Da bar u Istri postoji neka konoba, restoran u kojem služe domaću hranu, a da prije ručka možete sjesti u debeli hlad ispod nekog drveta, ispijati rovinjski pelin i, ako baš želite, razmišljati kako bi bilo nepravedno od života tražiti išta više. Da barem postoji mjesto u Istri gdje nije problem niti iznijeti stol na tratinu ispred restorana pa da bosi možete ručati u zelenilu dok vam pogled puca na mali vinograd. Postoji i zove se Vorichi!
Konoba je smještena u malom istarskom selu Orihi koje se nalazi između Svetvinčenta i Barbana. Kako nedjeljom rade od 13 sati, a mi smo se preračunali i došli gotovo 40 minuta prije rezervacije, dvoumili smo se bismo li se vratili u Svetvinčenat na onaj rovinjski pelin s početka priče, da ne smetamo osoblje restorana prije nego što otvore. Dok smo pregovarali o tome, prekinula nas je vlasnica koja nam je predložila kratku šetnju oko konobe kroz usku stazu koja vodi do velikog badema i polja makova. Sad već gladni nakon šetnje od nekoliko stotina metara, zasjeli smo ispod velikog drveta, okruženi mekim jastucima i naručili jela. Karta jela nije velika, ali je smislena i autentična. Krenuli smo s platom sireva (65 kuna). Pred nama su se našli komadi fenomenalnog, zrelog sira Veli Jože mljekare Latus, zatim kozji sir nenadmašne Kumparičke, skuta jedne mljekare iz Premanture, sir u papru i miješani sir OPG-a Radošević iz Brtonigle koji do sada nismo imali prilike probati.
Rustikalni fuži
Možda najljepši dio odlaska u restoran je kad saznate nešto novo, kao na primjer o siru koji prije niste kupovali. Osim toga, naručili smo tatarski od boškarina (65 kuna). Nemojte očekivati mesnu pastu zakamufliranu začinima, ovdje dobijete jako sočan komad grubo nakosanog mesa, minimalno začinjenog uz komad prepeličjeg jaja. Sjajno! Hvalevrijedna je riskantna odluka da ne nabriju tartar začinima, nego uvjere goste u kvalitetu namirnice koju koriste. Veliki smo ljubitelji tjestenine i bilo nam je nepojmljivo da se vratimo kući bez naručenih fuža s tartufima (150 kuna). Bili su dobri, porcija je obilna, a preko tjestenine su velikodušno naribani veliki komadi tartufa. Ovdje nisu meki i svilenkasti (što preferiramo), već su grublji i rustikalniji, ali se vidi da su domaći i, što je važno, nisu prekuhani. Minus je tartufata koju koriste, iako minimalno, ali ipak ni ona ne preuzme jelo i ne pretvori ga u nešto umjetno. Vrlo korektno.
Naručili smo i pola porcije njoka sa šafranom, bademom i kaduljom jer smo bili znatiželjni probati zanimljivu kombinaciju namirnica na papiru. I ovo je korektno, ali ipak nešto slabiji dojam od fuža. Vidi se da su domaći, no iako su životni bojom i prezentacijom, nedostaje im malo šuga i veselja da se kremasti umak razbije nekim iznenađenjem. Tostirani bademi u ovom jelu su pun pogodak. Za glavno smo jelo uzeli rebarca sporo kuhanog black angusa s pire krumpirom (145 kuna). Kažu da meso nabavljaju s farme M Brothers koja se nalazi u Gornjem Poloju, a uvjerili smo se da je to jedna od najboljih farmi (uz Natura Beef) u cijeloj zemlji s iznimno kvalitetnim mesom. To je vidljivo i u jelu. Na dodir vilice meso se raspada, pire se kupa u tom mesnom toću, a sve je idealni comfort food nedjeljnog ručka. Ipak, ljepota restorana nije samo u hrani pa, ako to do sada niste osvijestili, u Vorichima vam to postaje potpuno jasno. Usluga je gostoljubiva, profesionalna i prijateljska. Osoblje vam ne priča samo što je na stolu, već daje i kontekst teroirra i ljudi koji proizvode hranu ili vino. To je izuzetno vrijedno i važno i još je premalo mjesta koja na takvo što polažu pažnju.
Orihi, orihi
Za desert smo uzeli pannacottu od jogurta s ribizom i jagodama, što je bila vrlo smjela izvedba. Uz ručak smo pili Cuvee Santa Chiaru istarsko-francuske vinarije Domaine Koquelicot iz 2019. i platili je 185 kuna. Vinska karta je također vrlo smislena i atraktivna, nije odveć široka, što i nije potrebno, ali doista svatko može naći nešto za sebe. Od butelje kućnog vina za 90 kuna do Tomčeva Maranyja ili Claija. Imaju i svoje maslinovo ulje. Prijateljica vlasnice ima OPG Balija, a odlučile su ga brendirati pod imenom restorana. Skupljajući snagu za povratak u Zagreb, na stol su nam stigle i domaće praline s teraninom, tartufom i voćem koje gazdarica sama pravi s čokoladom Callebaut. Savršen soundtrack za kraj ručka dok vam se u čaši prelijevaju zadnje kapi iz butelje ili deci crnoga su stihovi pjesme "Orihi, orihi" Livija Morosina i Rade Šerbedžije: "Orihi, orihi po selu san teka, Kai da san dobia nebeski dar. Orihi, orihi mai svima san vika, Munjen od sriće bogat kai cesar."
Hrana 8/10
Ambijent 10/10
Usluga 10/10
Vrijednost za novac 8/10