Ako se u novim poslovnim zgradama u svijetu zaposlenici mogu igrati, zašto to ne mogu djeca u školama, pitala se austrijska arhitektica Iva Kovačić, koja je govorila na kongresu Dani arhitekata, održanom u Rovinju, koji se ove godine tematski bavio odnosom arhitekture i obrazovanja.
Aludirala je na nove radne prostore Google offices s nizom prostorija za zabavu, opuštanje, čak i s toboganom, odnosno na uređenje koje nije primjer u smislu arhitekture, ali je pokazatelj trendova koji povoljno djeluju na zaposlenike.
- Trebamo nove koncepte školskih zgrada, a pritom mnogo možemo naučiti od novih poslovnih zgrada - smatra Iva Kovačić.
U Hrvatskoj se govori o kurikularnoj reformi, a pritom se ne spominje da i same obrazovne ustanove trebaju biti projektirane drugačije te na koji način i one doprinose obrazovanju. Koncepti novih obrazovnih prostora kreću od urbanizma, pa je tako najbolje ako su škole u prostornom i sadržajnom smislu integrirane u zajednicu naselja, kvarta.
- Školske su zgrade velik dio vremena prazne, ponajviše tijekom praznika i vikendima, što je nepovoljno i s financijskog aspekta održavanja sustava, ali i s aspekta korištenja. U školama se trebaju odvijati razne aktivnosti zajednice, pogotovo onim danima i mjesecima kada ne rade, trebale bi biti uvijek otvorene, za sve uzraste, postati aktivno mjesto za socijalnu interakciju svih generacija te za različite sportske, kulturne i društvene aktivnosti - kaže Željka Jurković, predsjednica Hrvatske komore arhitekata, udruženja koje je organiziralo kongres.
Novi koncepti pedagogije, dodaje Ž. Jurković, stavljaju naglasak na individualnost te se odmiču od frontalne nastave na kojoj učenici gledaju i slušaju. Klasične učionice pravokutnog tlocrta, veličine 60 do 70 četvornih metara, osvjetljenje s lijeve strane i osmišljene primarno za frontalnu nastavu, postat će stvar prošlosti.
O tome gdje je skandinavski sustav obrazovanja i oblikovanja škola, govorio je arhitekt Klaudio Muça iz poznatog studija CEBRA u Danskoj.
- Naš ured ima humanistički i likovni pristup arhitekturi. Trudimo se da prostori u kojima ljudi borave budu inspirativni, pa tako i vrtići, škole. Radili smo i na projektu Centra za izobrazbu odraslih osoba, za cjeloživotno učenje, što je sve češći model obrazovanja - rekao je Klaudio Muça.
FIzička aktivnost U njihovoj osnovnoj školi Skovbakke u gradu Odderu, koja je otvorena lani, učenici mogu odlučiti hoće li će svoje vrijeme za rekreaciju provesti u kreativnom, znanstvenom ili sportskom dijelu zgrade. U školi postoji mnogo slobodnog prostora te je organizirana kao veliki trg.
- Ne odvaja se znatno starije od mlađih učenika, poanta je u njihovoj interakciji jer možete učiti od nastavnika, ali i od nekoga tko je dvije, tri godine stariji od vas. Također, djeci je iz učionica lako dostupno dvorište stepenicama. Staze za trčanje u školi su i staze koje pokazuju smjer za izlaz u slučaju požara. Učionice imaju pozicijski razigrane prozore - rekao je K. Muça.
Atrij je središte škole, ali postoje i razne niše za druženje, konzumaciju hrane i drugo. Stepenice su i auditorij. Prostor za ručak učitelja nije vizualno odvojen, nalazi se iza stakla i lako je dostupan “kao kod kuće, kad je majka tu negdje blizu”. Od 2014. godine u Danskoj, prema zakonu, djeca moraju barem jedan sat dnevno imati fizičku aktivnost. Škola Hellerup u Kopenhagenu primjer je maksimalno otvorene obrazovne ustanove, bez zatvorenih prostorija. No, docent Dinko Peračić, koji s docenticom Ivom Letilović i asistentima vodi predmet projektiranja zgrada za edukaciju na splitskom fakultetu arhitekture, objašnjava kako skandinavski primjeri ekonomski ne odgovaraju našoj situaciji. Prije svega, kaže Peračić, zato što takvi, otvoreni sustavi škola, koji su nalik suvremenim muzejima, zahtijevaju jako puno angažiranih nastavnika koji su visokomotivirani za ovaj obrazovni pristup i vođenje nastave.
SVI zajedno
Ponekad je u takvim školama pet ili više razreda u istom prostoru podijeljenom na tematske zone. Rezultati za djecu često su odlični u mnogo aspekata, ali uz enormnu energiju ‘posade’. To je teško održivo i za bogata društva. Međutim, sustav škole iz 19. stoljeća sa strogom kontrolom učenika odlazi u povijest i činjenica je da se sve više u svijetu traže otvoreniji pristupi nastavi, nalik na škole Montessori. Kod nas se sve to odjednom teško može provesti, ali zato možemo prepoznati i razviti prostore za neformalnu edukaciju i provođenje vremena nakon nastave u okviru škole - govori Dinko Peračić.
Analiza koju su Peračić i Letilović proveli pokazala je da je zatvorena učionica i dalje nužnost dok su ostali prostori u zgradi škole i oko nje mogući epicentri promjene društvene klime i vrijednosti. Školski prostori već i danas često služe i kao mjesta raznih aktivnosti šire zajednice, za proslave, političke skupove, izbore, akcije darivanja krvi i slično, ali za to nisu arhitektonski pripremljeni. U Zadarskoj županiji na više lokacija sa studentima su radili projekte dogradnje dodatnih učionica za područne škole koje će zadovoljiti potrebe za brojne aktivnosti izvan regularne nastave.
- Na prostorima kao što su knjižnica, kantina, hodnici, ulazni hol, trijem i dvorište moguće su arhitektonske intervencije i poboljšanja korištenja prostora za neformalnu edukaciju i proširene uloge škole. Klasična podjela učionice kao mjesta gdje se znanje stječe pred pločom bila je pogodna za industrijsko društvo, kad se prenosilo stacionirano znanje, a danas se traži drugačije znanje, snalažljivost, suočavanje s problemom kroz igru, motiviranost i angažiranost - kaže Dinko Peračić, koji je jedan od autora Građevinskog fakulteta u Osijeku, čiji se prostori koriste i za niz drugih aktivnosti.
Semafor Co2 Prijašnja istraživanja kroz Platformu 981 zainteresirala su Peračića za neformalnu edukaciju te sada sa studentima provodi razne radionice i simulacije stvarnih problema unesenih u nastavu. Potreba za novim školama u Europi, kako je rekla arhitektica Iva Kovačić, općenito je mala te su najveći izazovi ostvarenje održivosti u postojećim školama. Novi pedagoški standard traži učionice od 80 do čak 100 četvornih metara, a one koje uglavnom postoje u Austriji, ali slično je i u Hrvatskoj, veličine su 60-ak kvadrata. Zanimljivo je i da se u nekim školama u Austriji koriste semafori za ugljični dioksid, koji daju signal kad se razina CO2 u učionici poveća, pa se otvaraju prozori, pod motom “dobar zrak za dobre učenike”.
- Davno je rečeno da prvo mi oblikujemo zgrade, a onda one oblikuju nas. Škole trebaju kroz svoje sustave koji su upravo vidljivi na školama i u školama te korištenjem elemenata energetske učinkovitosti educirati djecu i osvijestiti ih o ekološkim problemima današnjice - zaključuje Ž. Jurković.
