Premda je Stipe Božić na našim prostorima čovjek-asocijacija na visoko gorje i lakše ga je zamisliti na visinama od šest, sedam, osam tisuća metara kako se penje Himalajom, negoli da navigira po Jadranu, plovidba i more mu, kaže, nisu strani.
- Oduvijek me privlačilo jedrenje, htio sam imati brod, ali zaključio sam da brod ne ide uz ovo čime se ja bavim. Jer, nisam htio da me zarobi. Imati brod značilo bi brinuti se stalno o njemu, a ja sam često bio odsutan, trebalo mi je vrijeme za planine. Brod te veže, uvijek moraš paziti na njega, bez obzira na to što je u luci, trebaš gledati je li ušlo more, je li puhao vjetar, jesu li svi konopi u redu, vaditi ga van, čistiti ga, ima tu puno posla koji traži vrijeme - kaže Božić.
Gledajući more kaže: 'Može se ta beskonačnost mora usporediti s planinama. Usred prirode si, usred ničega, i u jednom i u drugom ambijentu osjećaš snagu prirode i vlastita ograničenja. Čovjek tu treba znati gdje mu je mjesto, do kud i kako ići.'
Kao netom završeni srednjoškolac prvi je posao potražio, prve novce zaradio, na moru. Ploveći. Šest je mjeseci proveo na talijanskom trgovačkom brodu, ploveći do Afrike, Južne Amerike.
- Brod se zvao Vega. Radio sam kao električar. Motiv mi je bio zaraditi za opremu koju sam trebao za penjanje. Niti je to bilo jeftino, niti se takva oprema u nas u to doba mogla kupiti. Kad sam dovoljno zaradio, skinuo sam se s broda i u Genovi kupio ono što mi je trebalo - pripovijeda Božić. Uz more smišlja svoje penjačke ekspedicije.
- Svi mi koji živimo u Dalmaciji fascinirani smo morem. Najvjerojatnije bih i ja, da se nisam počeo baviti alpinizmom, aktivnije jedrio. A svih ovih godina i jesam dosta plovio s prijateljima. Svako ljeto sam na nekoj plovidbi.
Najuzbudljivijom dosad pamti onu do Farosa do Parosa. 2003., 2387 godina nakon osnutka Starog Grada na Hvaru, nekadašnjeg grčkog Farosa, Hvarani, a s njima i Božić, otplovili su i preplovili 1400 milja dug put do otoka Parosa u Egejskom moru i natrag, na Hvar. Vođa ekspedicije bio je Branko Kirigin. Božić je o toj plovidbi, zajedno sa snimateljem Joškom Bojićem, napravio dokumentarnu TV seriju.
Od Starog Grada do Egejskog mora plovili su legendarnom Besom Jože Horvata. Njezin vlasnik Ivica Bonačić, kad je čuo o kakvoj se pustolovini radi, pristao je iznajmiti im motorni jedrenjak kojim je 1960. Horvat oplovio svijet i o tome napisao jedan od najpoznatijih hrvatskih putopisa.
- Nije mogao odbiti, jer Besa je i napravljena za daleka putovanja. Puno je emocija bilo na tom putu, nije to bilo tek putovanje za razonodu, imalo je veliku simboliku. Bilo je to povijesno istraživanje i svakome od nas koji smo se na Besi našli bilo je silno bitno.
S Hvara su isplovili koncem travnja 2003. slijedeći drevni običaj grčkih moreplovaca, u doba kad je smokvin list narastao toliko da pokrije dlan. Netom prije ukrcaja u crkvi sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, vođa ekspedicije Branko Kirigin zapalio je svijeću. Na starogradskoj se rivi skupilo puno svijeta, jer pročulo se da brod Besa ide u potragu za grčkim korijenima.
Kakav je bio osjećaj ploviti Horvatovom Besom?
- Joža je tad još bio živ. Telefonom smo razgovarali, zvali smo ga s puta, svi smo bili uzbuđeni, i mi i on.
Ponekad na brodu, priča staru anegdotu s Bese Božić, dobro dođe - alpinist.
- Zaplovili smo starogradskim zaljevom prema Visu, Palagruži i dalje prema Otrantu sve do Egejskog mora. Prve su nas nevolje sustigle malo nakon isplovljavanja, prije nego što smo došli pred grad Hvar. Na vrhu jarbola zaglavilo se uže sa zastavicama. Popeo sam se na jarbol i oslobodio uže, nakon čega su se svi složili kako alpinist na brodu i nije tako loša zamisao.
Od jadranskih plovidbi, uvala i škoja, bez razmišljanja će reći da je njemu ponajveće uzbuđenje Palagruža.
- Svaki put kad dođem na Palagružu osjetim se kao da sam lutalica iz nekog minulog vremena, stoljećima starog, kao da sam naišao slučajno na taj komad kopna. S obzirom na to koliko je udaljena, izolirana, s obzirom na njezinu konfiguraciju, tu strminu, a opet sa sjeverne strane ima i pitomih dijelova i arheoloških nalazišta, Palagruža mi je jedinstvena.
Ploveći često, a uvijek na brodu s dragim mu ljudima, na moru se, kaže Božić, ipak osjeća nesigurnije negoli u planinama.
- Jer, tamo obično nije sve u mojim rukama, nisam ja vođa, uvijek je netko drugi kapetan. Ali, imam povjerenja, jer svaki put idem s najmudrijima. Na moru moraš biti mudar isto kao i u planini, tu radi isti mehanizam. Jer, ako pretjeraš, teško je boriti se s prirodom i njezinim ćudima, kaže pa dodaje:
- Za dužih, daljih putovanja, posada je na brodu osuđena biti zajedno i to se da usporediti s ekipom koja je skupa na planini, gdje su ljudi također za kompleksnijih tura upućeni jedni na druge. Tu se bruse i stvaraju prijateljstva, obično dugogodišnja, jaka i nerazdvojna. Jer, ako si s nekim plovio mjesec dana ili si s njime ostao prijatelj do kraja života ili više nikad nećeš s njime nigdje. To su vrlo intenzivni doživljaji. Prostor oko tebe je golem, priroda je beskonačna, ali ti si zapravo jako ograničen. Na moru si ograničen na brod, moraš se držati broda, moraš imati krov nad glavom, ležaj, slično je i u planini, moraš paziti na rutu, na hranu, tekućinu… I moreplovac i alpinist mora biti svjestan prostora i vremena u kojem se nalazi. Mora stalno misliti na vrijeme, jer vrijeme znači trošenje resursa koje ima, i zato su i moreplovci i alpinisti ljudi koji su naučeni dobro planirati.
Što je naučio ploveći?
- Najviše to koliko si, kad se nekamo otisneš, mali. Jer, uz tu slobodu koju imaš, na tom prostranstvu osjetiš do kud možeš i ne možeš, koliko je čovjek krhak, bez obzira na sva znanja, na sve iskustvo, na svu tehnologiju i opremu koju ima. A s druge strane, i koliko je jak, ako je vješt, koliko toga može svladati sve tako malen - kaže Božić.
Foto: Paun Paunović/Hanza Media
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....