Posljednje dvije godine vode se brojne rasprave o budućnosti hrane. Hoćemo li za 10 ili 20 godina jesti samo hranu iz vrećica, plastičnih pakiranja ili ćemo gutati tablete? A što je s insektima? Sjećate li se kada je prošle godine jedan veliki trgovački lanac u ponudu uveo jestive insekte pa ih nakon samo jednog dana povukao i zašto se to zapravo dogodilo? O svemu tome pisao je svojevremeno novinar i, slobodni smo reći, sada već stručnjak za bube Tomislav Kukec, a mi smo, zaintrigirani njegovim iskustvima, cijelu stvar odlučili isprobati i sami.
Insekte smo nabavili kod vlasnika zagrebačke tvrtke Insektarij, Aleksandra Gavrilovića, koji ih nažalost još uvijek smije prodavati samo žive, i to samo za prehranu egzotičnih ljubimaca poput guštera i paukova. Kako je objasnio, problem je dobiti certifikate, a to je i nešto čime se suočavaju i velike europske kompanije. Poklonio nam je stoga dvije vrećice hrskavih, dehidriranih cvrčaka te onih spremnih za termičku obradu. Znatiželjni kakvi jesmo, vrećicu s dehidriranim cvrčcima napali smo istog časa kada nam je stigla u ruke, a potom grickalicu podijelili i među ekipom na poslu.
Već na prvu shvatili smo da tako pripremljeni nemaju pretjerano izražen okus, na trenutke podsjećaju na bučine koštice i jako su hrskavi. Ranije spomenuti kolega Kukec, dobro upućen u proces proizvodnje, komentirao je kako je pri grickanju osjetio blagu zaprženost i orašastu notu koja je nastala kada se, završetkom postupka dehidracije, temperatura malo pojača.
"Prehrana insektima nije ‘budućnost‘, nego je sadašnjost hrane. Konzervativne procjene govore da se insektima na svijetu hrani oko dvije milijarde ljudi, a toj se populaciji pridružuje i pola milijarde Europljana otkako je Europska unija usvojila mišljenja i znanstvene studije o prehrani insektima koja su složna - insekti su zdrava i kvalitetna alternativa mesu koja pritom ostavlja značajno manje posljedice po okoliš. Za njihovu proizvodnju troši se mnogo manje vode, energenata, tvornice ostavljaju manji karbonski otisak...", kratko nam je objasnio Tomislav Kukec dok je u usta ubacivao jednog po jednog cvrčka.
No, još je zanimljivije bilo vidjeti reakcije onih kojima nikada ne bi palo na pamet grickati ovakvu vrstu grickalice, ali smo ih tom prilikom ipak uspjeli zaintrigirati i na kraju su, popustivši, dva, tri komada ipak odlučili prožvakati.
"Sušene cvrčke sam doista željela probati i iznenadila sam se zapravo koliko su bili lagani u ruci. Bilo su izrazito hrskavi, neznatno začinjeni. Vidim potencijal u tome kao grickalici uz dodatak nekog začinskog bilja, dimljene paprike i soli. Moram priznati, dosta mi je brzo splasnulo oduševljenje jer me um počeo podsjećati na to što ustvari jedem. Nisam do sada nikada jela insekte, barem ne namjerno, tako da taj prvi susret ustvari smatram pozitivnim iskustvom", ispričala nam je hrabra kolegica Neda, jedna od onih koja se u degustaciju upustila bez previše razmišljanja.
Druga nam je, pak, kolegica detaljno prepričala misli koje su joj prolazile kroz glavu kada smo je pomalo neobavezno, a pomalo nagovarajući ponudili s vrećicom hrskavih cvrčaka.
"‘A ne, ja to neću jesti!‘, prvo je što mi je palo na pamet kad je naš urednik u redakciju donio dehidrirane cvrčke. No, gledam kolegice oko sebe, rade face, hrskaju, ali i komentiraju kako uopće nisu loši. ‘Ma moram i ja‘, ne da mi glas u glavi mira, odbacujući predrasude koje sam imala prema toj ‘hrani‘. Stavljam pod navodnike jer cvrčke, skakavce, škorpione i slične bube i gmazove nikad nisam smatrala opcijom na tanjuru. I hrabro odlučim da ću im dati priliku, no kad sam već posegnula za njima u vrećicu u kojoj su bili pakirani, na tren ustuknem. Ili možda ipak dva, tri... Pokret dizanja ruke od vrećice do usta činilo se kao da traje cijelu jednu vječnost. Barem meni. Usne se jednostavno nisu dale razdvojiti. A onda sam sama sebi naredila da budem otvorenija. ‘Pa daj, svi su ih pojeli i preživjeli‘, tješio me moj hrabriji unutarnji glas. I njam. Hrsk, hrsk, hrrrsk, gluuup. Progutala sam. I opsovala. ‘Pa zapravo nije loše. Ima okus na pečene bučine košpice‘, komentiram isprekidano i čupam jednu nogu cvrčka između zubi, a drugu ispirem vodom iz grla. Pa razmišljam koliko su zapravo hrskavi da se tako oštro kidaju u ustima i grebu grlo. Ponosna što sam ih probala, ipak zaključujem kako doživljaj nije vrijedan druge prilike. Možda samo kad bi bili omotani čokoladom ili krokantom", prepričala nam je svoj doživljaj kolegica Maja.
