Tropske vrućine i standardne ljetne gužve u špici turističke sezone na moru ove sam godine odlučio djelomično zamijeniti za prekrasnu prirodu i čisti zrak Gorskog kotara.
Ipak, bez mora ne mogu, pa sam i ovaj godišnji odmor dva tjedna iskoristio za kupanje u Dalmaciji, a preostalih tjedan dana sam prvi put u životu proveo daleko od zakrčenih plaža na kojima je sve više postao običaj da turisti “rezerviraju” svoje mjesto, tako da je teško naći i manji kutak za odložiti ručnik, dok su i one nekoć skrivene plaže unatrag posljednjih nekoliko godina postale dostupne većem broju turista.
Bajer je najpoznatije fužinarsko jezero. To akumulacijsko jezero nastalo je 1952. godine i trenutno je tamo zabranjeno kupanje za ljude.
Za prvo odredište koje nije na moru odabrao sam Fužine, inače turistički jako poznato maleno naselje na 730 metara nadmorske visine, koje se nalazi u jugozapadnom dijelu Gorskog kotara. Mjesto je postalo popularno 2000., od tada se tamo točno u podne ispraća Stara i dočekuje Nova godina, ali puno prije toga su među prvima u Hrvatskoj organizirano dočekivali turiste. Dakle, zimi se mjesto više posjećuje, a na vrhuncu turističke ljetne sezone, početkom kolovoza, kada smo i mi došli tamo, turista je bilo, ali ne preveć, pa imate osjećaj kao da ste u nekom zabačenom kutku svijeta koji nisu baš svi još otkrili.
Lepenica je najveće fužinarsko jezero koje je na nekim mjestima duboko 18 metara
Lokvarsko jezero je nastalo u omladinskim radnim akcijama 1954. kada je zaustavljen tok rijeke lokvarke
Do Fužina se lako dođe iz svih smjerova zemlje (mi smo putovali iz Splita) jer je dobra cestovna povezanost. Dio autoceste Rijeka - Zagreb prelazi preko najpoznatijeg fužinarskog jezera Bajer, a s autoceste vam treba doslovno pet minuta da stignete u središte mjesta. Ipak, infrastruktura mjesta nije na nekoj visokoj razini jer nedostaje pločnik za pješake, pa morate biti oprezni kada pješačite prema centru glavnom cestom jer ondje često prolaze i teretna vozila.
Mi smo unajmili apartman u prvom redu do jezera. Za razliku od smještaja na moru, gdje bi nas takav jedan apartman koštao najmanje 100 eura po danu, mi smo svoj apartman veličine više od 40 metara četvornih u koji se može smjestiti četvero ljudi, potpuno opremljen, uređen u tradicionalnom stilu, s prekrasnim pogledom na jezero Bajer platili tek 60 eura po noći. A ispijanje prve jutarnje kave s pogledom je jednostavno neprocjenjivo.
Fužinarski kraj poznat je po umjetno nastalim jezerima, a to nam je i bio mamac da dođemo. S jedne strane, nema uobičajenih gužvi kao na moru, a s druge strane možemo se kupati i mi i naš pas, a da nas nitko čudno ne gleda dok skače za mnom u vodu. Ipak, jezero Bajer, za koje smo mislili da je odlično za kupanje, nije ono što smo očekivali, barem kada je o tome riječ. Kupanje za ljude je čak i zabranjeno, iako smo vidjeli pokojeg kupača da riskira, dok psi bezbrižno plivaju za štapovima ili lopticama. Voda u akumulacijskom jezeru, koje je nastalo 1952. izgradnjom brane na rijeci Ličanki, nije baš najčišća, ima dosta naplavina drveća. No, situacija je puno bolja u Lepenici, jezeru do njega, koje je ujedno i najveće umjetno jezero u fužinarskom kraju, a maksimalna dubina mu je 18 metara. Tamo smo se okupali i temperatura vode je bila ugodnih 23 stupnja. Inače, u Fužinama je maksimalna dnevna temperatura početkom kolovoza, kad smo mi ondje bili, iznosila 28 stupnjeva, a noću se znala spustiti na čak 14 stupnjeva, što je idealno za naspavati se.
Bajer je, pak, odlično mjesto za bicikliranje i pješačenje - šetnica oko jezera duga je sedam kilometara i najbolje ju je prijeći biciklom, što smo i napravili. Uz jezero postoje i dva kafića u kojima možete predahnuti i nešto popiti, ali nije nam bilo jasno kada se točno otvaraju jer su jedan dan bili otvoreni rano ujutro, a drugi dan tek kasnije ujutro. Može biti da su večer prije malo zaružili. Šetnica je cijelim putem uređena, postavljene su i kante s vrećicama za kućne ljubimce, no primijetili smo da nedostaje običnih koševa za smeće i da je noću samo jedan manji dio puta osvijetljen. Ono što me posebno oduševilo jesu drvene skulpture poznatih hrvatskih umjetnika koje su se u sklopu goranske kiparske radionice postavljale u cijelom Gorskom kotaru (ima više od 90), a dio tih radova postavljen je i na šetnici uz Bajer, između ostalih i “Dva lica jednog stabla” poznate kiparice Marije Ujević-Galetović, autorice zagrebačkih kipova Šenoi i Krleži.
