Dizajn poslovnih zgrada, muzeja, zračnih luka, željezničkih stanica i domova ne može uvijek biti revolucionaran. Zapravo, velik dio arhitekture sastoji se od onih banalnih floskula koje su potrebne za rast gradova i napredovanje čovječanstva. Međutim, povremeno se dovrši građevina koja gotovo univerzalno okrene priču i pritom kolektivnu praksu arhitekture skrene u novom smjeru.
Doista, kultura napreduje silovito, nikad ne korača. Svjedočiti revolucionarnom djelu arhitekture znači putovati u blisku budućnost, kroz blisku prošlost, a ovih 13 zgrada čini upravo to - piše za AD Nick Mafi.
Fondacija Louis Vuitton (2014.) Franka Gehryja (Pariz)
Zbog strogih građevinskih propisa i arhitektonskog podrijetla, Pariz je među najtežim svjetskim mjestima za uspješno projektiranje moderne arhitekture. Ipak, prepustite pjesniku među arhitektima Franku Gehryju i njegovoj fenomenalnoj Fondaciji Louis Vuitton da postignu takav podvig. Dovršena 2014. godine, staklena konstrukcija u obliku posude nalazi se među drvećem i travnjacima pariškog Bois de Boulogne. Zgrada je ispunjena impresivnom zbirkom umjetnina LVMH-a, s djelima u rasponu od Kusame i Abramovic do Matissea i Giacomettija koji se prostiru na prostoru od skoro 39 000 četvornih metara. Za svoju inspiraciju, Gehry se osvrnuo na dizajn 19. stoljeća. "Oduvijek sam volio staklene zgrade u francuskim i britanskim vrtovima. Kad smo se suočili s lokacijom činilo se da je staklo najbolji način za dodavanje strukture prekrasnom vrtu", kaže Gehry. "Naravno, u muzejskoj strukturi ne možete objesiti slike na staklo, pa smo morali dizajnirati zatvoreniju zgradu unutar staklene vanjske strane." Ova igra između čvrstog i staklenog djela izvedena je do savršenstva u zelenoj atmosferi Bois de Bologne. To je struktura koja je i ćudljiva i čvrsta, slično poput vijugavih staza i beskrajnog niza drveća koje je okružuje.
Shanghai Tower (2015) od Genslera (Shanghai)
Projektiran od strane Genslera i dovršen 2015. godine, 630 metara visok šangajski toranj ima beskrajan popis rekorda: najviša zgrada u Kini, druga najviša na svijetu, najviša promatračka paluba na svijetu i druga na svijetu,najbrži sustav dizala. Ipak, šokantno, taj popis gotovo blijedi u usporedbi s činjenicom da je dizajn zgrade - asimetrični oblik sa zaobljenim uglovima - uštedio oko 58 milijuna dolara u troškovima materijala u odnosu na tradicionalnu kutnu konstrukciju iste veličine. "Asimetrični oblik tornja, njegov konusni profil i zaobljeni uglovi omogućuju zgradi da izdrži vjetrove tajfuna koji su uobičajeni u Šangaju", kaže Xiaomei Lee, regionalni direktor Genslera u Kini i direktor projekta Shanghai Tower. "Koristeći ispitivanje zračnih tunela provedeno u kanadskom laboratoriju, Gensler je poboljšao oblik tornja, što je smanjilo opterećenja vjetra u zgradama za 24 posto.
432 Park Avenue (2015), Rafael Viñoly (New York)
Rafael Viñoly's 432 Park Avenue je najviša dovršena stambena zgrada na zapadnoj hemisferi i kao takva zahtijeva pažnju na način na koji to nijedna stambena zgrada nije imala. Smješten u srcu Manhattana, neboder visok 425 metara može se vidjeti iz svih pet okruga. Njegova silueta dominira horizontom New Yorka iz svakog kuta. "Učiniti tako istaknuti i trajni trag na najpoznatijem obzoru svijeta velika je odgovornost. Od samog početka bio sam svjestan da je potrebno imati vanvremensku kvalitetu - što je moguće slobodnije od prolaska estetskih hirova", kaže Viñoly . Zagovornici dizajna reći će da postoji elegancija u potpuno bijelom, jednoličnom obliku, dok skeptici tvrde da mu nedostaje karaktera. Bez obzira na sve, inženjerski podvig potreban za izgradnju ove strukture podigao je arhitekturu na višu razinu. Ili, kako kaže Viñoly, "Dizajn jednostavno izražava strukturalno rješenje ogromnog inženjerskog izazova, istovremeno odražavajući i definirajuće urbano obilježje New Yorka, gradsku mrežu." Zgrada je u osnovi šest zasebnih građevina izgrađenih jedna iznad druge, sa središnjom, neprekinutom jezgrom koja se sastoji od okna dizala i svih mehaničkih usluga zgrade. Izvan ove okosnice, sav prostor za stanovanje ispunjava strukturu. Iako je bilo kritika na račun Viñolyjevog dizajna, nema sumnje u činjenicu da je njegova vizija uvela novu eru vitkih super tornjeva.
