Otkrio nam je po čemu su Argentinci jedinstveni, koliko su kreativni i inovativni u dizajnu interijera, kamo izlaze, gdje stanuju, kupuju, navijaju i, naravno, po čemu su nam slični.
Često slušam i čitam komentare na inovativne, vrhunski projektirane interijere iz svjetskih metropola, kako je kod nas nemoguće realizirati takva rješenja jer nemamo takve budžete ili su nam nedostupni inovativni materijali koje koriste. Svjestan sam da su interijeri u New Yorku, Tokiju ili Dubaiju iz neke zaista druge dimenzije s obzirom na novac koji je u njih uložen, ali je li zaista vrijednost investicije ključni faktor koji nas razdvaja?
Netom prije rasplamsavanja pandemije koronavirusa imao sam sreću provesti gotovo jedan mjesec u Argentini, većinom u Buenos Airesu. Ta je zemlja posljednjih godina prošla još jedno u nizu turbulentnih političkih i ekonomskih previranja, tečaj lokalnog pesosa prema stranim valutama praktički je kolabirao, redovi na bankomatima svakodnevna su pojava, a jaz između malog broja bogatih Argentinaca i ostatka populacije sve je veći. Osim toga, Argentina je prilično izolirana od ostatka svijeta, među ostalim jer je jednostavno daleko. Mali broj letova uopće povezuje Europu s Buenos Airesom, a osim što su gotovo uvijek vrlo skupi, traju vječno. Let iz Zagreba preko bilo koje europske metropole teško je pronaći kraći od 18 sati s jednim presjedanjem. Međutim, uz sva ta ograničenja i svakodnevne egzistencijalne izazove s kojima se susreću, količina vrhunskih kreativnih rješenja u svim segmentima dizajna interijera iznenađujuće je visoka. Restorani, barovi, hoteli, trgovine ili klubovi nimalo ne zaostaju za onima u svijetu, ponajprije svojim inovativnim pristupom dizajnu koji se gradi na bogatom autentičnom nasljeđu. Naravno, i tu se pojavio sindrom repliciranja Pinterest trendova uz mnoge burger i craft beer lokale koji dosljedno prate sva nepisana pravila dizajna takvih mjesta - industrijski materijali, cigla, čelik, neonski natpisi i viseće vintage žarulje prevladavaju u svima, samo se omjeri mijenjaju. Možda baš iziritirani tim valom lijepih, ali već viđenih interijera u kojima je teško shvatiti jesmo li u Londonu ili Berlinu, lokalni dizajneri stvorili su svoju autentičnu priču.
Svatko ima vlastiti ukus, i vjerujem da će mnogi pomisliti kako mjesta koja sam izdvojio nisu najbolje što taj grad nudi i vjerojatno su u pravu, ali osim ukusa u dizajnu, postoji ono nešto, po meni bitnije, a to je doživljaj prostora. Upravo u tom su oni jedinstveni i originalni, prožimaju sve segmente doživljaja na savršen način i zajedničkim snagama pričaju vlastitu priču koja počinje dizajnom interijera, preko komunikacije konobara, njihove odjeće, hrane i pića, pa sve do najmanjih detalja, poput rukom pisanih natpisa na staklu u tradicionalnom "filete" stilu.
Veličina Buenos Airesa je vidljiva već pri slijetanju na aerodrom Ezeiza. Nakon zaista iscrpljujućeg leta preko saharske pustinje, Atlantika i brazilskih prašuma, ispod nas se pojavio savršen ortogonalni raster grada koji je urbanistički iznimno jednostavan, ali u isto vrijeme neobično zanimljiv. Naime, svi gradski blokovi gotovo su pravilni kvadrati dimenzija oko 100x100 metara s odrezanim uglovima koji tvore prostore koji služe za okupljanja. Gotovo sve su ulice osim glavnih avenija jednosmjerne, što omogućuje prilično široke pločnike na kojima su u gotovo svakom dijelu grada terase kafića ili restorana. Uz takvu organizaciju prostora, gotovo da i nema potrebe za trgovima, kojih u stvari ima znatno manje nego što smo navikli u Europi, iako je arhitektura gotovo u potpunosti europska. Naime, grad izgleda više kao koktel europskih metropola, prepun je klasicističkih palača i avenija s drvoredima. Kad ne bi bilo ljetnih vrućina u veljači, egzotične vegetacije i sporadičnih jata papiga koje krešteći prelijeću s drveta na drvo, slučajni putnik bi na trenutke teško prepoznao da se nalazi u Južnoj Americi.