Daleko veći izazov od dehidriranih cvrčaka ipak su bili oni u tempuri. Već u početku osjećali smo blagu odbojnost, vjerojatno zato što smo sudjelovali u samoj pripremi. Kada su bili gotovi, na prvu se čak i nisu činili tako lošim odabirom za grickanje uz pivo, posluženi uz jednostavan umak na bazi majoneze, no kada smo krenuli okretati štapiće na koje su cvrčci bili nabodeni, priznajemo, nije nam bilo svejedno. Naime, iz tempure su ponegdje virila ticala cvrčaka, što nas je istog trena odbilo.
Kada smo ipak skupili hrabrosti da ih isprobamo i nakon samog kušanja zaključili smo kako okus i nije toliko poseban, više se ionako osjeća sol u tempuri i dodaci u umaku nego sami cvrčci te kako ovo ne bismo ponovili. Nije pomoglo ni to što smo kasnije prilično teško iz usta isprali komadiće ticala. Slično su razmišljale i naše ranije spomenute kolegice dok je novinar Kukec samo mirno i kratko komentirao da je zadovoljan pripremljenim jelom.
"Kad smo probali cvrčke pripremljene u tempuri, imala sam znatno više problema jer su bili jasno vidljivih anatomskih dijelova. Tu sam jako kratko izdržala i ne bih u tom obliku to iskustvo ponovila. Svakako bih probala neko drugo jelo u kojima cvrčak ima glavu ulogu, ali bi mi ipak više odgovaralo da je malo bolje zamaskiran. Primjerice, s brašnom od cvrčaka nemam tih problema, jela bih ga u raznim oblicima", otkrila nam je Neda.
"Ako ste vi, kao i ja, pomislili da je tu mojim izazovima došao kraj, e prevarili ste se", nastavila je priču od ranije kolegica Maja. "Uskoro je došla druga ideja našeg urednika: ‘Hajdemo ih napraviti u tempuri. Lidija, to ćeš ti dogovoriti‘, govori kolegici. Pogledam je suosjećajno znajući da će ih morati jesti, ali ne očekujem da ćemo i kolegica Neda i ja biti u istom sosu. Kakva naivka. Za tu smo avanturu čak imale chefa u kuhinji. Nabio je po pet cvrčaka na štapić, umočio ih u tempuru i pržio u dubokoj masnoći. Zapravo, stvarno su na prvu pristojno izgledali ti cvrčkoražnjići. Međutim, došlo je do dva problema. Prvi je okus, koji ni cvrljenje u ulju nije ubilo, a onda i količina cvrčaka na štapiću. Kako ih je tempura spojila u kompaktnu masu, nije bilo šanse da ih odvojimo i jedemo jedan po jedan, pa smo morale gristi. E tu je krenuo spektakl. Samo ću reći da pogled pečenog cvrčka nije scena koju želiš vidjeti u restoranu, pa ni u svojoj kuhinji... i da imam možda malo preosjetljiv želudac", ispričala je.
Vrijedi spomenuti i kako smo, kada smo se već upustili u cijelu ovu avanturu, isprobali i brašno od cvrčaka te od njega napravili kruh koji je ispao sasvim dobro i vrlo rado bismo ga ponovili. Pri pečenju je važno koristiti manji postotak brašna od cvrčaka nego bijelog (ili drugog) brašna, tek oko 10 posto, a i s tom količinom dobije se taman, težak i zasitan kruh. Isprobali smo ga s nekoliko različitih namaza i okus nam se prilično svidio pa, ako ste u prilici i poželite isprobati insekte, preporučujemo vam da krenete od jela s brašnom, a zatim nastavite s ostatkom insekata koji se trenutno mogu naručiti putem različitih web shopova. I na kraju, sve što još želimo dodati je - sretno!
