U MUO izložena vjenčanica iz 1883.godine

Vjenčanica Zagrepčanke Jelke Winkler iz Preradovićeve ulice podsjeća na scenu iz filma “Zameo ih vjetar”, kada ljepotica Scarllet O‘Hara, pogođena neimaštinom, u želji da pokaže da i dalje dobro živi, napravi raskošnu haljinu od zavjese. – Istina, jedan od slojeva Jelkine vjenčanice je od damasta, svile od koje se rade i divne zavjese – kaže viša kustosica Andrea Klobučar, voditeljice Zbirke tekstila Muzeja za umjetnost i obrt.

Složeni kroj

U tom će se Muzeju uskoro, od 21. veljače, otvoriti izložba “U dobru i zlu – Vjenčana odjeća od 1865. do danas”. Vjenčanica, šlajer, veo, rukavice, pozivnice, zahvalnice, fotografije – dragocjenosti su koje se čuvaju s velikom ljubavi. Tako su i najstarije vjenčanice koje će se vidjeti na izložbi završile kao donacije muzeju članova obitelji koji su ih naslijedili.

Vjenčanice iz raznih razdoblja, njih 58, skrivaju romantične priče svojih vlasnica. Ipak, nas je zainteresirala jedna vrlo stara vjenčanica, naše davne sugrađanke Jelke Winkler koja je pripadala bogatoj obitelji koja je stanovala na početku Preradovićeve ulice u palači koju su projektirali arhitekti Kovačić i Marković. Bogatstvo materijala i složenost konstrukcije i kroja njene vjenčanice također govore o društvenom i socijalnom statusu njene vlasnice.

Modni noviteti

– Najstarija sačuvana bijela vjenčanica iz fundusa MUO nosila je mladenka kojoj ime nije zabilježeno, u Boki kotorskoj, u mjestu Prčanj, negdje oko 1865. Jelka Winkler, rođena Turković iz 1883. godine, odlučila se za parišku modu. Njena vjenčanica naglašava je stražnjicu tzv. “cul de Paris” i imala izrazito dugu povlaku. Sačuvane su cipele i vjenčani vjenčić s narančinim cvjetovima izrađenima od voska – opisuje Andrea Klobučar.

Vjenčanica je izrađena u Beču u Modnom salonu Emme Rothmayer. Sastoji se od tri dijela: haljetka, suknje i duge povlake. Haljetak je izrađen od svilenkastog ripsa, kopča se po sredini i sprijeda završava zaobljenim vrhom. Otvor vrata i rukavica ukrašeni su čipkom. – Uska suknja sprijeda je ukrašena s tri široka horizontalna niza tkanina – prvi čine nabori svilenog ripsa, drugi niz je od čipke, treći od damasta i ima dodatne ukrase – cvjetove od svile, čipku i plise od svilenog ripsa. Haljina Jelke Winkler donosi i modnu novost – odvojivu povlaku koja je duga gotovo dva metra i izrađena od svilenog damasta – objašnjava kustosica.

Tako se ista haljina mogla nositi, ako se odvoji “rep”, i kasnije u svečanoj prigodi. Cipele su izrađene također u Beču, od identičnog svilenog ripsa kao i vjenčanica. Mladenka je na glavi imala dugački veo koji je učvršćivao vjenčić. Zahvaljujući vještim restauratoricama MUO-a, obnovljeni su vjenčana haljina, vjenčić i Jelkine cipele. Antonia Srša i Iva Čukman haljinu su morale doslovno ponovno sastaviti, nizale su volane, peglale… Saznajemo i na koji način se oblačila golema vjenčanica.

Bogati trgovci

– Vjenčanica Jelke Winkler ima unutarnji pojas, i prvo se on vezivao da haljina ne padne i tek se onda ostalo zakopčavalo – kaže Antonia Srša, restauratorica. Jekla Winkler rođena Turković bila je dijete Vjenceslava Turkovića bogatog karlovačkog trgovca drvima, koji je gradio velike jedrenjake u Kraljevici i bio vlasnik Kutjeva.

– Početkom 1880-ih godina upoznala je mladog studenta medicine Eugena Winklera iz Zagreba, sina Ferdinanda Winklera, prvog ravnatelja i utemeljitelja Prve hrvatske štedionice u Zagrebu – priča kustosica. U Zagrebu je maturirao i otišao na studij u Graz, a potom u Beč gdje je stekao titulu doktora medicinske znanosti. Nakon promocije zaručio se s Jelkom, oženili su se 1883. godine u Karlovcu, a kumovi su im bili Ivan i Milka Vončina. Na svadbenom ručku mladenkin otac održao je zdravicu koju je završio pjesmom za zeta.

Ostala sama s djecom

– Nažalost, ženikova odjeća, kao ni vjenčana fotografija, nisi sačuvani – kaže kustosica. Potom se mladenci sele u Zagreb te 1885. godine Eugen u današnjoj Preradovićevoj ulici u prizemlju palače Winkler otvara liječničku praksu koju je uspješno vodio. U braku su dobili tri kćeri, Ivanu, Željku i Olgu. Nažalost, Eugen je umro ubrzo, u naponu snage 1905. “Brak sestre Jelke s Eugenom bio je u svakom pogledu sretan, jer su se našle dvije vedre duše, s mnogo optimizma, koje su život i voljele i znale uživati.

Preranom smrću šurjaka Winklera ostala je sestra Jelka udova s tri kćeri. Nju ta nemila kob međutim nije učinila malodušnom, već je naprotiv zamjetnom energijom i ustrajnosti poradila da im dade dobar odgoj, koji je u svim fazama i pojedinostima sama nadzirala i rukovodila”, zapisao je Milan Turković, Jelkin brat u knjižici izdanoj povodom sestrina 80. rođendana.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!