Upravo zbog tako pravilnoga rastera, centar grada moguće je doživjeti samo kao lokaciju koju preporučuju vodiči. Središnji trg oko kojeg su predsjednička palača i katedrala ili najšira avenija na svijetu 9 di Julio sa svojim poznatim obeliskom i svjetlećim muralom Evite Peron, osim mjesta za selfie, ne pružaju gotovo ništa više. U šetnji ulicama punih dućana, ulazimo u knjižaru El Ateneo čiji interijer je restauriran stari neobarokni teatar u kojem su knjige izložene na parteru i u loggiama, a kavu pijemo na bivšoj pozornici. Međutim nakon zatvaranja dućana otkrivamo da se život Buenos Airesa očito događa negdje drugdje, u pravilu unutar rezidencijalnih kvartova, na križanjima ulica, jer se centar ubrzo prazni.
Važno je reći da je Argentina, osim svojom veličinom, vrlo slična nama. S našim karakterom i mediteranskim načinom života brzo se počinjemo osjećati kao doma. U tako sličnim uvjetima opće nesigurnosti s kojom i jedni i drugi živimo, za razliku od Hrvatske, argentinski dizajneri interijera i arhitekti ohrabrili su se u izričaju, praćeni podjednako hrabrim investitorima. Takav put je i jednima i drugima donio više prednosti nego što bi donijela igra na sigurno koja je, čini mi se, postala pravilo u našoj zemlji. Hrabar iskorak, jedinstven pristup, inovacija i prije svega hrabrost, ključni su za uspjeh, pogotovo u teškim vremenima, a igra na sigurno završava uvijek na isti način - sigurnim kreativnim rješenjem koje se utapa u masu sličnih rješenja.
Odmah pokraj glavnih znamenitosti jedan je od najstarijih kvartova, živopisan na svoj način i vrlo popularan među strancima, San Telmo. Prostor oko malog trga i stare zatvorene tržnice često je prepun štandova s antikvitetima i rukotvorinama, a većina lokala zadržala je tradicionalno urbano uređenje, pa čak i veliki globalni brendovi poput Starbucksa ovdje izgledaju neobično autentično. Pametnom odlukom gradske su vlasti zaštitile baš te tradicionalne barove, restorane i trgovine kako bi spriječili njihovo nestajanje. Tako je i jedan od najstarijih živućih barova Defensa jednako rudimentaran u svom dizajnu kao i prije mnogo desetljeća, ali upravo ta iskrenost uz patinu vremena daje mu snagu da i danas bude iznimno popularan i svjež. Par blokova dalje, nekoć zapuštena natkrivena tržnica, zadnjih godina doživljava uskrsnuće. Umjesto oronulih ili zatvorenih trgovina, tamo se svakodnevno otvaraju mali gastro koncepti koji nude sve, od tradicionalnih (i po meni najboljih) empanada, preko vina i craft piva sve do prilično high-end delicija.
Jedan od meni najdražih restorana smjestio se baš tamo. El Baqueano je poseban autorski koncept kuhara i somelijerke koji su udružili snage i pokrenuli revoluciju otkrivajući zaboravljene autohtone namirnice i jela iz cijele Argentine te ih preslagujući u nova kreativna rješenja. Uz takvu priču, interijer je upravo ono što mora biti - scenografija. Uz otvorenu kuhinju u gotovo cijeloj dužini restorana, u svakom trenutku se vidi koji slijed je na redu te s kakvom pažnjom se priprema. Malen broj stolova s bijelim stolnjacima kao da svijetli u zamračenom prostoru kojem je golemi arhiv vina jedini pošteno osvijetljen segment.
