Dok razne sportske aktivnosti na otvorenom donose osjećaj postignuća, jedna spaja osjećaje dokolice, uživanja i zajednice: kuhanje na otvorenom. Ali kako je započela ova tradicija? I u što se to razvilo?
Naša navika kuhanja vani seže čak 2 milijuna godina unatrag — čak i prije Homo sapiensa — kada su ljudi prvi put počeli koristiti vatru za pripremu obroka i okupljanje. Dok su mnoge od tih prvobitnih stanica za kuhanje bile smještene u divljini, polako, ali sigurno, naši su se preci preselili u zaštićenija područja poput špilja kako bi spriječili šumske požare i smanjili rizik od napada životinja. Od tih jednostavnih plamenova na otvorenom razvijeni su složeniji roštilji otkriveni još 2300. godine prije Krista koji su pružali dodatnu infrastrukturu za kuhanje. Metalni kotlovi nastali su u srednjem vijeku, a zatim su se razvili u ljetne kuhinje s kraja 18. stoljeća koje su sprječavale nakupljanje dodatne topline u domu prije pojave klima uređaja i štednjaka. Danas suvremene kuhinjske ispostave dokazuju da je arhitektura blagovaonice na otvorenom tijekom godina evoluirala još dramatičnije.
Počnimo jednostavno: ako građevinski planovi ne dopuštaju ili vlasnici preferiraju veću fleksibilnost, modularne kuhinje i roštilji su brza i ekonomična opcija za unaprjeđenje dizajna blagovanja na otvorenom. Dodavanje kuhinjskih elemenata u određeni vanjski prostor može brzo otvoriti tajne kutke vrta, balkona ili krova za zabavu i referencu na improvizirani stil kuhanja naših ranih dana. No dok se mjesto kuhanja može mijenjati s fleksibilnim jedinicama ili prijenosnim roštiljima, udaljenost od kuće i dalje je važan čimbenik koji treba uzeti u obzir u doba hladnjaka i posuđa.
Za one koji ne vole uopće hodati, rješenje je unutarnja-vanjska kuhinja. Idealne za projekte u područjima koja ne uživaju u toplom vremenu tijekom cijele godine, kuhinje koje neprimjetno prelaze u vanjsko proširenje kroz široke prozorske ploče mogu iskoristiti prirodnu liniju krova kuće kao pokrov i lako se prepustiti samima sebi zimi. Još jedna opcija koja u potpunosti smanjuje izgradnju i smanjuje troškove: prolazni ili klizni prozor. Iako ovo eliminira formalniji vanjski kuhinjski element, omogućuje lak pristup izvana i dramatično skraćuje udaljenosti.
Jednako besprijekorno, ali više razrađeno: horizontalno proširenje kuhinje preko razdjelne linije koja odvaja unutarnje i vanjske prostore. Ne samo da ova tehnika značajno povećava površine i pripremne površine, već nudi i vizualnu gozbu koja održava jasne linije dizajna. Dok je nastavak unutarnjih materijala i radnih ploča u kuhinji opcija koja dodatno održava jezik dizajna, nekoliko projekata u nastavku dokazuje da jasan prekid između to dvoje može učiniti još bogatijim arhitektonskim iskustvom. Čvrstoća i otpornost na vremenske uvjete materijala kao što su nehrđajući čelik, porculan ili cigla još su jedan argument za prilagođavanje linearnog produžetka njegovom individualnom okruženju.
Najsloženije rješenje: natkrivene kuhinjske prostorije koje postavljaju scenu za velike večere i ležerne užine. Opremljene hladnjacima, štednjacima i vanjskim svjetlima te povezane s vodom i strujom, ove doduše skupe opcije ne ostavljaju ništa nedovoljno željeno i stvaraju samostalnu oazu. Budući da u biti nude eksperimentalniju promjenu odabranog unutarnjeg dizajna, mnoge vanjske kuhinje igraju se varijantama boja ili alternativama za pohranu koje možda nisu bile moguće – ili željene – za njihove zatvorene parnjake. Svijetle pozadinske pločice ili otvoreno spremište za stanice za kuhanje na drva najbolji su primjeri povećanog faktora dizajna nakon što se stvari iznesu van.
