Na Gornjem gradu bilo je u prvoj polovini 19. stoljeća, u doba uspona građanstva i njegove kulture, nekoliko glasovitih salona, u kojima se družilo, politiziralo, muziciralo. Uzor je, kao uvijek, bio Beč, pa i Budimpešta, gdje kultura salona cvate potkraj 18. stoljeća i u 19. stoljeću. U građanskim i aristokratskim palačama ondje su se redovito okupljali gosti, poznate i ugledne ličnosti iz kulturnog, političkog i privrednog života, da u ležernom razgovoru komentiraju sve što je bilo aktualno. U većini tih salona održavali su se koncerti, u nekima su bila prava privatna kazališta, gdje se moglo vidjeti kostimirane prizore iz nekih opera, čak i cijele, višesatne izvedbe. Doba napoleonskih ratova donijelo je socijalne promjene. Aristokracija, dijelom osiromašena, pomalo je gubila utjecaj, a na vidjelo su izbili uglavnom pripadnici višeg i srednjeg građanskog sloja, bankari i industrijalci. Tridesetih godina 19. stoljeća u bečkim građanskim salonima razvio se poseban tip društvenog života, u kojem glavnu ulogu imaju obrazovane dame, supruge bankara i industrijalaca. One biraju goste koji će davati ton konverzaciji, umjetnike, napose glazbenike koji će se ondje producirati, često djelima koja će javno biti izvedena kasnije.
U Zagrebu, koji se tih godina, dakle, na početku 19. stoljeća svodi na Gornji grad, pripadnici obrazovne elite preuzimaju, što spontano što svjesno, običaje središta Monarhije, Beča koji je uvijek slovio kao uzor. No ovdje je riječ o srednjem građanskom sloju, liječnicima, odvjetnicima, profesorima i visokim činovnicima koji dobivaju sve više utjecaja u javnom životu. U doba Narodnog preporoda mjesta okupljanja iliraca bili su i saloni - uz javna poprišta, kao što je najprije bila Gradska streljana na početku Tuškanca, otvorena 1841. U njoj su se održavali različiti skupovi, ali najviše koncerti i zabave.
O gornjogradskim salonima piše u svojoj najnovijoj knjizi "Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice" Snješka Knežević. U portretima javnih prostora Gornjega grada, osim njihovih arhitektonskih obilježja, prikazuje i niz događaja i ličnosti koji su imali važnu ulogu u njihovoj povijesti. Donosimo fragmente iz knjige, s opisima salona, kuća u kojima su se nalazili i zbivanja koja su se ondje odigravala.
MARKOV TRG 9
* Najpoznatije sastajalište Iliraca bila je kurija na Markovu trgu 9 u doba Dragutina Rakovca. Od 1806. do 1809. u kuriji je stanovao ban Ignác Gyulay, koji je inicirao gradnju Banskih dvora: južne, starije palače kompleksa koji cijeli nosi to ime.
Prema predaji, na zidovima dvorane prvoga kata naslikane su vedute gradova u kojima se borio kao čuveni austrijski vojskovođa. Iz te "banske" kurije Gyulay se preselio u svoju novu rezidenciju u Banskim dvorima. Poslije je kurija prodana odvjetniku Adalbertu Schauffu, a on ju je darovao Dragutinu Rakovcu kad se oženio njegovom kćerkom. Ondje su se vodile političke diskusije, u kojoj su dominirali muškarci, za razliku od salona u Opatičkoj. Ipak, salon se održao i poslije, ali tada su mu ton davale dame. Danas je u sramotnom stanju, gotovo ruševina.
MARKOV TRG 4
* Kuća baruna Dragojla Kušlana (1817. - 1867.), odvjetnika, velikog bilježnika Županije i njegove supruge Ivane (1829. - 1911.) na Markovu trgu 4 neko je vrijeme bila sastajalište preporoditelja.
Oboje supružnika bili su protagonisti ilirskog preporoda i u svojem su salonu primali istomišljenike. Nakon barunove smrti njegova udovica njegovala je još neko vrijeme društveni život. Kasnije, 1867. godine, kuća je dobila novu fizionomiju; nadograđen joj je drugi kat i preuređeno pročelje. Danas je sjedište Ustavnog suda RH.