No, kada je riječ o kupanju, nas je oduševilo Lokvarsko jezero u Lokvama, koje se nekada zvalo Omladinsko jer je nastalo u radnim omladinskim akcijama 1954. kada je zaustavljen tok rijeke Lokvarke. Nalazi se samo 20-ak minuta vožnje od Fužina. Kristalno čista voda i priroda jednostavno očaravaju. Voda je u ljetnim danima jako pogodna za kupanje, a ni u udarnim danima, kao što je bio Dan pobjede, nema previše kupača (mi smo ih na cijelom jezeru taj dan prebrojili oko sto), a drugi put, kada smo išli običnim radnim danom, nije bilo gotovo nikoga. Za one koji žele i neke popratne sadržaje, Lokvarskim jezerom plovi splav zabavnog naziva Ćaća tours, a poslije će me jedan kolega na Facebooku podučiti kako je nastao naziv. Nema, naime, nikakve veze s Ivom Sanaderom.
Taj Ćaća, kaže mi kolega novinar i pisac, gazda splavi, zove se Ferdinand Crnković. Sin je Viktora Crnkovića Riđana, kojeg je u “Kapelskim kresovima” utjelovio Božidar Orešković.
“Ferdo je simpa, a ima i dobre ‘brlje’ u potpalublju. I stari Riđan, zvali su ga i Ćaća, je bio zeznut tip. Iz sjemeništa su ga najurili jer je praćkom potegao sliku kralja Aleksandra, a ‘fasovao’ je i Goli otok”, kaže taj moj kolega.
Na Lokvarskom jezeru može se nešto i prigristi i popiti. Gorani su jako srdačni ljudi i gdje god dođete naići ćete na osmijeh i uslužnost, a cijene su i više nego pristupačne. Tako smo ćevape na Lokvarskom jezeru u srcu sezone platili tek 35 kuna, no ipak ih ne bismo preporučili jer su bili nekako previše “vegetasti”.
Isto se, pak, ne može reći za hranu koju smo kušali u Fužinama. Preporuku za štrudlu od borovnice u poznatom hotelu Bitoraj, u čijem se restoranu spremaju neki od najboljih specijaliteta ovog kraja, poput raznih jela od divljači, dobio sam od kolege iz redakcije. I nisam požalio. Odlučio sam se ipak za lakšu varijantu, budući da smo obilno ručali, pa sam za večeru odabrao domaće fuže s vrganjima, koji su bili odlični i koštali su 70 kuna, dok sam slasnu štrudlu od borovnice pojeo za 25 kuna, a porcije su i više nego izdašne. Za dvije osobe piće, kuvert, dva glavna jela, dva deserta i jedna štrudla od šumskog voća, koju sam ponio za poslije, koštali su nas nešto više od 260 kuna, što je pristojna cijena za takav jedan poznati restoran. Kava s mlijekom u obližnjem kafiću u centru mjesta košta devet kuna, tako da su cijene neusporedive s onima na obali. Ipak, minus je što u srcu sezone zna nedostajati nekih namirnica, što je nedopustivo za jedno turističko mjesto. Tako smo jedno jutro malo “zakasnili”, pa već oko 10 sati u dvije postojeće trgovine i pekarnici nije bilo kruha.
Gorani su jako srdačni ljudi, a cijene hrane i smještaja su više nego pristupačne
Od atrakcija koje se mogu vidjeti u Fužinama izdvojio bih, barem meni, malo poznatu špilju Vrelo. Zovu je malom Postojnom zbog ljepote špiljskih ukrasa, a otkrivena je slučajno pedesetih godina prošloga stoljeća prilikom izgradnje akumulacijskog jezera Bajer. Starost joj se procjenjuje na 3,5 do 4 milijuna godina. Špilja je izrazito malena, ukupno se prostire na 300 metara, dok je pješačka staza kojom je možete razgledati duga tek 150 metara, ali se doista za 30 kuna, koliko košta ulaznica, vrijedi malo rashladiti na temperaturi od sedam stupnjeva i vidjeti različite špiljske ukrase koji su nastajali kroz milijune godina. Osobitu vrijednost špilji daje voda - na samo pedesetak metara nalaze se prekrasan gorski izvor, jezero i ponor, koji je čine posebno atraktivnom. Bistar i hladan gorski potok je iz porječja rijeke Ličanke i u izrazito kišnim razdobljima poplavljuje špilju, no, nažalost, ljeti se voda povuče pa to nismo uspjeli vidjeti. Ulaz u špilju moguć je od 10 do 18 sati, razgled s vodičem traje petnaestak minuta, a osim o ljepoti i obliku ukrasa (gospa Snježna, majka s djetetom), možete doznati i da se u njoj snimao novi film o indijanskom poglavici Winnetouu, u njemačkoj produkciji. Lokacija snimanja bila je i obližnji City of Roswell. Riječ je o umjetnom kaubojskom gradiću koji je prije četiri godine nastao u Fužinama za potrebe snimanja novog Winnetoua, a ostao je i danas kao turistička atrakcija. Ulaznica košta 30 kuna.
Ako ne želite samo ostati u Fužinama, predlažemo izlete na Bijele i Samarske stijene u Mrkoplju, zaštićene krajobraze Vražjeg prolaza i Zelenog vira u Skradu, te park-šumu Golubinjak kod Lokava.
Mi ćemo se svakako vratiti tamo. Možda već na zimu.
Foto: Matija Djanješić/Hanza Media
Izvor: Magazin Like! Putovanja