La Boca je kvart sa razglednica i turističkih brošura. Nekoć lučki slam naseljen ponajprije talijanskim imigrantima koji su od otpadnih limova s brodova slagali trošne nastambe koje bi pokušali uljepšati bojenjem u šarene boje, danas je vrlo fotogenična pozadina za selfije uz ulične plesače tanga ili kopiju Maradone. Baš Maradona najpoznatiji je simbol ovog kvarta kojim dominira predimenzionirani stadion Bombonera slovenskog arhitekta Viktora Sulčiča. Uguran unutar stambenih blokova, zbog čega su tribine iznimno strme, a betonska konstrukcija koja ga drži izgleda kao brutalistička gotička katedrala nogometa. Prisustvovanje utakmici lokalnog kluba Boca Juniors doživljaj je koji je teško opisati riječima pa se neću ni truditi. Proces dobivanja ulaznica iznimno je kompleksan jer one zapravo ne postoje; sva mjesta su godinama unaprijed rezervirana za članove kluba koji svoje iskaznice prenose s generacije na generaciju. Taj donedavno vrlo opasan kvart u koji nije bilo preporučljivo zalutati, skriva neočekivane kontraste. Jedna od najrelevantnijih južnoameričkih galerija suvremene umjetnosti PROA smjestila se baš ovdje. Na krovu te minimalističke bijele zgrade, kao kontrast okolnom intenzivnom šarenilu tradicionalne arhitekture, nalazi se intiman bar s velikom terasom i pogledom na staru luku.
Relativno daleko od centra, oko pola sata vožnje, što je u gradu s više od 15 milijuna stanovnika zapravo blizu, spontano je stvoren novi gradski centar. Palermo je danas podjednako popularan, ako ne i popularniji od samog gradskog centra, prepun života, manjih ulica, prekrasnih zgrada, drvoreda, barova i restorana, malih dizajnerskih dućana, ali prije svega ljudi! Ovdje su ljudi na ulicama 24 sata i gotovo svakodnevno se nešto događa. Upravo zbog lokacije troškovi života ovdje su bili znatno manji, čime su privučene investicije avangardnih, hrabrih i u pravilu mlađih poduzetnika. Većina inovativnih lokala nalazi se upravo među tim stambenim blokovima, a jedan od najzanimljivijih je trenutno Nino Gordo. Azijsko-argentinska fuzija okusa uronjena je u potpuno nestvaran koncept interijera kojim dominiraju crveni lampioni zbog kojih je sve intenzivno crveno, čime su ubili svaku nadu za objavu slika hrane na Instagramu. Autorica koncepta je mlada lokalna dizajnerica Eme Carranza iza koje stoje trenutačno najluđi koncepti interijera u gradu.
Novoj generaciji chefova svuda je teško probiti se i pokrenuti vlastiti restoran, a pogotovo u gradu prepunom uspješnih, uhodanih lokala. Jedan od takvih je sigurno Don Julio. Ne samo da tamo svaki put jedemo besprijekorno meso s roštilja praćeno vrhunskim Malbec vinima, nego je i uvršten na listu svjetskih Top 50 restorana iako, za razliku od gotovo svih ostalih na listi, ne nudi nikakvu inovaciju ili minimalistički dizajn na tanjuru, nego jednostavnu, iskrenu, lokalnu tradiciju i posvećenost baš svakom detalju. Interijerom dominiraju stotine ispražnjenih boca vina na kojima su gosti markerom ispisali svoje iskustvo, a glavnu poziciju, poput oltara, zauzima šank s izloženim svim mogućim stejkovima (na otvorenom) te golemi roštilj odmah iza njega.
S druge strane spektra smjestio se jedan od najnovijih izazivača na sceni, skriven u sredini stambene ulice, unutar bivše mehaničarske radione, PROPER. Gotovo ne-dizajniran interijer zadržao je sve elemente bivšeg prostora koji su adaptirani novim potrebama. Ekipa iz Propera sama je osmislila sve detalje koncepta, čak su vlastoručno zazidali krušnu peć koja je središnje mjesto za pripremu svih obroka na meniju. Proper nije baš lako naći jer nema nikakve oznake na ulici, a ulazna vrata i dalje su mehaničarska. U prostoru za popravak automobila, betonskih zidova s čeličnim policama za dijelove i pokojim prikladnim kalendarom, smješteno je samo nekoliko zajedničkih stolova i kuhinja koja osim manjeg šanka, nema nikakvih barijera pa je dojam već s ulaza da smo zalutali u nečiji privatni prostor. Takav je i doživljaj, svi timski rade sve, prosjek godina je 25, a na meniju su jela grupirana po veličini porcije jer se obavezno naručuju za cijelu grupu za stolom i dijele. Redoslijed dolaska na stol definira zauzetost krušne peći pa katkad nešto što zamišljate kao predjelo, dođe tek na kraju serviranja, ali uz cijeli ambijent uvijek ispadne kao da je upravo tako oduvijek i trebalo biti.
