Engleska, Francuska... Ma ne, centar Zagreba!

Posve neočekivano, samo nekoliko minuta hoda od užurbane i betonske zagrebačke Ilice i prometne buke smještena je vila koja vas na trenutak navede da pomislite kako ste se nekim čudom našli u starom londonskom predgrađu ili, pak, nekom gradiću na jugu Francuske. Ono što posebno zadivljuje njezin je prekrasan zimski vrt, vidljiv već sa same ulice. Sagrađen pri kompletnoj rekonstrukciji vile građene 1922. godine, on se posve uklopio, kako arhitektonski, tako i u životni stil stanara kojima je iznad svega najbitnije bilo da su u doticaju s prirodom. Vlasnica ovog divnog zdanja je Nadia Geras, žena koja za sebe voli reći da je "serijska poduzetnica" obrazovana u umjetnosti. Završila je glumu i filmsku režiju.

- Vjerujem da je u kreiranju prostora najvažnije da se čovjek okruži onime što mu najviše znači - stvarima koje potpomažu procesu vlastitog rasta - govori nam Nadia uvodeći nas u priču o interijeru kojem se dive posjetitelji iz cijeloga svijeta. Naime, svoju je vilu prije nekoliko godina odlučila prenamijeniti u Bed&Breakfast. Svaki kutak ove kuće pomno je arhitektonski i dizajnerski osmišljen i uređen, no u njemu nipošto nemate dojam "prisilnog" prilagođavanja prostora gostima. I, iako svaki posjetitelj Nadjina Bed&Breakfasta ima mogućnost potpune privatnosti i komfora, gotovo svi najviše vremena provode u nestvarno lijepom zimskom vrtu.

- Ovdje se ljudi osjećaju ugodno, i to ne samo zbog muffina i kave. Osjećaju se ugodno jer su u prirodi, a zaštićeni su, bilo ljeti ili zimi - pojašnjava Nadia, referirajući se na arhitekta Christophera Alexandera i njegovu knjigu Jezik obrazaca u kojoj obrađuje paradoks prozora i podsjeća da je čovjeku prirodnije znati da postoji nešto između unutrašnjeg i vanjskog - jednostavnije rečeno, ljudska bića u svojim interijerima vole imati pogled na van, no istovremeno se osjećati ugodno u interijeru. A kako bi se unutrašnjost savršeno stopila s eksterijerom, važno je da zgradu prekrivaju biljke, vjeruje vlasnica, pojašnjavajući kako su svi čvrsti dijelovi njezina zimskog vrta izvana presvučeni u trolisnu lozicu, lat. Parthenociss tricuspidata, listopadni bršljan koji se mijenja dolaskom svake nove sezone. Njegovo latinsko ime potječe od grčke riječi parthenos - djevica i kissos - bršljan, jer ima mogućnost stvaranja sjemena bez oprašivanja. Sa svakim godišnjim dobom ovaj je bršljan drugačiji, čime se konstantno mijenja izgled same kuće.

Ljubav prema vrtu, bilju i cvijeću Nadia Geras usvojila je od svojih baka. Beryl, jedna od njih, odrastajući u kolonijalnoj Rodeziji spoznala je važnost i ljepotu biljnog svijeta i često govorila kako je nužno naučiti da ponekad treba zastati "to smell the daisies", i u metaforičkom, ali i doslovnom smislu. Nadia je oduvijek znala da će jednoga dana njezinim životnim prostorom prevladavati toliko joj drago bilje i zelenilo. Godinama kasnije, u njezinu zimskom vrtu živi više od šezdeset biljnih vrsta. Prisutne su ovdje sve nijanse zelene boje i, kako vlasnica kaže, ništa vas posebno ne pobuđuje. To je, smatra ona, izuzetno važno jer su današnji životi ponekad i previše kaotični. Stoga, kad dođemo kući, želimo mir. A upravo mir, spokoj i finoća karakteristike su kako ovog doma, tako i samo zimskog vrta koji je predmet naše znatiželje u ovom interijeru. Iako je tijekom našeg posjeta kroz staklene stijene dopiralo jarko zimsko sunce, vlasnica ističe kako posebnost ovog prostora do izražaja ponajviše dolazi u večernjim satima.

