U tome im definitivno ne pomaže što su osuđene samo na mjesto na kojem su niknule. U tom nadmetanju gdje nijanse često znače razliku između života i smrti jedna velika i raznolika skupina odlučila se za jedinstvenu taktiku. Oni će za svoj rast koristiti potporu u obliku susjedne biljke, stijene ili bilo kakvog oblika stabilne forme. Na taj način se ne mora ulagati puno energije u vlastito deblo već se ta energija može preusmjeriti u veću masu zelenih dijelova, a to ujedno znači i lakši pristup sunčevom svjetlu. U vrlo gustim tropskim šumama, gdje postoji izuzetno velika konkurencija među biljkama, penjačice čine oko 40% biljnog fonda što najbolje dokazuje njihovu prilagodljivost i svestranost u ekstremnim uvjetima.
TEHNIKE ‘USPONA’
Posebna skupina su biljke poput bršljana (Hedera helix) koje se adventivnim korijenjem na stabljici, ili u nekim drugim slučajevima čak i ljepljivim pipcima, ‘zalijepe’ na tijelo domaćina. Tako se mogu zauzeti i ravne površine poput zidova, debala i stijena. To se pokazalo vrlo korisno budući da ne postoji velik broj drugih vrsta koje to mogu.
Mnogo brojniji i više uobičajeni načini uključuju penjanje pomoću ovijanja, probijanja, kuka, vitica, listova, grana ili trnova. Prvi uvjet za sve vrste je da postoji adekvatan potporanj. U prirodi je to najčešće druga biljka, a u vrtovima sve varijante građenih struktura. Biljke poput svih vrsta grahova su se specijalizirala za ovijanje oko stupastih nosača i velik problem im predstavlja uspeti se na rešetkastu strukturu. Nasuprot tome, razne vrste pavitina (Clematis sp.) imaju problema pri usponu na stupaste forme, ali zato vrlo elegantno svladavaju vertikalne rešetke uz pomoć mladih listova koji se ovijaju oko njih. Odličan način penjanja je vitica koja može izbijati iz stabljike, baš kao kod vinove loze (Vitis vinifera), ili biti modificirani list što je vidljivo u slučaju raznih vrsta grašaka. Ove vitice praktički ‘pipaju’ po zraku u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto, i kada napipaju pogodni potporanj oviju se oko njega stabilizirajući stabljiku.
Posebna skupina su biljke koje za ovijanje koriste svoje vegetativne vrhove. Promatrajući neke vrtne kulture poput bundeve ili krastavca uočavamo da će, ako nema potpornja, rasti u razini tla. U slučaju da ima potpornja biljke će se vrhom probijati kroz svaki slobodan prostor u visinu i time si omogućavati što više sunčevog svjetla. Još jedan primjer takvog vrlo uspješnog načina je i svima poznata glicinija (Wisteria sinensis).
Na kraju, penjačicama se mogu smatrati i biljke koje zapravo i nemaju previše efikasan sustav penjanja, ali se zbog dugačkih i savitljivih grana uspijevaju zadržati na potpornju. Dobar primjer toga su ruže penjačice (Rosa sp.) ili bugenvilije (Bougainvillea spectabilis).
PRIMJENA U VRTOVIMA
U našim vrtovima, gdje često postoji problem manjka prostora, penjačice su se pokazale kao idealan kompromis. Prije svega omogućavaju vertikalno uzdizanje zelenila bez pretjeranog utroška prostora. Svako, pa i vrlo malo, stablo zahtijeva prostor koji rijetko manji od 2-3 m² u promjeru, a i nije ga preporučljivo saditi uz objekte, zidove ili ograde. Penjačice daju veliku zelenu masu na vrlo malom prostoru, a ovisno o obliku potpornja ili plohe mogu se dobiti sve zamislive forme. Osim estetike penjačice su idealne kada se želi postići zaštita od pogleda, vjetra ili sunca uz relativno brz rast.
One vrste koje smatramo klasičnim penjačicama mogu se podijeliti u nekoliko osnovnih smjerova.
Osnovna podjela može biti na one kojima je za rast potreban potporanj i na one koje samostalno prianjaju uz tvrde vertikalne podloge.
Prianjajuće penjačice su vrlo mala skupina u odnosu na ostale. U našim krajevima su uobičajene i najviše korištene dvije vrste prianjajućih penjačica odnosno onih koje se koriste adventivnim korijenjem: bršljan (Hedera helix) i trolisna ukrasna lozica (Parthenocissus tricuspidata). Bršljan je izuzetna i prilagodljiva biljka koja osim penjanja može služiti i kao pokrivač tla budući da se sasvim dobro razvija i širenjem po tlu. Osim toga odlično podnosi i sjenu. Zimzelena je vrsta, a u hladnim mjesecima cvjeta i time omogućuje pčelama kasnu ispašu.
Trolisna ukrasna lozica je listopadna vrsta s zelenim lišćem u razdoblje vegetacije koje u jesen poprima atraktivnu jarko crvenu boju. Trolisnu lozicu ne treba zamijeniti za peterolisnu lozicu (Parthenocissus quinquefolia). Naime, ova vrsta je odlična zbog otpornosti i bujnog rasta, ali joj je potreban potporanj budući da nema korjenčiće za ‘lijepljenje’ na podlogu.