The Broad (2015) Diller Scofidio + Renfro u suradnji s Genslerom (Los Angeles)
Na mnogo načina, arhitekti u Diller Scofidio + Renfro su moderni čarobnjaci. Uzmimo, na primjer, njihov projekt građevine The Broad u Los Angelesu. Sama struktura sadrži zbirku suvremene umjetnosti od gotovo 2.000 komada, što je ne razlikuje od bilo kojeg drugog muzeja. Ipak, tu sličnosti naglo prestaju. Zgrada od 15 000 četvornih metara djeluje kao besprijekorna tampon zona između unutarnjeg i vanjskog svijeta. "Većina muzeja je neprozirna za ulicu i usredotočena na sebe. Broad koristi poluporozni sustav - koji smo nazvali "velom" - kako bi potaknuo više urbano sučelje", kaže Elizabeth Diller, partnerica i suosnivačica u tvrtki, DS+R. "Poroznost vela sugerira dvosmjernu viziju. Mami vas s ulice kroz svoj podignuti kut, dok su pogledi iz galerije kosi pa posjetiteljima ne odvlače pažnju, a da nisu potpuno odsječeni od svijeta." Ovaj dizajn nalik saću također poboljšava umjetnička djela smještena unutar strukture, čineći upečatljiv vanjski izgled višenamjenskim u svojoj estetici. "Zidovi vela također su konstruirani tako da, unatoč kretanju sunca, izravna sunčeva svjetlost nikada neće prodrijeti u prostor. Stanična struktura posvuda se ponaša poput spužve koja upija i prenosi svjetlost prema potrebi."
Oculus (2016) Santiaga Calatrave (New York)
Santiago Calatrava izgradio je reputaciju stvaranja tako dinamičnih struktura koje izgledaju kao da su spremne poletjeti u svakom trenutku. Dizajn Oculusa rođenog u Španjolskoj nije iznimka. Dok je konstrukcija izgrađena od čelika, betona, kamena i stakla, ona ima oblik ptice, točnije feniksa, usred leta. Simbolika feniksa koji se uzdiže iz pepela odmah je prisutna jer se zgrada nalazi samo nekoliko metara od Memorijala i muzeja 11. rujna u centru Manhattana. No, ne samo simbolika, već i dizajn - mogućnost posjetitelja da se s lakoćom kreću kroz prostor koji povezuje 11 linija podzemne željeznice i bezbroj maloprodajnih i uredskih prostora – je ono što ovo transportno središte čini takvim arhitektonskim čudom. "Htio sam sagraditi stanicu da se svatko lako snađe. Zašto? Zato što je pronalaženje vlastite postaje nužno", objašnjava Calatrava. "Ideja da idemo pod zemlju kroz duge pokretne stepenice, ulazimo u zamračena mjesta, ovo je naš svakodnevni život u New Yorku. Ali mora li biti tako mračno? Ne. Htio sam stvoriti mjesto koje ljudima pruža osjećaj ugode, a istovremeno pruža osjećaj sigurnosti. "
Elbphilharmonie Hamburg (2017.) Herzog & de Meuron (Hamburg)
U svom najosnovnijem obliku, Herzog & de Meuronov projekt za Elbphilharmonie Hamburg fizički je dokaz da se adaptivna ponovna uporaba može dati konačni zapanjujućim izgled tako da će se svi okretati za njom. Staklo u potpunosti prekriva gornji dio konstrukcije, pa se čini da više izgleda kao avangardni brod nego kao prostor za glazbene izvedbe. Dovršena 2017. godine, donja polovica zgrade (na kojoj se nalazi Elbphilharmonie Hamburg) ima povijest koja zapravo seže dalje od toga. Temelj dizajna Herzog & de Meurona je zgrada od opeke koja je bila nekadašnje skladište izgrađeno 1963. Lokacija ovog skladišta bila je značajna jer je sjedila uz ušće rijeke Labe u zemljopisnom središtu grada. Kad je skladište, zajedno sa mnogim drugim starijim zgradama od opeke iz 19. stoljeća, zapušteno, postavljen je plan da se ti industrijski prostori pretvore u popularna naselja na obali. Nitko nije mogao predvidjeti popularnost Elbphilharmonie Hamburg. Ulaznice su stalno rasprodane za njegove glazbene izvedbe (dijelom zbog pristupačne vrijednosti ulaznica u usporedbi s drugim filharmonijama diljem svijeta). Unutrašnjost prostora također je demokratskog izgleda, što znači da se svih 2.100 sjedećih mjesta nalazi oko glavne pozornice, čineći svako od njih jednakim statusom i kvalitetom iskustva.
