoj kući u podsljemenskoj zoni, ta ideja o obiteljskoj kući u prirodi, pomalo izolirana od gradske buke i gužve, uopće im nije bila strana, tako da su počeli tražiti parcelu koja odgovara ne samo njihovim emotivnim i estetskim, nego i arhitektonskim kriterijima.

– Bilo nam je važno da parcela ima dobar položaj, da je na dobroj lokaciji, da ima mogućnost sjevernog ulaza te da se može ostvariti lijepo južno osunčanje s pogledom na grad. Već od početka znali smo da tražimo parcelu na kojoj će se moći sagraditi kuća od 400 kvadrata u kojoj ćemo si moći sagraditi dva velika stana, ured i još jedan manji stan za iznajmljivanje, eventualno prodaju ili za neki veći ured.

Od početka smo znali da u toj kući želimo živjeti i raditi, što nam zapravo uopće nije strano jer je naš otac godinama u dnevnom boravku imao svoj mini ured u kojem je crtao i to je nama kao djevojčicama bilo silno simpatično da imamo tatu koji je često kod kuće – prisjetila se arhitektica Andrea Donatović Poljičak, inače Moranina starija sestra.

I nakon duge i opsežne potrage po gruntovima i obilaženja bakica u susjedstvu, mala arhitektonska družina pronašla je idealnu parcelu, no time avantura nije završila, nego zapravo tek počela. Ako znate bar jednog arhitekta, onda znate da su oni perfekcionisti, koji nikada s ničim nisu posve zadovoljni te da uvijek traže neko bolje rješenje, i da to prevrtanje skica može trajati unedogled… E sad, zamislite si situaciju kada u kući imate tri arhitekta i kada si oni projektiraju idealnu kuću za život i rad. Rezultat ovih triju arhitekata bilo je 20 službenih varijanti idejnog rješenja i godinu dana prevrtanja raznih shema.

– Sjećam se da smo jedan projekt umalo odnijeli na općinu po dozvole, da bismo od njega ipak odustali i napravili ovu zadnju, konačnu varijantu koja nam se svima svidjela. Nema tu nikakve taštine, uopće nije važno čija je ideja na kraju pobijedila, važno je da smo svi s ovim konačnim rješenjem posve zadovoljni jer smo vidjeli da to zadovoljava sve naše apetite – ispričala je Morana Lepur Donatović, supruga Denisa, jedinog punoljetnog člana obitelji koji nije arhitekt.

U tih dvadeset varijanti bilo je raznih dupleksa, ovakvih i onakvih stanova, ovakvih i onakvih oblika kuća, no naposljetku pobijedila je ideja o stvaranju kuće na tri etaže koja oblikovno prati liniju parcele s tri jednoetažna stana. Na najdonjoj etaži odlučili su da će biti najmanji stan kojeg će ili iznajmljivati ili će biti rezerva prostora za ured ili kada djeca narastu. Na srednjoj i najvišoj etaži odlučili su da će biti stanovi identične veličine, samo što će na srednjoj etaži biti i ured.

Možda nismo postali bolja rodbina, ali smo nakon ove kuće sigurno postali bolji arhitekti

I ta ideja sve je zadovoljavala, a ujedno se uklapala sa svim zakonima, propisima i odredbama prostornog plana, no tko će živjeti na kojoj etaži, bila je još jedna od stvari koju su trebali raspraviti, s obzirom da su obje sestre navijale za penthouse. – Mi smo svi sanjali o stanu u potkrovlju negdje u Donjem gradu, tako da smo svi zbog pogleda željeli tu gornju etažu, ali onda sam ja u jednom trenutku predložio da mi idemo dolje, što se pokazalo kao odlična ideja jer imamo lijep, veliki vrt u kojem ljeti jako guštamo – ispričao je Jakov, pozvavši nas da malo prošetamo po njihovom stanu.

Par stepenica dolje i našli smo se u ogromnom, atraktivnom, visoko estetiziranom raskošnom stanu u kojem nam je od početka bilo jasno da ovdje žive arhitekti. Ogromne staklene stijene, mnoštvo svjetla, slobodnog prostora, nenametljiv, ali opet pomno odabran i usklađen namještaj, zanimljive vizure, sve je to zapravo savršen showroom svega onog što ovi arhitekti rade i načina na koji promišljaju arhitekturu, ali istovremeno to je i ugodan dom u kojem se vidi da ova četveročlana obitelj živi neki jako lijepi život.

– Htjeli smo veliki dnevni boravak, sa spojenom kuhinjom i blagovaonicom, a opet htjeli smo da su nam i djeca u blizini i na oku. Zbog toga smo njihov dnevni boravak, odnosno igraonicu, od ostatka dnevnog boravka i spavaćih soba odijelili samo kliznim stijenama koje ulaze u ormare i zidove.

Kada se sve klizne stijene otvore, imate jedan polivalentan monoprostor, a kada se navuku, imate tri sobe i dnevnu zonu s kuhinjom, blagovaonicom i dnevnim boravkom koji opet putem kliznih vrata komuniciraju s terasom i vrtom, negirajući striktno odvojenu vezu između interijera i eksterijera – objasnio je Jakov. Andrea kaže da su paralelno s projektom kuće projektirali i interijer, pa su jako puno uštedili na prostoru, ali i na financijama.

