Bilo ih je samo pet. Možete li vjerovati, pet turopoljskih svinja u cijeloj Hrvatskoj, a ne bih se bojao reći i na svijetu, kad je nekolicina uzgajivača okupljenih u udrugu Plemenita općina turopoljska počela revitalizaciju uzgoja, pokušavajući spasiti tu našu autohtonu pasminu, rekao nam je Juraj pl. Odrčić, župan Plemenite općine turopoljske na širem šumskom putu, pred drvenom replikom turopoljskih Vrata od krča, koja su zapravo i vrata Turopoljskog luga… kako smo ga mi nazvali - farme turopoljskih svinja. S lijeve i desne strane visoka stabla sočno zelenih listova bila su “umočena” u male bare nastale zbog nedavnih kiša.
- Nije tako kad zatopli, ove barice su privremene, na žalost naših turopoljskih svinja koje se vole uvaljati u blato, ali vidjet ćete, imaju one i potok, a uz potok i ‘plažu’ - govorio je Juraj mekim glasom i mogli bismo reći s ljubavlju u očima, upozoravajući nas da bi bilo dobro navući gumene čizme, jer pajceki se slobodno kreću, oni jednostavno ne mogu živjeti u zatvorenom, u ogradi, u minijaturnom prostoru industrijskih svinjaca, pa ne postoji toliko opasnosti ugaziti u blato nego u… - A ovaj čudan miris, osjećate ga? Nemojte misliti da je to od naših svinja nego su istrulile jabuke - objašnjavao je Juraj dok smo Vrata od krča (koja su se u prošlosti podizala kao granica nakon što su radnici iskrčili šumu da bi nastali pašnjaci i plodna polja) ostavljali iza sebe.
Nakon našeg upitnog pogleda objasnio je: - Uzgajivači jabuka, odnosno voća, dopremaju na plodove koji nisu za prodaju pa ih pobacamo po šumi da pajcekima bude zabavnije jer uživaju lunjati između stabala i tražiti hranu. Da samo vidite kak’ ih vole. Ipak, omiljen im je žir, naravno, i kukuruz… Nismo dugo trebali hodati, a pred nama se ukazao prizor kao iz filmova: ususret nam je hodao čovjek okružen turopoljskim svinjama koje su trčkarale oko njega, a neke i nama u susret. To se rijetko gdje može doživjeti pa smo, malo zbunjeni, instinktivno pružili ruke, kao da dočekujemo kućne ljubimce. Ipak, zavladao je oprez jer su vrlo brzo shvatile da nas ne viđaju svakodnevno.
- Ne buju vam niš, strašno su znatiželjne, a to im je sad i prilika da između okolnog drveća počupkaju štogod - objasnio nam je Siniša Kolarić koji već godinu radi na farmi, brine se o turopoljskim svinjama, hrani ih, češka, mazi, zna svaku životinju, od onih koje su nakupile više od dvjestotinjak kilograma pa do onog najmanjeg praščića koji već hrabro skakuće i pomno promatra mamu pa uči od nje što se smije, a što ne. - Pametne su one. Ima tu nekih biljaka koje jednostavno ne žele jesti. Vjerujem da im nisu ukusne ili im čak ne čine dobro. Prije sam se bojao da maleni ne bi pojeli štogod, ali ne… što mama jede, jedu i oni. Kad vide da mama nešto izbjegava, i oni okrenu glavu - rekao nam je Siniša o turopoljskim svinjama koje kao da su mu kućni ljubimci.
- One su tako pitome i susretljive upravo zahvaljujući Siniši Kolariću koji ih čuva po cijele dane. U prošlosti su svinjari bili s turopoljskim svinjama dan i noć. Imali su kućice, poput stancija, i posao im je bio pastirski jer svinje su oduvijek živjele na otvorenom, pod suncem i zvijezdama, jele ono što su našle u šumi, tako da je ova pasmina otporna na promjenu hrane i vremenskih prilika, savršeno prilagođena životu na močvarnom tlu. Njoj ne trebaju hormonska krmiva i dodatni vitamini i antibiotici da bi preživjela (a koji ostaju u mesu industrijski uzgojenih svinja pa ih ne znajući slasno unesemo u organizam), nego upravo zbog načina na koji žive, hrane koju jedu i potrebe za prirodnom ispašom, mogli bismo reći da je njihov uzgoj ekološki - rekao je Odrčić.