Apple Park (2017.) od Foster + Partners (Cupertino, Kalifornija)
Neki će Apple Park uvijek pamtiti kao posljednju viziju neponovljivog osnivača tvrtke, Stevea Jobsa. Nebrojeno više, međutim, najnovije Appleovo sjedište smatrat će se krunskim arhitektonskim postignućem za to kako bi kampus napredne tvrtke trebao biti dizajniran. Kampus površine 175 hektara, koji je projektirala tvrtka Foster + Partners, bio je vrhunac sna koji je Jobs imao 2004. godine dok je šetao londonskim Hyde Parkom. Tamo je kultni osnivač odlučio smjestiti svoju tvrtku u novo okruženje gdje je barijera između zgrade i prirode besprijekorno nestala. Kako bi ispunio tu visoku ambiciju, Jobs se obratio arhitektu dobitniku Pritzkerove nagrade Normanu Fosteru. „Steve i ja smo podijelili viziju projekta; Apple Park rezultat je okupljanja dva tima koji će na kraju postati jedno." kaže Foster. Ova vizija uključuje glavnu zgradu u obliku prstena koja funkcionira na potpuno održivoj energiji, a većina dolazi od solarnih panela koji se nalaze na vrhu strukture nalik svemirskom brodu. Za tvrtku koja je vrhunska poput Applea, solarna energija gotovo se čini arhaičnom. Između svakog kata nalazi se baldahin koji blago strši, a glavna mu je svrha zaštita zaposlenika od intenzivnog kalifornijskog sunca. Unutar svake nadstrešnice nalazi se ventilacijski sustav koji usmjerava zrak u zgradu i iz nje. Jobs (koji nije bio ljubitelj klima uređaja) želio je da njegovi zaposlenici osjete prolazni povjetarac kao da sjede vani. U kampusu se nalazi i 9.000 stabala, od kojih su mnogi jabuke, šljive, marelice i drugo voće. Zeleno okruženje, međutim, nije samo za estetiku: sve su sorte otporne na sušu, posađene kako bi podnijele klimatske promjene.
Louvre Abu Dhabi (2017.) Jean Nouvel (Abu Dhabi, Ujedinjeni Arapski Emirati)
Ako se prošlo desetljeće može promatrati kao moderna arapska renesansa za naftom bogatu naciju Ujedinjenih Arapskih Emirata, onda je Louvre Abu Dhabi zasigurno središte ovog pokreta. Dovršena 2017. godine, procijenjena zgrada vrijedna 650 milijuna dolara koja se nalazi u Abu Dhabiju je, ako ništa drugo, prekretnica za grad koji do 1950 -ih nije imao asfaltirane ceste, struju ili tekuću vodu. Struktura koju je dizajnirao Jean Nouvel, ima kupolu od nehrđajućeg čelika i aluminija koja je izrezana i slojevita. Kad intenzivno bliskoistočno sunce obasja kupolu, svjetlosne zrake prolaze u obliku zvijezdanih uzoraka. Louvre Abu Dhabi promiče impresivan niz zapadnjačke umjetnosti rasprostranjene u 23 galerije koje su u vlasništvu ili na posudbi UAE (uključujući autoportret Van Gogha iz 1877. godine, Monetovu sliku željezničke stanice Saint-Lazare iz 1877. godine, poznati portret Jacques-Louisa Davida Napoleona koji prelazi Alpe na bijelom konju i Mondrianovu kompoziciju s plavom, crvenom, žutom i crnom iz 1922. godine).