Mnogo veća skupina su penjačice kojima je potreban neki oblik potpornja. Postoji podjela na drvenaste i zeljaste vrste, višegodišnje ili jednogodišnje kao i na listopadne i zimzelene. Naravno, tu su i prethodno nabrojane različite metode ‘penjanja’ odnosno pridržavanja za potporanj. Za ovu priliku izdvojene su samo neke zanimljive vrste koje je vrlo lako nabaviti i uzgojiti na našim prostorima.
PAVITINE ODNOSNO KLEMATISI (CLEMATIS SP.) je rod koji broji oko 300 vrsta uz vrlo velik broj različitih varijeteta. Jedne su od najpopularnijih vrtnih biljaka upravo zbog te šarolikosti i jednostavnosti uzgoja. To su listopadne trajnice koje vole mnogo sunca ali uz zasjenu oko korijena. Zato je dobro u podnožje penjačice posaditi i nekoliko manjih trajnica.
PORODICA KOZOKRIVNA ILI LONICERA (LONICERA SP.) ima prekrasne mirisne cvjetove na koje rado navraćaju oprašivači. Neke vrste imaju brz i izrazito bujan rast (Lonicera japonica) koji može napraviti dosta problema u manjim vrtovima pa je možda bolje izabrati manje bujne vrste poput Lonicera sempervivens ili Lonicera periclymenum, koju možete naći i u našim šumama. Budući da je to izvorno šumska biljka voli imati korijenje u sjeni, a stabljiku i cvjetove na suncu. Ako temperature ne padaju ispod -5°C biljka ostaje zimzelena.
GLICINIJA (WISTERIA SINENSIS) je izrazito bujna i brzorastuća listopadna trajnica koja cvijeta bujnim grozdastim cvatovima sredinom proljeća. Voli sunce i na pravom položaju može izrazito jako narasti zbog čega je potrebno redovno i pažljivo održavanje. Te značajke je ujedno čine i kvalitetnom vrstom za pergole i sjenice.
TEKOMA (CAMPSIS RADICANS) je listopadna penjačica koja poput glicinije može izuzetno puno narasti. Penje se uz pomoć zračnog korijenja i naraste do 20 m visine. Cvate trubastim narančastim cvjetovima koji privlače pčele. Ova vrsta svakako nije za male vrtove zbog nekoliko razloga. Osim bujnog rasta ujesen ima dosta otpalog lišća. Korijenskim sustavom se širi do desetak metara u okolicu i ako se zapusti može zagušiti većinu vrtnih biljaka. Ako se i ukloni još će godinama pružati mlade izboje putem korijena.
RUŽE PENJAČICE (ROSA SP.) postoje u velikom broju varijeteta s različitim bojama i veličinama cvata. Kao što je ranije navedeno nisu prave penjačice i za rast im je potreban dobar potporanj, a često i povezivanje. Vole osunčana mjesta s minimalno 6 sati sunca i potrebno ih je orezivati.
BUGENVILIJA (BOUGAINVILLEA SPECTABILIS) može rasti kao penjačica ako joj se osigura potporanj, ili se može širiti po tlu ili uz ograde. Cvijeta malim žutim cvjetovima koji su okruženi velikim ružičastim pricvjetnim listovima, a koji su zaslužni za atraktivan izgled biljke. Ako raste kao penjačica potrebno ju je posaditi barem 30 cm od potpornja i potrebno je pripaziti na orezivanje budući da naraste i preko 15 metara. Nije otporna na hladnoću, ali je relativno otporna na sušu, i zato najbolje uspijeva u primorskim krajevima.
PASIFLORA, MARAKUJA ILI ISUSOVA KRUNA (PASSIFLORA) je penjačica koja potječe iz tropa iako prema mom iskustvu sasvim dobro uspijeva i u kontinentalnim krajevima. Kod nas postaje sve popularnija, a posebno vrsta Passiflora edulis koja ima dobro poznate jestive plodove jajolikog oblika. Kod ove vrste plodovi su jestivi, a kod nekih drugih poput Passiflora caerulea čak i nejestivi, odnosno uzrokuju blago trovanje pa je potreban oprez. Biljka ima izrazito bujan rast, a tanke grane mogu narasti i do 10 m dužine. Osim ukusnih plodova najveći adut ove biljke su prilično razmetljivi neobični cvjetovi.
JESTIVE PENJAČICE?
Osobno mi je vrlo zanimljiva upotreba ‘jestivih’ penjačica iz kojih možemo dobiti višestruke koristi. Osim estetske komponente tu je i zaštita od pogleda, vjetra ili sunca te korist u prehrani. Ovdje ne treba biti ograničen samo na konvencionalne penjačice koje se upotrebljavaju u vrtlarstvu već i na povrtne kulture koje su najčešće jednogodišnje biljke. Osim ranije spomenute pasiflore evo nekoliko primjera jestivih i korisnih penjačica.
