Tijekom Hladnog rata, utrka za izgradnju najvećih i najtežih tenkova rezultirala je nekim od najimpresivnijih dizajna. Među njima se našao i Objekt 279 kojeg je razvio Sovjetski Savez, i sam pogled na njega izaziva strahopoštovanje. Sa svojih 66 tona, bizarnim oblikom trupa i četiri seta gusjenica nikada nije ušao u proizvodnju, no jedan prototip u Rusiji ponovno je u radnom stanju.
To dokazuje video koji stiže iz Muzeja tenkova Kubinka, u kojem možemo čuti i vidjeti buku dizelskog motora i kako tenk vozi prema naprijed prilikom kratke probne vožnje na muzejskom terenu.
Detalji o restauraciji ostaju nepoznati, ali jasno je kako je najviše napora bilo na motoru i voznom dijelu, kao i na trupu i kupoli, koji su djelomično obojeni crvenim temeljnim premazom. Mnogo izvora navodi kako je riječ o jedinom preživjelom Objektu 279 na svijetu, piše potral The Drive.
No vratimo se malo u prošlost. Objekt 279 predstavljao je uspješno proširenje sovjetske serije teških tenkova nazvano "Iosef Stalin" tijekom Drugog svjetskog rata. Rad na usavršavanju ovog dizajna nastavljen je i u posljeratno razdoblje, što je dovelo do T-10 koji je primljen u službu 1953. godine. T-10 je težio 57 tona i bio naoružan topom kalibra 122 mm koji je izazivao američke tenkove M103".
Razvoj Objekta 279 započeo je u lenjingradskoj tvornici Kirov 1957. godine. Tenk je dobio još teže udarno glavno naoružanje u obliku 130 mm pušaka M-65. Poluautomatski sustav punjenja osiguravao je brzinu paljbe od pet do sedam metaka u minuti, a ugrađen je i stabilizacijski sustav za precizno pucanje u pokretu s optičkim daljinomjerom, automatskim sustavom navođenja i noćnim nišanom s infracrvenim refkletorom. Treba spomenuti i teški mitraljez kalibra 14,5 mm. Sve ove značajke bile su vrlo moderne za razdoblje.
Cjelokupni dizajn tenka bio je vrlo radikalan. Naime, teški tenkovi bili su, očekivano, vrlo glomazni. Zbog toga su bili prikladni za ravne terene i pružali vatrenu potporu srednjeg dometa tenkovima srednje veličine. Međutim, Objekt 279 bio je optimizran za brže kretanje po neravnom terenu zbog svojih četiri seta gusjenica, koje su bile jednako raspoređene ispod trupa.
Pokretao ga je dizelski motor sa 16 cilindara i 1000 KS, koji je Objektu 279 osigurao najveću brzinu od oko 55 km/h. Pun spremnik goriva osigurao je domet od 300 kilometara. Usporedbe radi, T-10 imao je najveću brzinu od 42 km/h i domet od 241 kilometar. Debljina oklopa iznosila je oko 31,75 cm, no revolucionaran dizajn oklopa ležao je u činjenici da je sastavljen od potpuno lijevanih struktura, od kojih su mnoge bile nagnute radi dodatne zaštite.
Izvan ovih oklopnih struktura nalazio se dodatni eliptični štit oko trupa, namijenjen za aktiviranje visokoeksplozivnih protutenkovskih projektila. Također se očekivalo da će nekonvencionalan oblik trupa smanjiti vjerojatnost da se tenk prevrne u nuklearnoj eksploziji.
Budući da se očekivalo da će se boriti na nuklearnom bojištu, posada je također dobila sustave nuklearne, biološke i kemijske (NBC) zaštite. Posada se sastojala od četiri osobe, uključujući zapovijednika, topnika, utovarivača u kupoli i vozača u prednjem dijelu trupa.