CopenHill (2017.) Bjarke Ingels Group (Kopenhagen)
Bjarke Ingels, osnivač partner i kreativni direktor Bjarke Ingels grupe (BIG), nije strana ličnost u radikalnoj arhitekturi. U svojim 40-ima ovaj arhitekt ima životopis koji bi zadovoljio arhitekte dvostruko starije od njega. Ipak, dizajn CopenHilla, građevine u njegovu rodnom gradu Kopenhagenu, pokazuje čistu genijalnost mladog arhitekta. U svojoj osnovi, CopenHill je dokaz da se ekološki prihvatljiva arhitektura može postići i u visokom dizajnom. U tu svrhu, ekološki prihvatljiva elektrana na otpadnu energiju ne ispušta toksine u atmosferu. Daleko od toga. Struktura može sagorjeti 400.000 tona otpada godišnje u dovoljno čiste energije za napajanje 60.000 domova u tom području. No, ne radi se samo o gospodarenju otpadom - radi se i o zabavi. Dok Danska dobiva zdravu količinu snijega, zemlja je prilično ravna i nije idealan teren za ljubitelje skijanja. BIG je uzeo tu činjenicu i upotrijebio je kao sredstvo u svojoj shemi. Na krovu CopenHill-a nalazi se gotovo 460 metara duga skijaška staza do koje se može doći dizalom unutar zgrade. Postoje tri staze za skijaše: jedna za početnike, druga za srednje i, konačno, jedna za stručnjake. "Ono što volim kod ovog projekta je to što vam također pokazuje snagu "oblikovanja" koja mijenja svijet, koja daje formu onome što još ne postoji - daje formu budućnosti", kaže Ingels. "Imam devetomjesečnog sina i on će odrasti u svijetu ne znajući da je postojalo vrijeme kada niste mogli skijati na krovu elektrane."
Nacionalni memorijal za mir i pravdu (2018.) od MASS Design Group-a u suradnji s Inicijativom za jednaku pravdu (Montgomery, Alabama)
Nacionalni memorijal za mir i pravdu naziv je koji bi na prvi pogled izgledao kao da tješi svoje posjetitelje. Ipak, s pravom, struktura čini sve osim toga. Projektiran od firme iz Bostona, MASS Design Group, spomen obilježje na otvorenom stvoreno je u znak sjećanja na žrtve linča u Sjedinjenim Državama. Dok posjetitelji ulaze u spomen obilježje hodaju uz tamnocrvene stupove. Ovi stupovi uključuju i imena žrtava i okruga u kojima su se odigrali ti nezamislivi događaji (poput događaja iz 1877. kada je Arthur St. Clair, ministar Floride, linčovan za vjenčanje crnca i bijelke, ili 1930. godine kada je Lacy Mitchell linčovana u Georgiji zbog svjedočenja protiv bijelca optuženog za silovanje crnke). Kako posjetitelji polako prihvaćaju ta imena, tlo se polako spušta prema dolje, dok stupovi ostaju na istoj razini, na kraju viseći nad posjetiteljima na način koji dočarava linčeve koji su se dogodili diljem zemlje. Odatle se muzej otvara prema središnjem prostoru gdje posjetitelji stoje i osvrću se na sve viseće stupove. Nacionalni memorijal za mir i pravdu obrazovno je, ako ne i mučno, iskustvo za svakog posjetitelja. Što više možemo tražiti od strukture namijenjene rasvjetljivanju tako mračne prošlosti?
