Nigdje na svijetu, osim u Žminju, ne možete pronaći desert koji se radi od badema, šećera i bjelanjaka, a zove se Kristova kruna. Tome u prilog idu i dosad dostupni zapisi o recepturama i prigodama kad se Kristova kruna radila. Jedino mjesto gdje danas možete naći taj zaboravljeni desert, barem koliko nam je poznato, jest slastičarnica Erman. Otvorena je 2005., a nalazi se u žminjskoj industrijskoj zoni, gdje vjerojatno nikad ne biste tražili tradicionalne kolače. Interijerom dominira velika staklena vitrina, a separei s drvenim stolovima i kožnim stolcima gotovo trenutačno vas ubacuju u vremeplov i vraćaju u neka druga zaboravljena vremena. U početku su počeli s prodajom domaćeg sladoleda, no kasnije su svoju ponudu proširili i na starinske tradicionalne kolače. Danas slastičarnu vodi Valentino Erman, koji je posao preuzeo od svojih roditelja.
”Uz domaći sladoled, najviše nam ljudi traže baš te starinske kolače, a puno gostiju tvrdi nam da imamo najbolje breskvice u okolici. Naravno, tu su i naši poznati žminjski cukerančići, ali bilo nam je zanimljivo uvrstiti i Kristovu krunu”, kaže nam vlasnik Valentino Erman. “Recept nam je ustupila tatina sestra, teta Rozalija, koja nam i dan-danas pravi Kristove krune kad imamo gužvu. Ona je naučila pripremati tu slasticu još kao klinka. Teta Rozalija zapravo je došla na ideju da ih prodajemo u slastičarni i da taj fenomenalni keks/kolač daruje mojoj djeci. Nisam ni znao da ih zna raditi!
Porijeklo te slastice još uvijek nije potpuno poznato, ali zasad se veže samo uz Žminj, što ne čudi jer je ovdje nekad bilo mnogo stabala mendula. Čak i ako se negdje drugdje pravila Kristova kruna, smatra se da je receptura došla od žminjskih gospođa. Naravno, takvo zaboravljeno blago prava je šteta izgubiti, pa je Turistička zajednica općine Žminj pokrenula inicijativu za revitalizaciju i potencijalnu zaštitu tradicijske žminjske slastice. Kristova kruna, u pravilu je bila rezervirana za bogatije obitelji, i nije se pravila za proslavu svetkovina kao što su Uskrs i Božić, već isključivo za prigode obiteljskih okupljanja i posebne prilike kao što su krštenja, pričesti i slično.
Recept nije kompliciran, ali zahtijeva mnogo strpljenja. Bademe je potrebno blanširati, zatim im oguliti opnu, a onda ručno svaki badem uzdužno narezati na sitne komadiće. Bjelanjci se istuku u snijeg s malo šećera, neki recepti navode običan bijeli šećer, a neki šećer u prahu, uz dodatak malo limuna, ali snijeg ne smije biti previše kompaktan. Nakon toga se bademi umiješaju u prethodno napravljen snijeg, a zatim se slažu krune. Najlakše je na papir za pečenje postaviti vrh kuhače, a zatim oko toga oblikovati krune. Nekoliko je varijanti oko temperatura pečenja, neki izvori sugeriraju desetak minuta na 180 °C, dok drugi navode da će vam trebati oko pola sata na nižoj temperaturi od 150 °C.
”Iako recept nije kompliciran, kad imate veliku narudžbu, priprema Kristove krune može vam se protegnuti od nekoliko sati na dva dana! Htio sam skratiti taj postupak kompletno ručne proizvodnje, i sâm sam napravio test s kupovnim bademima. Teti Rozaliji nisam rekao za to, jer sam se sâm htio uvjeriti je li potrebno baš sve to raditi po starinski. Test je propao, jer je izgledom slastica bila vrlo slična tradicionalnoj verziji, ali okusom je bila nemjerljivo lošija od domaćih. Znaš kako se kaže “je, a ni!”, tako da još uvijek radimo sve “na ruku”, otkrio nam je Valentino.
Okus koji smo očekivali, možda bi najbliži bio kakvom talijanskom mandorlatu, a ipak nije mu niti sličan. Oblikom mala kruna koja vam stane na dlan, ima snažan okus pečenih badema, a bjelanjak i šećer osjetite u tragovima, tek dovoljno da tisuće malih komadića badema drže na mjestu. Deset komada prodaju po 40 kuna. Kristova kruna nije nalik niti jednoj slastici koju ste prije kušali, i nadamo se da će stanovnicima Žminja poći za rukom da je zaštite od zaborava.