VINOVA LOZA (VITIS VINIFERA) je svakako najpoznatija jestiva penjačica. Korištena je još u razdoblju starog Egipta više iz razloga stvaranja hlada nego zbog plodova koji služe za jelo i preradu u vino. Na našim prostorima praktički nije bilo seoskog domaćinstva koje nije imalo barem jednu brajdu, barac ili kakav se već izraz koristio. Biljka je sama po sebi vrlo malo zahtjevna, a ovisno o vrsti grožđa može uspijevati u širokom klimatskom rasponu. Ima dosta bujan rast i potrebno ju je svake godine orezivati.
KIVI (ACTINIDIA SP.) je listopadna penjačica koja se najčešće uzgaja na primorskom području. Imao sam priliku vidjeti nekoliko ‘brajdi’ s kivijem i na kontinentu, ali tu im je potrebna dobra zaštita od niskih temperatura. Ova trajnica osim bujnog rasta daje zdrave plodove kojima obilno rađa ako je dobro zaštićena od vjetra uz dovoljno topline i vode. Važno je napomenuti da je to dvospolna biljka pa je na pet ženskih sadnica potrebno posaditi barem jednu mušku.
VISOKI GRAH u nekim slučajevima može biti idealno rješenje. To su jednogodišnje biljke čiji je vrhunac rasta između lipnja i rujna. Rastu ovijanjem oko stupastog potpornja, pa je nekad potrebno malo kreativnosti kako bih ih se ‘natjeralo’ na široke pregrade ili pergole. Jedna od najboljih vrsta je tvz. žohar grah (Phaseolus coccineus). To je biljka prekrasnog crvenog cvijeta. Ljubičasto-crni grah koji naraste u mahunama je izuzetno velik i u pravilu se jede kao mladi grah na salatu budući da je u kasnijoj fazi prilično tvrd. Ova vrsta razvija bujan rast i nekoliko biljaka je sposobno obrasti i pravu omanju pergolu.
KUKAMELON ILI MIŠJA LUBENICA (MELOTHRIA SCABRA) je jednogodišnja penjačica podrijetlom iz Meksika. Jestivi plod je atraktivan i zaista izgleda kao minijaturna lubenica, a okus mu je negdje između krastavca, lubenice i limuna. Biljka daje dosta plodova tijekom cijelog ljeta, a ne razvija toliko mnogo lišća kao kod grahova. Ova vrsta je idealna kada je potrebno napraviti laganu pregradu ili zaštitu od sunca ili pogleda.
KRASTAVAC, BUNDEVA, PUZAJUĆE TIKVICE ILI SLIČNE BILJKE IZ PORODICE CUCURBITACEAE se mogu uzgajati kao niske pregrade i zeleni paravani. Imaju prilično lomljive stabljike sa širokim listovima koje se hvataju viticama za potporanj. Cvjetovi su im žuti, a veličina ima varira ovisno o vrsti. Ove vrste su izrazito korisne zbog obilja teških plodova koje mogu dati. Zajedničko im je da vole dosta vode i hranjiva te da im treba osunčano mjesto.
PRAVILA PRILIKOM UPOTREBE PENJAČICA U VRTNOM OBLIKOVANJU
Ako imate zid ili plošnu ogradu onda su potrebne penjačice koje se same ‘lijepe’ na podlogu. To su penjačice poput bršljana i trolisne ukrasne lozice.
Ako imate bilo koji oblik potpornja: rešetkasti, rebrasti, mrežu, žičanu ogradu, sjenicu ili pergolu, možete koristiti gotovo sve vrste penjačica. Nekima od njih će možda trebati pomoć u obliku povezivanja.
Proučite kako se pojedina biljka ‘ponaša’ kako bi izbjegli iznenađenja poput previše bujnog rasta, velike količine lišća u jesen, privlačenja kukaca ili napasnog korijenja.
Pergole odnosno ‘brajde’ su izvrsne za stvaranje hlada. Ako želite da pergola zimi omogući prodor sunca u kuću birajte vrste kojima ranije u jesen otpada lišće.
Prilikom izrade potpornja za penjačice obratite pažnju na opterećenje koje moraju izdržati. Ne samo težinu biljke već i udare vjetra, mokro lišće ili snijeg.
Kod izrade potpornja možete biti kreativni. Osim drvenih i metalnih konstrukcija možete upotrebljavati i obične armaturne mreže, žice ili sajle. Staro suho stablo također može biti potporanj.
Ako vam se potporanj čini ružan posadite vrstu koja ga u potpunosti prekriva.
Zaštita od pogleda je najviše efikasna s biljkama bujnog rasta koje mogu prezimiti i sačuvati lišće.
Gotovo sve penjačice se mogu uzgajati i u teglama odnosno na krovnim vrtovima. Ne ustručavajte ih se koristiti na balkonima i terasama zato što je tamo vertikalno zelenilo jedno od najdragocjenijih elemenata. Pripazite samo da posude budu dovoljno velike i zaštićene od promjena temperature kako bi biljka imala dovoljno hranjiva, vode i ujednačene toplinske uvjete.