- Uvečer kad padne mrak ovim prostorom odiše poseban ugođaj. Osvjetljenje je postavljeno tako da se stvaraju svojevrsni "otoci svjetla". Nemamo visoku rasvjetu jer smatram da nije ugodna kako za oči, tako ni za rad, no imamo mnogo mobilnih svjetiljki koje postavljamo onamo gdje su nam u tom trenutku potrebne. Takvim odabirom osvjetljenja omogućili smo da istovremeno u polumraku jednog prostora jedna osoba može koncentrirano raditi, dok druga može drijemati ili samo sanjariti - pojašnjava vlasnica posebnost ovog interijera. No, njegova najveća vrijednost neosporno su biljke.

Među mnogim biljnim vrstama ovdje su svoje sretno mjesto našle one za koje se smatra da čiste prostor i u njega unose dobru energiju. Tako nailazimo na kućnu sreću lat. Helxine soleirolii za koju se vjeruje da u dom unosi radost. Čuva ga, pak, čuvarkuća, lat. Sempervivum tectorum. Društvo im rade i mnogobrojne paprati, lat. Pteridophyta, koje Nadia izuzetno cijeni jer se smatraju jednim od najstarijih biljaka na Zemlji, a zbog svoje nezahtjevnosti i prilagodljivosti opstale su više od tristo milijuna godina. Prekrasan spatifilum, lat. Spathiphyllum, osim lijepog izgleda diči se i sposobnošću pročišćivanja zraka, baš kao i koedilima ili zeleni ljiljan lat. Chlorophytum comosum i bambus palma, lat. Chamaedorea sefritzi. Posebno mjesto zauzima i aloe vera, lat. Aloe barbadensis Miller, biljka čiji se mesnati listovi mogu jesti i koristiti u ljekovite svrhe, čemu je Nadiju naučila njezina prijateljica Japanka. Sve biljke, ali i stvari u ovom prostoru pa i cijeloj kući imaju svoju priču.

- Veliki svijećnjak stigao je iz Kočija, tegle iz Toskane, a lampe iz Maroka, baš kao i antikni stol koji zauzima centralno mjesto u prostoru.

- Ono što sam uvijek imala na umu kad bih poželjela neki predmet s daleke destinacije donijeti kući bilo je pitanje hoće li on u mojem zagrebačkom domu imati primijenjenu vrijednost. Primjerice, ako je stol, hoću li uživati za njim jesti i dodirivati ga, brisati, na njemu kuhati pekmez i ponekad ga popraviti i urediti - govori vlasnica te naglašava da nije ljubitelj predmeta koji se ne mogu popraviti i uljepšati kada vrijeme to od njih počne zahtijevati. Razne joj biljke, ali i predmeti, dolaze sami.

Prijatelji je često zovu s namjerom da baš ona "udomi" poneki retro komad namještaja jer, kako kaže, ona je žena koja vjeruje da ima smisla popravljati starine i dati im novu priču. Upravo procesi renovacije za nju su izuzetno zabavni i poučni jer se kroz njih, opisuje nam, vježba strpljenje i bruse vizije i misli. S posebnim veseljem se prisjeća kako je vitrini za čaše udahnula novi život.

- Ta je vitrina na nekom tavanu bila ostavljena više od 70 godina. Kad smo se prvi put susrele, na njoj su bili slojevi prašine i boje te nimalo izgledna budućnost - pomalo poetski i sa smiješkom prepričava nam vlasnica, dodajući kako je spomenutu vitrinu u svojem vrtu prala tjedan dana te iz njezinih ladica saznavala o njezinoj prošlosti. Bila je to nekada vitrina u zubarskoj ordinaciji.

Nakon što ju je Nadia odvela na pjeskarenje i podarila joj nova stakla, vitrina se počela ponovno rađati i sad, smještena u njezinu zimskom vrtu, djeluje kao da oduvijek onamo pripada. U cjelokupnom uređenju kuće, pa tako i u ovom prostoru, vlasnica se povodila tehnikom wabi-sabi. Riječ je o japanskom svjetonazoru koji u svojoj biti prihvaća prolaznost, skromnost i povezanost s prirodom. Pojam dolazi od dvije riječi. Wabi je ljepota koja je savršena sa svim svojim nedostacima, kao što je, primjerice, asimetrija u ručno rađenom posuđu, za razliku od onog savršenog nastalog strojnom izradom.

Sabi je ona ljepota koja dolazi samo s godinama, poput patine i hrđe na starim komadima namještaja. Čovjeku današnjice je, smatra Nadia, nužno da se okruži nesavršenim stvarima, a biljke su te koje donose ravnotežu u naš život, neprestano nas podsjećajući na ljepotu, ali i prolaznost života.

Foto: Berislava Picek/Hanza Media