Sličan pristup ima mladi kolektiv iza koncepta La Favorita, zaboravljene tradicionalne kvartovske pulperie, hibrida dućana, restorana i bara. Otkrivši jedan takav prostor, sačuvali su sve ključne elemente, osuvremenili cijeli koncept i nadgradili ga genijalnim dizajnerskim rješenjima. Mala kuhinja priprema ograničenu ponudu tradicionalnih jela, šank poslužuje sve vrste lokalnih pića i koktela, a naglasak je na vermutu koji poput fontane curi iz usta keramičke ribe!? Potrebno je samo ispružiti čašu i narudžba je spremna. Svako malo iznad glava nam je prošao model vlaka koji povremeno zaokruži cijelim prostorom, a najpopularnije argentinsko piće Fernet-Cola servira se u razrezanim plastičnim bocama od Cole, baš kako mladi miksaju u parkovima. Čak i prije karantene, uveli su mogućnost preuzimanja koktela u ambalaži za nošenje doma. Svaki detalj tog prostora je pomno osmišljen, ali iznimno pažljivo, bez pretencioznosti, nepotrebnih pseudo-vintage dekoracija ili "šaljivih" poruka o kavi i vinu, koje bi brzo uništile magiju ambijenta.
Gotovo svake godine pojavljuju se novi kvartovi koji se iz stambenih spavaonica pretvaraju u mjesta puna života i zanimljivih kreativnih rješenja. Uz podršku gradskih vlasti koje u svrhu razvoja novih gradskih zona omogućavaju manje poreze za pojedine kreativne industrije, poput audiovizualnog ili dizajnerskog distrikta, gdje mlade tvrtke iz tih branši mogu početi svoj put do uspjeha uz manje troškove. Primjerice, bivše vojno naselje Las Canitas sad je prepuno novih lokala koji privlače posjetitelje iz cijelog grada, a nekoć zapuštena teretna luka Puerto Madero tijekom nekoliko desetljeća postala je novi poslovni distrikt s prestižnim nekretninama i vrhunskim lokalima unutar obnovljenih skladišnih zgrada starih više od sto godina.
Zanimljiv urbani fenomen razni su speakeasy barovi koji se mogu pronaći u svim kvartovima. Kod njih doživljaj počinje već na ulici, jer je sam proces ulaska kompliciran i tajanstven, a rezultat su neki od najboljih svjetskih ambijenata i koktela. Katkad morate doznati šifru kojom vam prolaznik otkrije broj telefona koji okrenete u uličnoj govornici iza koje se otvore tajna vrata ili pojesti cijelu sushi večeru kako bi vam omogućili da obiđete "kuhinju" koja je zapravo skriveni klub. Najpopularniji je među njima bar Floreria Atlantico u kojem smo trebali proći kroz uličnu cvjećarnicu i pitati da nam pokažu hladnu komoru za skladištene cvijeća… unutar koje je prolaz u podrumski prostor. Tek u podrumu otvara se ulaz u specifičan, vrlo dugačak i uzak bar kojem su jedine zidne dekoracije olovkom crtana čudovišta iz starih pomorskih karata, stolovi su mali i skučeni, šank se proteže cijelom dužinom, rasvjeta je izrazito prigušena, a atmosfera jedinstvena. Malo koga je iznenadila vijest da je baš taj bar početkom godine skočio na visoko treće mjesto Top 50 barova u svijetu.