OPATIČKA 4 ILI 6
U jednu od dviju palača Milan Šenoa smjestio je salon grofice Antonije Jozefine Sermage u nostalgičnom romanesknom zapisu "Početkom prošloga vijeka...", objavljenom u zborniku "Zagreb 1934". Kaže: "Tu je bilo stjecište svega plemenitog zagrebačkog svijeta. Mnogo je bilo ljudi, koji su smatrali osobitom časti, da dođu u grofičin salon. (...) Nigda se tu nije čula nijedna riječ, što bi vrijeđala ma čije uvjerenje, ali ni riječ, što bi mirisala - ili kako su oni rekli 'vonjala' - po idejama, što su zavladale u žalosnoj Francuskoj od ovo posljednjih dvadesetak godina." Šenoa smješta radnju u doba nakon Francuske revolucije (1789.), dakle, na početak 19. stoljeća. Obje palače na broju 4 i 6 pripadale su od 1796. grofu Petru Troilu Sermageu (1722. - 1771.), austrijskom generalu, najpoznatijem iz barunske obitelji Sermage porijeklom iz Besançona, a od kraja 17. stoljeća u Hrvatskoj. U palači je živjela i njegova majka Julijana rođ. Moscon, s kojom je od 1753. na Markovu trgu posjedovao nekadašnju staru kuću bana Petra Zrinskoga. No palača na broju 6 prelazi od 1809. u ruke drugih pripadnika aristokracije, a i palača na br. 4 od 1809. do početka 1840-ih nije više u posjedu Sermageovih, kako se navodi u popisima kuća... Nije, dakako, važno da se Milan Šenoa nije strogo držao činjenica, a ni kamo je smjestio glasoviti salon: ni popisi kuća nisu u dlaku točni. Određenu smutnju izaziva slika palače Opatička 6, koju donosi Šenoa, uz zanimljivi prikaz salona grofice Sermage.
"Posred dvorane visi sa stropa omašan luster sa stotinom sitnih prizama od stakla, ali preodjeven žutim tilom. Baš nasuprot prozoru postaviše uza stijenu veliko sastavljeno venecijansko zrcalo, kojeg su pojedini komadi bili vezani zlatnim broševima. Veliki zlatni okvir okružio je to dragocjeno zrcalo, a oko vrha bila je spletena girlanda od bijeloga cvijeća, da skrije mjesto, gdje je zrcalo počelo pucati. Ono malo poda, što se vidjelo, bilo je glatko i sjajno, a sastavljeno od starih, vrlo umjetno složenih hrastovih parketa." A Dragutin Hirc opisuje pak vrt: "Oko kuće grofice Sermage do Kipne ulice protezao se vrt, idući dosta strmo, s dosta širokim travnjakom na vrhu. Oko cijeloga vrta dizala se drvena ograda, po kojoj se uzvila ljubičasta glicinija i žuti citisus, a među niskim grmljem podizale svoje rujne glave omašne malve. Ravnjak je bio osipan pijeskom. Tu su bila dva velika stola s čitavim nizom stolica, a pokraj toga u kući bila je smočnica. Tu je stara grofica davala svoje garden party."
OPATIČKA 8
* Palača Ivana Bužana, Opatička 8, pripada najljepšim gornjogradskim baroknim gradnjama. Vrtoglavo je napredovao u činovničkoj karijeri, navodno ne baš čistim poslovima i pripadao je tzv. olimpskom cehu i dotjerao 1761. do podbana. Palaču je projektirao i izveo Mathias/Matija Leonhart koji se u Zagreb doselio iz Njemačke. Od 1793. od 1807. posjedovao ju je Antun Raffay, također visoki činovnik i sudac, a od njega ju je kupio vojni erar. Do isteka Monarhije bila je rezidencija vojnog zapovjednika Generalkomande, smještene u bivšem jezuitskom samostanu.
Trokrilna palača s dvorištem obrubljenim arkadama, tipa cour d'honneur, svoju raskošnu ljepotu pokazuje s istočne strane (iz Duge/Radićeve ulice), gdje ima prostranu terasu sa širokim stubištem u vrt: nekoć poprište prijama, plesova i zabava, s glazbom vojnih kapela, lampionima, vatrometima, živim slikama. Ovdje se ne može govoriti o "salonu", nego poprištu oficijelnih, a vjerojatno i privatnih svečanosti, kakvih je 1820-ih bilo i ljetnikovcu imanja Schöbach (Lijepa ves) jednog od tih zapovjednika, baruna Paula von Radivojevicha na Mlinarskoj cesti. Vrt palače je danas zapušten i obrastao, s pročelja pada žbuka, a u nešto boljem je stanju ulično pročelje. U palači su uredi Hrvatskog sabora i Vlade RH.