Malo da objasnimo o kojoj je pasmini riječ: turopoljska svinja potječe od divlje europske svinje, a nastala je na području današnjeg Turopolja u VI. stoljeću križanjem šiške sa slovenskom krško-poljskom pasminom. Prvi pisani trag o turopoljskoj svinji datira iz 1352. godine. Kad ih ugledate, odmah vam je jasno da je riječ o posebnoj pasmini: zbog poluklopavih ušiju vrlo su simpatične, a odmah uočljiva dugačka kovrčava čekinja bijelo žute boje te pokoja tamna mrlja, čine ih posebnima. - Bilo je u Turopolju puno ovakvih svinja, a onda su ih uništile dvije stvari. U prošlosti, njihov uzgoj je bio besplatan: bilo je dovoljno imati šumu, što je u ono doba većina stanovnika Turopolja i imala, te angažirati jednu osobu da ih čuva danonoćno. Za hranu se nije trebalo brinuti jer one brste sve plodove sa šumskog tla. Nije bilo gospodarstva koje nije imalo turopoljske svinje jer njihova mast i špek koji je vrlo debeo, davali su fizičkim radnicima itekako potrebnu energiju za rad u polju i vrtovima.
A, onda su nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirane šume. Jednostavno, nestao je prostor za uzgoj turopoljskih svinja, a uzgoj je i prestao biti besplatan: žirevi i ostali plodovi više im nisu bili dostupni. Sa smanjenim zemljištima i malim okućnicama, seljaci su se okrenuli uzgoju svinje koja je podnosila život u skučenim svinjcima, a turopoljska svinja malo po malo padala je u zaborav. Još se nekako i održavao uzgoj dok nije nastupila kampanja protiv svinjske masti, jer proizvodnja ulja donosila je velike prihode industriji pa su se morale ukloniti bilo kakve alternative koje su bile prepreka njegovoj masovnoj upotrebi i prodaji. Bilo je najjednostavnije mast proglasiti štetnom za zdravlje. I, tako se broj naših turopoljskih svinja sveo na pet jedinki, a pasmina je bila pred izumiranjem. To jednostavno nismo htjeli dopustiti - rekao nam je župan Plemenite općine turopoljske, Juraj pl. Odrčić, i dodao: - Krenuli smo od vrata do vrata, od dvorišta do dvorišta i tražili preostale svinje, otkupili ih i skupili na ovom mjestu. Ove koje vidite ovdje, zapravo su potomci onih pet. Vraćamo se na početak ove priče, promatrajući kako “gospođe”, a ima ih 49, sa šezdesetak kastrata i samo jednim “gospodinom” hodaju uokolo, gurkajući se i tražeći hranu (oni ozbiljniji primjerci, teškaši, ukopali su se u strateške položaje), a šezdesetak odojčića od onog najmanjeg, starog dva, tri tjedna pa do ozbiljnijih tinejdžera trčkara uokolo te, stvarno, odlazi na “plažu”, šljunčanu obalu potoka koji se spušta iz Vukomeričkih gorica.
- Ne uzgajaju se samo ovdje turopoljske svinje. Postoji farma u Lonjskom polju i još jedna kraj Varaždina, ali iznenadit ćete se, ona je u vlasništvu austrijske tvrtke. Oni svježe meso i mesne proizvode odvoze isključivo u Austriju, gdje se prodaju. Cijena nije tajna - u Austriji, odnosno na njihovu web shopu kilogram špeka stoji 35 eura, kilogram svježeg mesa isto toliko, a pršuta 50 eura, što je gotovo tri puta više od cijena kod nas, odnosno u Turopolju. Oni, očito, znaju cijeniti kvalitetu turopoljske svinje - rekao je Odrčić.
Vezano za Plemenitu općinu turopoljsku i ovu farmu svinja, postoje tri aktualna projekta za održavanje pasmine turopoljskih svinja. Dva su u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu - europski projekt Treasure koji bi kroz udruživanje i europsku robnu oznaku trebao osigurati plasman mesa i prerađevina na naše i svjetsko tržište i izrada Specifikacije proizvoda za zaštitu naziva oznakom izvornosti. I na kraju, Zagrebačka županija financirala je dizajn, tako da će se registrirani proizvodi od turopoljske svinje prodavati u posebnoj, prepoznatljivoj ambalaži.