Oko sat vremena vožnje od Buenos Airesa, usred pampe smješten je gradić koji ni po čemu ne bi bio poseban da nije ostao "zaboravljen" od napretka glavnoga grada. Kao centar lokalne Gaucho kulture desetljećima je uspavanim ritmom služio kao njihovo glavno okupljalište i mjesto za opskrbu. Upravo sačuvana prošlost koja ovdje i danas živi, čini SAN ANTONIO DE ARECO pravim draguljem za inspiraciju tradicionalnim načinom uređenja interijera dućana, restorana, prenoćišta. Svi ti objekti danas su zaštićeni kao kulturna dobra, ali su i dalje potpuno funkcionalni bez većih promjena u odnosu na stara vremena. Gauchosi i dalje dolaze u opskrbu, u drvenim hladnjacima čuvaju se namirnice, prodaje se doslovno sve, od šarafa do konzervi graha, a vlasnici prenose znanje na svoje potomke. Količina autentične patine (katkad i prašine) na policama s pomiješanim antiknim i novim proizvodima impresivna je i pruža jedinstven uvid u funkcionalna kreativna rješenja koja se inače mogu vidjeti samo na crno-bijelim fotografijama ili u etnografskim muzejima.
Moj kutak ipak je povezan s miksom civilizacije i prirode, a riječ je o jednoj od najpoznatijih svjetskih vinskih regija MENDOZI. Tradicija proizvodnje vrhunskih vina ovdje nije pretjerano duga, samo pedesetak godina unatrag, vinogradi iz kojih je tada izlazilo generičko "vino tinto" te se vlakovima prevozilo u ostatak zemlje počeli su se okretati kvaliteti umjesto količinama. S vremenom je i lokalna sorta vina Malbec prepoznata kao vrhunska te su lokalne vinarije procvjetale. Danas ih ima na stotine, većih ili manjih, podijeljenih u nekoliko manjih podregija, ali svima je zajedničko da ulažu veliku brigu ne samo u proizvod, nego i u doživljaj posjetitelja u vinarijama. Posljednjih godina kao da se bore tko će angažirati boljeg svjetskog arhitekta da im projektira zgradu vinarije, osmisli što unikatniji doživljaj obilaska i kušanja, pretvori posjet u magičan spoj čovjeka, arhitekture, vina i terena. Sve je pomno kurirano, od prilaska posjedu, preko vožnje besprijekorno urednim vinogradima, prijemnog prostora, podruma s bačvama i dvorane za kušanje.
Teško je odabrati koja je vinarija najbolja, jer svaka je zaista uspjela stvoriti vlastitu priču, ali moj je osobni favorit ROSELL BOHER. Njihova vina su u rangu većine lokalnih vrhunskih vina, ali prostorni doživljaj koji pruža posjet njihovoj vinariji i malom pripadajućem hotelu su nezaboravni. Dolazak nije jednostavan jer su udaljeni od glavnih putova, praktički u samom podnožju dominantnog planinskog lanca Andi koji omeđuje cijelu regiju. Izoliranost stvara dojam da smo došli na otok okružen morem vinove loze, a svaka smještajna jedinica je zasebna kuća sa staklenim stijenama otvorenim prema beskonačnim vinogradima i kulisi planinskih vrhova. Na krovu je otvorena hidromasažna kada i prostor za vatru koja se svaku večer zapali na svakoj kući, što u kombinaciji s potpunim nedostatkom urbane rasvjete i zvjezdanim nebom stvara uspomenu za cijeli život. Tradicionalan dizajn, jednostavnost, samo najnužnije dekoracije i potpuna posvećenost doživljaju ambijenta čine taj kompleks neponovljivim i mogli bi poslužiti kao primjer mnogobrojnim domaćim vinarijama.
KUTAK ZA SVAKOGA
Kao i sa svakim velegradom, i iz Buenos Airesa treba povremeno pobjeći kako bi se razbistrila glava od mnogobrojnih podražaja. Srećom, Argentina je golema zemlja prepuna nevjerojatnih prirodnih pejzaža. Bilo da je riječ o hladnoj Ognjenoj zemlji punoj pingvina iz koje se kreće na Antarktiku, tropskim slapovima Iguazu na granici s Brazilom i Paragvajem, slanim dolinama i šarenim planinama sjeverne regije Salta ili glečerima i alpskim pejzažima Patagonije, malo tko neće pronaći kutak za svoju dušu.
