Ljudskim je bićima dano pet osjetila kako bi u potpunosti iskusila svijet oko sebe. Vid, sluh, miris, okus i dodir.
Teško je debatirati koji je od njih važniji, no ljudska je spoznaja, koliko god ograničena bila, nemoguća u suradnji svih nabrojenih osjetila.
Sama činjenica da se osobe lišene vida uvelike oslanjaju na sluh i dodir kao supstitut za stvaranje percepcije svijeta oko sebe te da broj nervnih završetaka na vrhovima ljudskih prstiju prelazi oko 7 trilijuna govori sama za sebe.
Mnoge taktilne stvari polako nestaju iz našeg svijeta, a zamjenjuje ih njihov digitalni oblik. Možda je ‘najopipljiviji’ primjer plaćanje. Nekada je plaćanje uključivalo vađenje novčanika, traženje ispravnih novčanica i kovanica, pružanje trgovcu, uzimanje ‘kusura’ i pospremanje natrag u novčanik te spremanje novčanika u džep ili torbu. Danas to obavljamo beskontaktnim karticama ili samo prislanjanjem mobitela. Da ne spominjemo gotovo potpuni nestanak olovaka, kompasa, karti, bilježnica, printanih fotografija, kalkulatora i slično…
Posvuda čujemo riječ ‘beskontaktno’, a pojavom pandemije koronavirusa, pojam je dobio sasvim novo značenje. Moglo bi se reći da se u današnje vrijeme većina pomalo užasava dodira. Ironija je što je upravo dodir ljudskim bićima prijeko potreban. Ne samo za doživljavanje svijeta oko sebe, već i iz psihološke potrebe. Stisak ruke ili prijateljski zagrljaj u nama izaziva snažne emocije zajedništva i utjehe.
Činjenica da nam djeca sve više vremena provode ‘skrolajući’ po jednoj te istoj hladnoj, bezizražajnoj staklenoj plohi mobitela stvorila je i jedan novi termin zvan ‘fingerblindness’ ili slobodno prevedeno ‘sljepoća prstiju’. Rezultat toga je polagano atrofiranje trilijunskih nervnih završetaka na našim prstima što je golem gubitak kako za razvoj mozga, tako i za individualni razvoj pojedinca. Neupitno je da osoba koja ne istražuje svijet oko sebe prstima, u potpunosti doživljava samo djelić svijeta koji je okružuje.
Mnogi dizajneri danas iskorištavaju ovu činjenicu ne samo igrajući se našom percepcijom, nego i profitirajući od nje. Naime, mnogi su dizajnerski predmeti stekli svoju slavu igrajući upravo na efekt iznenađenja koji se javlja prilikom haptičkog iskustva sa stvarnim predmetom. Spomenimo samo najprodavaniji stolac suvremenog dizajna koji je francuskog dizajnera Philippea Starcka lansirao u planetarnu megazvijezdu. Iako je danas već dio ‘pop-kulture’ i svi znaju da se radi o otpornom i čvrstom stolcu od prozirnog polikarbonata, kada se prvi put pojavio, 2002., s velikom se dozom opreza sjedalo na njega, a tom ‘odvažnom’ momentu redovito je prethodila ‘opsežna studija opipavanja’.
Mnogi će nas predmeti nakon osjetnog doživljaja začuditi, ali i nasmijati.
Primjerice, komoda Brosse (Četka) francuske dizajnerice Inge Sempé. Na prvi pogled, može se činiti da se radi o resicama pozamanterije, no Inge je samim nazivom otkrila o čemu se radi. Grubim četkama koje se standardno nalaze na metlama za čišćenje. Ovaj predmet nam pokazuje i da taktilno iskustvo ne mora nužno biti ugodno, odnosno da ga dizajneri često žrtvuju na račun efekta iznenađenja.
Koliko god se činilo da je moderna tehnologija glavni krivac za nedostatak taktilnog iskustva u suvremenom svijetu, mnogi predmeti bez nje ne bi bili mogući. Primjerice serija proizvoda poljskog dizajnera Oskara Ziete napravljena patentiranom tehnologijom ‘napuhivanja čelika’. Zietini predmeti danas su dio stalne postave njujorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA), ali i hvaljeni i nagrađivani javni spomenici i instalacije. Svi su napravljeni na način da se u dvodimenzionalne, poput palačinki spljoštenih dvije zavarene čelične plohe upuhuje zrak pod velikim pritiskom kako bi se predmetu dala treća dimenzija, odnosno volumen. Oni koji bi samo na slici vidjeli njegov legendarni stolac ‘Plop’, mogli bi se bez problema kladiti da se radi o ‘šlaufu’ za plažu. No, riječ je o predmetu od čelika koji može izdržati i tonu tereta.
Neki od predmeta, osim taktilne, podarit će vam i slušnu senzaciju. Možda je najljepši primjer ekstravagantno spremište ‘Cabana’ koje su dizajnirala brazilska braća Fernando i Humberto Campana. Naime, umjesto klasičnih fronti, stvari pospremljene u ovom spremištu od pogleda sakrivaju gusta vlakna rafije. Možemo zamisliti da će ovakvo misteriozno spremište postavljeno usred dnevnog boravka najprije izazvati čuđenje, a onda pozvati na taktilno istraživanje kako bi se otkrila njegova namjena. A osim što će vlakna rafije izazvati vrlo ugodnu dodirnu senzaciju, u kontaktu s ljudskim rukama proizvest će i gotovo smirujući šuštavi zvuk.
No, djevojke koje su svoju planetarnu slavu stekle upravo na studioznom proučavanju ljudske percepcije i manipulacije osjetilima su Šveđanke znane kao ‘Front’. Glavno polje inspiracije za njih je cirkus i svi oni trikovi koje mađioničari izvode kako bi nas zavarali i pritom zabavili. Gotovo svaki od njihovih predmeta nosi izvjesnu ludičku dozu i potrebu uključivanja svih osjetila. Bilo da se radi o vazi koja izgleda kao da ju je otpuhao vjetar (Blow Away Vase), stolcu koji izgledao kao interpretacija klasičnog ‘kavanskog’ Thonetova drvenog stolca (Gentle chair), ali tek kada sjednete na njega doživite da je naslon savitljiv ili najnovije sofe (Design by Nature) koja izgleda kao kamena stijena obrasla mahovinom.
Svi koji su u šumi probali dotaknuti mahovinu i zapamtili taktilnu senzaciju koju ona izaziva složit će se da je to iskustvo neusporedivo s dodirom tkanine na kojoj je print mahovine koliko god on, uz pomoć današnje tehnologije, uvjerljiv bio.
No, koliko god nam tehnologija u nekim segmentima života pomagala, važno je ne zaboraviti što je to što nas čini ljudima. A naši osjećaji, osjetila, tjelesnost i potreba za dodirom i zagrljajem, neodvojiv su dio ljudskosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....