ILIRSKI TRG 3
* Za kuću Ilirski trg 3 Szabo kaže da je mjesto "rođenja Danice ilirske". Prema Ljudevitu Vukotinoviću pripadala je "fiškalu" dr. Tadiji Feriću, kod kojeg su se 1834. redovito sastajali ilirci: Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Vjekoslav Babukić, Dimitrije Demetar, Andrija Derkos, Pavao Štoos, Antun Vakanović, Ognjeslav Utješinović Ostrožinski i on sam (Vukotinović) i dogovarali se kako će izdavati političke novine i zabavno-poučni list "Danicu ilirsku". Prvi broj "Danice" doista je i izašao 5. siječnja 1935. "U Ferićevu domu izpila se mnoga čašica, koja je razigravala duše i srca preporoditelja", podsjeća Dragutin Hirc u svojem "Starom Zagrebu". U ljeto 1838. u kući je otvorena i Ilirska čitaonica, uređena na poticaj grofa Janka Draškovića (1776. - 1856.) i nekolicine prvaka pokreta, ne samo zato da se tu čitaju novine i knjige, nego da postane književno žarište.
ILIRSKI TRG 4
* Tridesetih godina 20. stoljeća u adaptiranoj staroj prizemnici, Ilirski trg 4, bio je glasovit zagrebački muzički salon u domu Bele pl. Pečića (1882. - 1962.), potomka poznatog zagrebačkog apotekara Josipa Pečića, vlasnika secesijske, nažalost purificirane apoteke u Ilici 43. Bela Pečić bio je pijanist i libretist, ali i suprug dviju diva: Helene Odilon, slavne bečke subrete iz vremena belle époque, a poslije hrvatske primadone Maje Strozzi, kćerke podjednako slavne Marije Ružičke-Strozzi i majke Borisa Papandopula. Dok se o braku s Majom Strozzi zna mnogo, gotovo sve, o Pečićevu prvom braku donedavno se nije znalo ništa. No zahvaljujući Žarku Domljanu i njegovu eseju "Pomno čuvana tajna", sada je otkriven i taj dio biografije Bele pl. Pečića. Domljan pripovijeda kako je o "Odilonki" svojevremeno razgovarao s Miroslavom Krležom, koji je poznavao tragičnu sudbinu te dive kojoj su se divili Hermann Bahr i Karl Kraus kao modernoj, emancipiranoj ženi. Pečić ju je upoznao u Crikvenici i živio s njom, dok nije upoznao podjednako fascinantnu Maju Strozzi, tada u usponu karijere. Pečić i Maja Strozzi vjenčali su se vjerojatno već 1915., piše Domljan, a 1916. održali u Glazbenom zavodu seriju koncerata. Dok Maja nastavlja karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu, Pečić piše libreta pod pseudonimom Ra-zem. Njegov libreto za baletnu pantomimu "Zlato" uglazbio je Majin sin Boris Papandopulo, a izvedena je 31. svibnja 1930. u režiji Tita Strozzija i u koreografiji Margarete Froman. Njihov dom na Ilirskom trgu 4 bio je okupljalište zagrebačke kulturne, muzičke i umjetničke elite, a posjećivale su ih i europske veličine, poput Igora Stravinskog. No kad je Maja nenadano umirovljena, supružnici su prodali gornjogradsku kuću, preselili se u Samobor i 1937. u predjelu Stražnik sagradili vilu koja i danas nosi ime Maje Strozzi. Bela je umro 1938., ni godinu dana otkako je vila sagrađena.
ILIRSKI TRG 3 I 6
* Za kuću Ilirski trg 3 Szabo kaže da je mjesto "rođenja Danice ilirske". Prema Ljudevitu Vukotinoviću pripadala je "fiškalu" dr. Tadiji Feriću, kod kojeg su se 1834. redovito sastajali ilirci: Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Vjekoslav Babukić, Dimitrije Demetar, Andrija Derkos, Pavao Štoos, Antun Vakanović, Ognjeslav Utješinović Ostrožinski i on sam (Vukotinović) i dogovarali se kako će izdavati političke novine i zabavno-poučni list "Danicu ilirsku". Prvi broj "Danice" doista je i izašao 5. siječnja 1935. "U Ferićevu domu izpila se mnoga čašica, koja je razigravala duše i srca preporoditelja", podsjeća Dragutin Hirc u svojem "Starom Zagrebu". U ljeto 1838. u kući je otvorena i Ilirska čitaonica, uređena na poticaj grofa Janka Draškovića (1776. - 1856.) i nekolicine prvaka pokreta, ne samo zato da se tu čitaju novine i knjige, nego da postane književno žarište.