- Dosad smo svake godine tražili ljude koji žele uzgajati turopoljsku svinju, koji su s ove farme uzimali po dva, tri ženska odojčića i ugovorno se obvezali da će držati svinju po svim prirodnim i pisanim pravilima dvije godine. Svatko tko se ugovorno obvezao morao je postati uzgajivač, odnosno, osim tovljenja turopoljskih svinja, baviti se uzgajanjem i tako povećavati broj jedinki. Sada u Turopolju postoji 19 uzgajivača, a koliko se to isplati... Idemo do jednog uzgajivača, Josipa Noršića, u Odru, na njegov OPG Agro-Noršić - poveo nas je Juraj Odrčić. - Počeli smo s uzgojem buča, naravno bez pesticida, kao što radimo i danas, proizvodili smo toplo i hladno prešano bučino ulje te pržene bučine golice sa solju, čilijem… Potom smo povećali proizvodnju s heljdinim i pirovim brašnom te kukuruznim, a onda sam probao špek od turopoljske svinje, zaključio da je to stvarno nešto posebno i odlučio ih uzgajati. Uzeo smo tri nazimice (mali ženski praščići) i sad imam devet bređih krmača, šest nazimica i 32 tovljenika koje u zimu mislimo preraditi. Ove smo godine preradili 18 svinja, sljedeće ćemo 32, a cilj nam je 60 i više ne ide, jer nemam više zemlje da bih mogao hraniti više svinja. Naime, odlučio sam svoje turopoljske svinje, osim što su na ispaši, hraniti samo onim što sam uzgojim: heljda, pir i kukuruz, a najveća su im poslastica pogače od bučinih koštica, odnosno ono što ostaje nakon prešanja - rekao nam je Josip Noršić, vlasnik OPG-a Agro-Noršić, mladi poduzetnik koji je odlučio isključivo od plodova svoje zemlje i uzgojem te preradom životinja zarađivati za svoju obitelj: suprugu Barbaru i tri kćeri - Doroteju, Leu i Gabrijelu.
- Nije lagano. Stalno si vezan uz zemlju, životinje traže svoje, svako jutro ih hraniš, čistiš za njima, vodiš na ispašu… Ova je godina prva u nizu kad smo si mogli priuštiti jednog radnika, tako da se nadamo da ćemo konačno cure moći preko ljeta malo odvesti i na more, da osjete kako je to ići na ljetovanje. Žrtva je to velika, ali ne žalim. Uvjeren sam da radim pravu stvar - rekao je ponosno Noršić pokazujući nam komoru u kojoj vise table špeka, kobasice…
- Bila je komora puna, ali na sreću, gotovo sve se rasprodalo. Jednostavno, najbolja je reklama od usta do usta. Kupci navrate po bučino ulje ili po piliće koje također uzgajamo, pa probaju kobasicu, oduševe se i kupe je. Drugi put dođu po špek, preporuče nas prijateljima, naše suhomesnate proizvode kupuju i uzgajivači buča koji u našu uljaru dođu preraditi svoje koštice. Ma… jednostavno sve se proda i to me potaknulo da povećam broj turopoljskih svinja -rekao nam je Josip Noršić ponosno pokazujući prerezanu tablu špeka, debljine koja se rijetko viđa.
- Eto, vidite, to je turopoljski špek. Topi se u ustima, kao što će se topiti i turopoljski lardo. To mi je plan za sljedeću godinu, raditi lardo. Naime, osim kobasica, pršuta i špeka, prodajem čvarke i mast. I, stalno sam razmišljao: grehota je onaj najkvalitetniji leđni špek, koji je u turopoljske svinje itekako debeo, izvrsti u čvarke. Pa, kad već imamo tako kvalitetnu svinju, zar i mi ne možemo proizvoditi lardo koji se, u Italiji i svijetu, zlatom plaća. Za to moram napraviti posebnu komoru i stavljati slaninu u pac na deset mjeseci. Dugotrajan je to postupak, ali vjerujem da će mi se isplatiti - rekao je Josip Noršić koji ponosno njeguje i tradiciju Turopolja - kupio je dvije stare drvene kuće koje misli preurediti pa možda iznajmljivati….
Upravo to čini obitelj Dijanežević na svom turopoljskom gruntu u Velikoj Gorici. Restaurirane i preuređene, drvene turopoljske kuće sa štagljem spremno u ovo doba, nakon karantene, čekaju goste, a mi smo zamolili chefa Roberta Slogara da nam u njihovoj kuhinji pripremi tri tradicionalna specijaliteta od turopoljske svinje.