Dok su se snažni automobili skupine B utrkivali u Svjetskom prvenstvu u reliju 1986., Lancia je već razvila automobil sa specifikacijama nove skupine S, koji je bio u naprednoj fazi testiranja i trebao je biti predstavljen u sljedećoj sezoni.
S jedne strane, propisi o automobilima Grupe S stavljali su veći naglasak na sigurnost, dok su s druge strane dopuštali veću slobodu jer su zahtijevali puno manji broj homologacijskih automobila za proizvodnju nego Grupa B.
S automobilima Grupe S ponovno su se stvarali pravi prototipovi i za relije: to su bili jedinstveni automobili, sasvim drugačiji od konvencionalnih automobila, što je omogućilo testiranje materijala i rješenja koja se zbog visokih troškova nisu mogla koristiti u masovnoj proizvodnji.
Kao rezultat toga, postali su poligon za testiranje tehnologija koje bi se, uz potrebne prilagodbe, kasnije mogle primijeniti na serijske automobile, usvajajući paradigmu “od staze do ceste” koja je oduvijek razlikovala zahtjevnu sportsku predanost proizvođača automobila iz cijelog svijeta.
Kako bi poboljšao svoje performanse, automobil koji je trebao zamijeniti Lanciju Deltu S4 Grupe B trebao je osigurati postizanje dva cilja: povećanje snage motora i korištenje novih materijala za konstrukciju šasije, koji bi mogli osigurati poboljšanu torzijsku krutost, a i smanjenje ukupne težine.
To su bili izazovi s kojima se Abarth suočio, koji je nedavno postao službeni trkaći tim Fiat grupe i koji je imao zadatak da priprema i automobile s Fiatovom i Lancijinom značkom na natjecanjima.
Šasiju je dizajnirao inženjer Sergio Limone, koji je bio zadužen za dizajn i eksperimentiranje za Squadra Corse Lancia HF. Koristeći kevlar i karbonska vlakna, napravio je inovativno kompozitno tijelo. Posebna 'kolijevka' je obavijala motor dok je za kruti kokpit i ostatak karoserije korišteno niz panela.
Samo je prednji dio šasije izrađen od uobičajenih čeličnih cijevi kako bi se mogla brzo popraviti i zamijeniti. Uz to, kako bi automobil bio još lakši, korišteni su i novi kompozitni materijali za pogonsko vratilo i naplatke. Konačno, Lancia HCV pružala je veću torzijsku krutost od Delte S4, uz 20% manju težinu.
Motor koji je korišten dizajnirao je inženjer Claudio Lombardi, Abarthov tehnički direktor, i imao je isti obujam kao i Delta S4, uz drugačiju glavu cilindra i drugačiji kompresor s dva turbopunjača.
Genijalno koncipirana glava cilindra, s usisnim i ispušnim ventilima postavljenim poprečno, omogućila je isporuku više snage pri visokim okretajima. Već od prvih 'dyno' testova rezultati su bili vrlo ohrabrujući: postignuto je 600 KS, što je oko 100 KS više od motora Delte S4.
Nakon nesreća na relijima u Portugalu i na Korzici 1986. godine, FISA (Fédération Internationale du Sport Automobile) odlučila je otkazati prijelaz u Skupinu S i odlučila koristiti automobile koji su proizašli iz cestovnih automobila, čime je ograničila sudjelovanje samo na Grupu A i N. Međutim, futuristička Lancia ECV, s inovativnom kompozitnom karoserijom i revolucionarnim 'Triflux' motorom, nije odložena.
Zapravo, Lancia je odlučila pokazati ono što je zamišljeno kao evolucija Delte S4. Tako je krajem 1986. godine ECV, opremljen potpuno novim Lancia-Martini livrejom, izložen na Salonu automobila u Bologni – u to vrijeme vodećem sajmu automobila u Europi. I javnost i djelatnici sektora bili su jako impresionirani automobilom, a svi su bili razočarani saznanjem da se, nažalost, neće moći natjecati u relijima.