Većinu namještaja radili smo po mjeri i oduvijek smo htjeli da je sve bijele boje. Većina namještaja ima nekoliko funkcija, tako smo recimo radijatore obukli u klupice koje smo poravnali s visinom elemenata u dnevnom boravku, a ormari su ujedno i “skrivači” kliznih stijena, odnosno vrata – objasnila je Andrea.

Ono što je nas pak potpuno oduševilo je ormar s policama između dječjeg i dnevnog boravka i onog odraslih, koji osim što skriva klizna vrata, skriva i radijatore koji se nalaze iza donjih polica s vratašcima. – Kuća je napola pasivna jer ima jako dobru izolaciju, velike staklene stijene otvorene prema jugu te brisoleje, škure i roloe koji pomažu u borbi protiv prevelikog osunčanja ljeti. Zbog toga su nam režije posve male – kaže Jakov, pokazujući nam drvene panele od ariša koji se pak uklapaju s drvenim hrastovim parketom koji prostoru daje “toplinu”.

Morana je jako željela tamniji parket, a njezin suprug radnu sobu i klasičniji razmještaj soba.

– Nema tu puno dizajnerskog namještaja. Kuhinju Cesar kupili smo u Themeliji i isproektirali ju na na način koji je nama odgovarao, fotelje, kauč i stolić kupili smo u Bo Conceptu, ugradbena rasvjeta je marke Antaris, a dizajnerske su još lampe i dekorativna rasvjeta iz serije Tolomeo od Artemidea, i to zato što jako volimo tu liniju te Eamsova DAW stolica od Vitre i možda još pokoji komad.

Najveći luksuz je zapravo prostor, a s obzirom da smo dobro prošli s cijenom parcele, da smo si sve sami isprojektirali te puno toga i sami izradili, dobili smo dvostruko veći stan nego da smo ga gotovog kupovali u gradu – ispričala je Andrea, dodajući kako je cijena građenja i opremanja bila oko 1000 eura po kvadratu.

Naša želja bila je dobiti maksimum za svoj novac i siguran sam da smo to i uspjeli, jer za taj novac se sigurno nije moglo više. No, mi često zovemo svoje investitore da dođu vidjeti našu kuću, jer bismo im htjeli pokazati da se može napraviti jako lijepa kuća, a da to ne mora koštati 3 milijuna eura – kažu arhitekti, dodajući kako im je ova kuća donijela mnoge poslove, pa čak na način da su im slučajni prolaznici pokucali na vrata i pitali tko im je projektirao kuću.

– Nakon ove kuće i ovog iskustva sigurno nismo bolji prijatelji i rodbina jer smo si i prije bili jednako dobri, ali mislim da smo bolji arhitekti jer smo sazrili, brže donosimo odluke, znamo kako efikasnije raditi i mislim da nam je ona donijela puno toga dobrog – kažu arhitekti kojima nije problem odvojiti privatan život od poslovnog jer zapravo ta striktna veza i ne postoji, kažu da oni svi žive za svoju obitelj i svoj posao.

– I par koraka dalje iz ureda se selimo u stan obitelji Lepur Donatović. U tom gornjem stanu živi arhitektica Morana s četverogodišnjom kćeri i suprugom producentom Denisom koji također u kući ima svoj ured. S obzirom da su stanovi sličnog rasporeda, reći ćemo vam da se Denisova radna soba nalazi na mjestu gdje je na katu niže igraonica za djecu, a ono što je zanimljivo je da koliko god ovi stanovi bili slični te imali sličan, pa čak i isti namještaj, djeluju posve različito. Prva bitna razlika je tamniji parket, iduća manje staklenih stijena, a zatim ono što smo primijetili, da nema toliko arhitektonskih knjiga, koliko CD-a i DVD-a.

– Mi smo veliki filmofili tako da smo htjeli malo zatvoreniji dnevni boravak s manje svjetla tako da i tijekom dana možemo gledati filmove. Također, moja kuhinja je malo kraća jer je na drugoj poziciji smješten stol za blagovanje, imamo malo veću terasu, ali s druge strane manju ovu drugu terasu na koju Andrea i Jakov izlaze u vrt te imamo malo klasičniji razmještaj soba.

Ako malo bolje pogledate vidjet ćete da je i kuhinja slična, ali opet različita, ja češće kuham od Andree pa su kuhalište i napa okrenuti prema dnevnom boravku, dok Andrea više rezucka povrće i radi salate pa je u njenoj kuhinji sudoper u sredini otoka. Kod nas nema kliznih stijena, nego su sobe odvojene prostorije s klasičnim vratima, jer nismo htjeli da ih kasnije moramo opet pregrađivati i nadozidavati, nego smo to napravili u startu – kaže Morana, šaleći se kako je njoj bilo teže jer je ona u uređenju bila sama i nije imala muža arhitekta.

Tikovina na podu, malo drugačiji odabir namještaja te klasičnije spavaće sobe i dojam je odmah drugačiji, a ono što nas je još oduševilo su kupaonice koje po karakteru djeluju posve drugačije, iako obje imaju velike umivaonike, tuš i klasične kade. Koliko detalji mogu učiniti razliku zapravo se najbolje vidi na ovim stanovima, koji uistinu izgledaju kao dvojajčani blizanci, baš kao da su ih radile seste koje se jako dobro kuže i imaju vrlo sličan istančan ukus.

Ako vam se svidio ovaj interijer, molimo vas da ga podijelite!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
03. studeni 2024 10:39