Restoran na Gornjem Stenjevcu iz godine u godinu sve je popularniji. Sjećamo se kad ga je obitelj Hanzec otvorila 2013., i vidjelo se odmah da im nije lako. Mi ih nismo pitali, ali moguće je da su oni tada bili pitali sami sebe: što nam sve to treba?
Obnova višestoljetnog mlina, pravog kulturnog spomenika u obiteljskom vlasništvu, i otvaranje restorana u njemu, uz činjenicu da periferna lokacija ne obećava široku popularnost među restoranskom publikom - to se, u nedokučivim meandrima birokracije, činilo nemogućom misijom. Danas, deset godina kasnije, poželjno je rezervirati stol. Iako ih ima dosta: i u unutrašnjosti zgrade samoga mlina na dvije etaže, kao i vani, u zelenom šumarku između dva toka potoka koji se opet slijevaju u jedan tok nizvodno od mlina.
Sam mlin pravi je etno muzej, unutar kojega je obnovljen i danas funkcionalan mlinski mehanizam, no upravo nam je zelena terasa uz koju žubori potok bila glavni magnet u ove vruće dane.
Dio terase je ostakljen jer gosti ovdje vole sjediti i za lošeg vremena, ali mi smo, uz još nekoliko gostiju, među kojima je bilo i stranaca, oko dva popodne zasjeli za svoj rezervirani stol vani pod krošnjama. Bio je utorak i očito nije trebalo rezervirati. Vikend je ipak druga priča.
Pogled na jelovnik razjasnio nam je da se tu nije puno promijenilo: tipična zagrebačko-izletnička kuhinja koja, uz tradicionalna pečenja i jela s roštilja, uključuje i divljač - jer gazda Hanzec je i lovac. Pa se tako u dnevnoj ponudi, koja je sa četiri juhe, šest glavnih jela i šest ili sedam deserata bogatija od većine drugih zagrebačkih, nađu i dva jela s mesom jelena. Sva su zapravo dnevna glavna jela mesna: uz dva jelena, teletina, svinjetina, janjetina i patka.
Pouzdani konobar, koji je tu od samih početaka, napomenuo nam je da je patke preostalo još samo jedna porcija, pa smo je rezervirali, uz pastrvu s grila. Ali prije toga juhe: govedska s domaćim rezancima i od vrganja, a onda tatarski biftek.
Bistra govedska juha s pravim domaćim rezancima je krepka, dobra, tu se nema što prigovoriti. Ona od vrganja očito je samo od sušenih gljiva, iako se svježih ovih dana već moglo nabaviti. Vrlo aromatična i ukusna - jer vrganji su takvi - ta juha ipak zbunjuje pomalo grubom teksturom, nedostaje joj kremoznosti, svilenosti… I, naravno, poneki komad svježeg vrganja.
Na tatarski smo malo pričekali, jer ga - rekli su nam - tek trebaju pripremiti. Znači li to da ga trebaju odmrznuti? Kad smo ga napokon kušali, na prepečenom kruhu koji ovdje "v melinu" peku svaki dan, nismo stekli taj dojam. Serviran uz nježne izdanke sasvim mladog luka, nepotrebne rezance zelene salate, crveni papar i naribani maslac - bio je dapače jako fin, svjež, dobre temperature, bez žilica, a blaga pikantnost javljala se tek u aftertasteu.
Zatim, batak sa zabatkom i komad pačjih prsa uz domaće mlince - klasika. No, za razliku od one pod pekom, kožica ove patke ispečene u krušnoj peći bila neodoljivo hrskava, a meso je ostalo sočno.
Naručili smo i pastrvu sa žara, iako naravno imaju i onu u kukuruznom brašnu, tzv. na mlinarski. Tek toliko da provjerimo kako im i to ide.
I ide im. Korica je jače zapečena, hrskava, ali ne i gorkasta, a meso posve čista okusa. Kažu nam da ih nabavljaju u nekom slovenskom uzgajalištu na Bregani i potom ih najmanje mjesec dana ostavljaju u ovom potoku, pod ustavom, u tekućoj vodi. Velike su, veće od uobičajenih "porcijašica", a uz njih smo uzeli krumpir iz krušne peći, iako su nam nudili blitvu. Kad smo kod blitve, moramo primijetiti kako na zapadnoj periferiji Zagreba, u starom mlinu iz tisuću šesto i neke, možete naručiti i jadranske lignje i fuže s tartufima, ako smo dobro upamtili. A možda i nismo jer nas takva jela ovdje uopće ne zanimaju, iako je jasno da nas gostiju ima svakakvih i da se od gostiju živi. Usput, V Starem Melinu, bez obzira na kapacitete, ne organiziraju svadbe - mogu upriličiti svadbenu večeru, ali uredno rade do 11 navečer. Dođe čovjeku da se opet oženi.
Za kraj, štrudla od jabuka, u odličnom domaćem tijestu, uz kremu od vanilije. Možda je ipak, barem za ovih vrućina, ne bi trebalo zagrijati toliko da morate barem pet minuta odgoditi prvi griz.
Vinska lista je kratka i zbrda-zdola, ali je vino kuće - što nam je uvijek testni prvi izbor u restoranima s tradicionalnom kuhinjom - solidno: riječ je o kupaži šipona, rajnskog rizlinga i žutog muškata, vjerojatno polusuhoj, idealnoj za osvježavajući, hladni gemišt.
U restoran V Starem Melinu svakako ćemo se opet vratiti jer smo, zbog obilnih porcija i velikih vrućina propustili probati, na primjer, pašticadu od jelena i neke druge specijalitete kuće. Ili barem samo na domaće štrukle - ovdje ih, u to smo se već bili uvjerili, znaju napraviti.
Hrana: 7/10
Usluga: 9/10
Ambijent: 9/10
Vrijednost za novac: 9/10