U susjedstvu, u kući Ilirski trg 6, djelovala je neko vrijeme škola Glazbenog društva/Musikvereina, osnovana 1829. s ciljem odgoja profesionalnih glazbenika i amatera. Kasnije je u kući bila uređena i kavana. Inače, kuću je 1834. godine za grofa Ivana Draškovića izveo najodličniji graditelj tog doba, Bartol Felbinger. Među njezinim uglednim vlasnicima bili su nakon grofova Franje i Ivana Draškovića članovi veleposjedničke samoborske obitelji Kiepach, najdulje Albin, te predstojnik Građevnog ravnateljstva u doba neoapsolutizma, barun Leonhard Zornberg, zaslužan za prostorni razvoj grada, napose za biskupski park Maksimir.
Među njezinim uglednim vlasnicima bili su nakon grofova Franje i Ivana Draškovića članovi veleposjedničke samoborske obitelji Kiepach, najdulje Albin, te predstojnik Građevnog ravnateljstva u doba neoapsolutizma, barun Leonhard Zornberg, zaslužan za prostorni razvoj grada, napose za biskupski park Maksimir.
KATARINSKI TRG 6
* Potkraj 19. stoljeća na glasu je bio salon kontese Klotilde Buratti-Vranyczany-Dobrinović u palači na Katarinskom trgu 6. Kuća na bedemu spominje se još u 15. stoljeću, a prema Gjuri Szabi ona je na samom početku 17. stoljeća pregrađena ili zamijenjena novom kućom. U 18. stoljeću pripadala je mnogim uglednim i imućnim građanima, čijim se zahvatima postupno pretvara u baroknu palaču. Od 1849. njezin je vlasnik barun Ambroz Vranyczany-Dobrinović. Današnji izgled zahvaljuje velikom zahvatu iz doba kad joj je vlasnica bila njegovi kći Klotilda (1836. - 1912.).
Njezin arhitekt Kuno Waidmann preuredio je palaču između 1883. i 1885.: dodao joj je dva krila koja omeđuju reprezentativno dvorište i pridao joj neorenesansna stilska obilježja. Za života Klotilde Buratti-Vranyczany-Dobrinović palača je bila društveno okupljalište aristokracije, kulturne elite i kontesinih prijatelja: ukratko, salon koji se prema svjedočenjima mogao mjeriti s bečkim ili budimpeštanskim salonima. U palači, opremljenoj i uređenoj u duhu epohe, utemeljiteljnog doba (Gründerzeit), održavale su se predstave, koncerti i balovi. Vlasnica je palaču sa svim inventarom oporučno darovala Gradu, koji je namjenjuje svečanostima i prijamima. Od 1982. do 1985. palača Dverce adaptirana je i modernizirana prema projektu arhitekta dr. Mladena Bošnjaka.
OPATIČKA ULICA 16 I 21
* U Opatičkoj ulici bila su dva također poznata "ilirska" salona. U kući Opatička 16, od 1857. u posjedu odvjetnika Andrije Jakčina, protagonista ilirskog pokreta, gradskog zastupnika, potpredsjednika Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, salon njegove supruge Marije Svagelli-Begavečke bio je omiljeno sastajalište iliraca. Kuća se pripisuje graditelju Bartolu Felbingeru, a bila je dovršena 1826., kad se u njoj iznajmljuje velik stan.
Drugi glasoviti salon bio je u kući Opatička 21 dr. Alekse Vancaša (1810. - 1884.), liječnika, protomedicusa, doživotnog predsjednika Liečničkog zbora, dugogodišnjeg predsjednika Prve hrvatske štedionice, a što je najvažnije - oduševljenog ilirca.
U salon njegove supruge Josipe/Pepice, rođ. Andrassy, "ilirske mamice", zalazili su svi: Gaj, Preradović, Rakovac, Janko Drašković, Babukić, Vraz, Štriga, Lisinski, Trnski, Šulek... kovali tu planove, dogovarali kako će osnovati Maticu Ilirsku, slušali Sidoniju Rubido Erdödy kako pjeva, među ostalim arije iz "Ljubavi i zlobe" prije praizvedbe opere, poetske recitale... Lijepa građanska barokna kuća sagrađena je potkraj 18. stoljeća.
