Tibetanske orhideje, drvo papra, bijele bugenvilije, mini bambus iz Vijetnama, brazilski ljiljani, kengurova stopa, kikiriki, strelicija, 300 kaktusa... Samo su djelić biljnog svijeta koji krije neobični kaskadni vrt od 3250 četvornih metara smješten iznad plaže Zlatni rat na Bolu. Njegova vlasnica, 67-godišnja Mercedes Ceda Marinković je u četiri desetljeća posadila više od 700 biljnih vrsta - od drveća i grmova do ružičnjaka i bogatog povrtnjaka. Pasionirana kuharica, koja je objavila prvu knjigu s receptima na bračkom dijalektu "Nonina kredienca i bolski škafetini" u svom povrtnjaku ima čak 15 sorti rajčica i sedam vrsti lavande, a osim klasičnih mediteranskih začina uzgaja i đumbir, kurkumu te ljupčac. Njezin golemi vrt premrežen je s čak 1170 metara dužnih suhozida izrađenih od kamenja izvađenog iz zemlje na kojoj je uzgojen.
- U biljke sam se zaljubila početkom osamdesetih putujući sa suprugom Frankom, koji je "navigavao" na prekooceanskom brodu. Obišla sam s njim cijeli svijet i gdje god smo došli, kupovala sam lukovice, sadnice i sjemenje. S našeg prvog puta u Singapur i Južnoafričku Republiku vratila sam se sa pedesetak biljaka spakiranih u sedam velikih paketa. Na aerodromu su mi rekli da moraju u karantenu, a ja sam im odgovorila da ću onda i ja s njima. Na kraju su me, srećom, ipak pustili - priča Mercedes.
No cijela priča o vrtu započela je 1983. zahvaljujući - svekrvi. Naime, Mercedes je sa suprugom i dvoje djece živjela u centru Bola, a između njezine i svekrvine kuće bio je komadić zemlje na kojem je željela posaditi mali povrtnjak sa začinima.
- Rekla mi je: "Ako želiš kopati, eno ti Gornji rat". Otišla sam pogledati kako to izgleda i zatekla potpuno neobrađenu zemlju punu kamenja. Zainatila sam se i sve raskrčila, dovukla plodnu zemlju, struju, vodu... Nisam znala gotovo ništa o vrtlarenju pa sam luk posadila u jednu rupu, ne znajući da se treba saditi svaki posebno. Nakon tog početnog fijaska opskrbila sam se knjigama, a najdraža mi je "Vrt bez motike" Ruth Stout, u kojoj sam otkrila tajne organskog uzgoja metodom malčiranja. Treba imati znanja, no najvažnija je ljubav i puno truda - kaže Mercedes.
S ponosom ističe da u njezinom vrtu nema nikakvih kemikalija - koristi samo kompost i malč, a protiv nametnika se bori pripravcima od koprive, gaveza i preslice koje pravi sama.
Njezin dan započinje u pet ujutro, a u šest je već u vrtu. Iako ima postavljen sistem automatskog zalijevanja, bezbroj biljaka je u loncima, a njih treba zaliti ručno. Za to joj je potrebno četiri sata ujutro i četiri navečer, jer Marcedes svaku biljku pregleda, ako treba oplijevi, obreže, podveže... U vrtu je do 11, a onda do 13 pravi pauzu i kuha ručak. Naravno, od netom ubranom povrća. Nakon ručka vraća se u vrt i tijekom popodneva, dok je jako sunce, brine o biljkama u hladu drveća. Posao završava ljeti oko 21 sat, a zimi kad se smrači.
- Ponekad mi pomogne suprug, koji kosi travu i obrezuje živicu, no najdraži pomoćnik mi je desetogodišnji unuk Lukas, kojem jedinom dopuštam da zalijeva biljke i s bakom sadi pomidore jer ima ‘zeleni prst‘ - veli Mercedes.
A kad poželi odmor, sjedne u ležaljku u voćnjaku ili za stol ispod masline u ružičnjaku. Tamo dobije inspiraciju za pisanje, koje je, uz vrt, njezin najdraži hobi. Naime, Mercedes je autorica romana "Buol iz dušie i storih kartulina", zbirki pjesama "Nostalgija čuvar baštinjenog mi" i "Bota obo bitu" te knjige aforističkih zapisa "Hod po paučini".
- Nema ljepšeg mjesta za pisanje od vrta. Prema biljkama se odnosim kao da su živa bića, a doživljavam ih kao svoju djecu. Za mene je najveća sreća živjeti u skladu s prirodom, no ima još puno toga što bih željela napraviti. Primjerice, alpinium, dio u kojem bi bile samo alpske biljke. Već imam dvije i uspijevaju bez obzira na jako bračko sunce. Također, sanjam o velikom ribnjaku s lopočima i japanskom vrtu na mediteranski način. Puno je planova, a ja ću raditi do zadnjeg daha - kaže Mercedes Ceda Marinković.