Škola Fass i nastavnička rezidencija (2019) Toshiko Mori (Fass, Senegal)
Veliki dio arhitekture sastoji se u preuzimanju velike vizije i njezinom lokaliziranju na razini zajednice. A možda nigdje to nije evidentnije nego u školi Fass i nastavničkoj rezidenciji na obali Senegala. Projektirana od strane Toshiko Mori - osnivače i ravnateljice Toshiko Mori Architect iz New Yorka - kružnu strukturu oblikovala je povijest zemlje. "Projekt se temelji na narodnoj paradigmi drevnih kolektivnih stambenih struktura Senegalaca", kaže Mori. "Standardne škole na tom području sastoje se od pravokutnih zidova od betonskih blokova i valovitih metalnih krovova - vrlo neprijateljskih i otuđujućih struktura koje postaju jako vruće pod suncem i nevjerojatno bučne tijekom kiše. "Za školu Fass i nastavničku rezidenciju, međutim, Mori je osmislila zidove od opeke od blata koji su poduprti čelikom i bambusom. Zidovi su tada obojeni u bijelo, što je važan korak koji odbija sunčeve zrake. Krov škole je kombinacija bambusa i trave, još jednog elementa koji održava niske temperature u učionici. Škola u kojoj ima oko 300 učenika u dobi od 5 do 10 godina prva je na tom području koja uči djecu čitati i pisati na svom materinjem jeziku, pularskom, kao i na francuskom. "Arhitektonski gledano, željela sam proširiti potencijal poznate, narodne tipologije građevina i pretvoriti je u novu, suvremenu ikonu vlastite javne ustanove sa zajedničkim funkcijama i prostorima", objašnjava Mori. Drugim riječima, arhitektica japanskog porijekla uspješno je preuzela veliku viziju i lokalizirala je na smislen način.
Nacionalni muzej Katara (2019) Jean Nouvel (Doha, Katar)
Ako se javnost nadala da će vidjeti milijarde dolara zapadnjačke umjetnosti koju su Katarci kupili u posljednjih nekoliko desetljeća, onda bi se činilo da je izgradnja nacionalnog muzeja u njihovoj zemlji nužnost. I dok se to dogodilo 2019., s otvaranjem Nacionalnog muzeja Katara, brojna velika imena nisu bila nigdje pronađeni. Ono što je javnost ipak mogla dobiti, u obliku zapanjujuće nove zgrade projektirane prema projektu Jean Nouvelu ispalo je još bolje. Struktura sadrži mnoge artefakte, priče i slike - od otkrića nafte do života u Perzijskom zaljevu - koje obuhvaćaju stvaranje modernog Katara. Ipak, mnogi, ako ne i svi nacionalni muzeji diljem svijeta, u nekom obliku, iznose povijest svog naroda od njihovih početaka do modernih vremena. Ono što Nacionalni muzej Katara odvaja od bilo kojeg drugog muzeja je, naravno, njegova revolucionarna arhitektura. Ono što je Nouvelovu zadaću projektiranja ovog muzeja učinilo tako teškom je ono što se od njega tražilo - stvoriti zgradu koja bi po obliku i formaciji postala samo utjelovljenje katarskog identiteta. Njegov je odgovor došao u obliku pustinjske ruže, prirodnog fenomena u regiji koji se sastoji od slojevite kristalizacije minerala koja se javlja u slanom pijesku. Spretnim potezom ruke Nouvel je uspio uhvatiti bit čuda koje je bilo formiranje Katara.
The Shed (2019) Diller Scofidio + Renfro i David Rockwell (New York)
Na mnogo načina, cilj novog njujorškog kulturnog centra vrijednog 475 milijuna dolara čini se nemogućim: Kako bilo što, a kamoli kulturno središte, zabavlja iscrpljene Njujorčane koji vjeruju da su sve vidjeli? Odgovor: Postavite zgradu na kotače tako da se može pretvoriti u dvije, a istovremeno pružiti vjerojatno najrazličitiju postavu izvedbi koje je grad ikada vidio. The Shed, koja je otvorena u proljeće 2019., počinje kao statičan kulturni prostor od 60 000 četvornih metara. Ipak, struktura se sastoji od vanjskog omotača (izrađenog od lakih, luminiscentnih ETFE ploča) koji sjedi na skupu kotača spojenih na kratku stazu. Nakon što se aktivira pomoću motora ljuska se odmiče od glavnog okvira zgrade, stvarajući tako potpuno novu zgradu koja je dio izvorne. "Često su fleksibilne zgrade generičkog oblika. Željeli smo napraviti fleksibilnu zgradu koja može imati snažan arhitektonski karakter", kaže Elizabeth Diller, partnerica u tvrtki Diller Scofidio + Renfro. "Naš je cilj bio stvoriti zgradu koja bi bila tako fleksibilna, da bi se prilagodila budućnosti koju sada ne poznaje. Bila bi toliko fleksibilna, da bi čak mogla promijeniti svoj otisak."
