Cestama u okolici Züricha provozao sam prvi pravi električni Mercedes - superluksuzni EQS 580 4Matic, koji sam otvara i zatvara vrata, određuje brzinu i mijenja trake na autocesti, uključuje masažu sjedala i mijenja glazbu..., a zatim sam mu na strogo čuvanom Mercedesovom probnom poligonu u Immendingenu prepustio i upravljač.
Moje upoznavanje s revolucionarnim Mercedesom započelo je na parkiralištu iza luksuznog hotela Dolder Grand na brežuljku iznad Züricha gdje sam doputovao kao jedini novinar iz Hrvatske. Promatram tridesetak parkiranih Mercedesa EQS - tamnoplavih 450+ i dvobojnih 580 4Matic - kojima će tridesetak kolega novinara iz The Guardiana, Die Welta, Corierre della Sere, Auto, motor und sporta... za par minuta krenuti put današnjeg odredišta, stotinjak kilometara udaljenog Andermatta, pitoresknog gradića u srcu švicarskih Alpa.
Na svjetskoj sam premijeri novog Mercedesa EQS, prvog pravog električnog Mercedesa, i za probu sam uzeo jači EQS 580 4Matic. Lijep komad automobila, sa svojih 5,21 metar dug kao produljena S-klasa, omiljena predsjednička limuzina Angele Merkel, Vladimira Putina, Xi Jinpinga...
Već na prvi pogled jasno je da je riječ o automobilu na električni pogon. Crna prednja maska potpuno je zatvorena, jer su za hlađenje baterije, motora, kočnica i elektronike dovoljni već i otvori u prednjem odbojniku, a stručnjaci za aerodinamiku nastoje izbjeći svaki suvišni otvor na karoseriji. Samo su tako, naposljetku, i mogli postaviti novi svjetski rekord - s koeficijentom otpora zraka od samo 0,20 novi EQS je, naime, najaerodinamičniji serijski automobil današnjice, titula koju je preoteo suparničkoj Tesli Model S (0,21).
Prednji je poklopac kratak, vjetrobran počinje odmah iza prednjeg kotača i prelazi u blagi luk iznad glava vozača i putnika, a potom se lagano spušta do kratkog prtljažnika. Prednji i stražnji kotači razmaknuti su na čak 3,12 metara. Ne slučajno. Između njih je, naime, trebalo ostaviti dovoljno mjesta za deset ili dvanaest paketa u dvostruki pod ugrađenih baterija. I još jedan rekord. Sa svojih 107,8 kWh novi EQS je automobil s najvećim kapacitetom baterija, pri čemu je ponovo nadmašio Teslu Model S (90 kWh).
I dok se s ključem u jednoj i koferom u drugoj ruci približavam limuzini, a kvake automatski izlaze iz karoserije, primjećujem minijaturni poklopac na lijevom blatobranu, odmah iza kotača. S upitnikom u očima pogledavam jednog od inženjera na parkiralištu.
- Ha, ha, ha... Pogodite.
- Dodatni punjač? Još jedan senzor? Kamera? Pojma nemam.
- Ma kakvi, odgovara mi sa smiješkom i rukom otvara najobičniji poklopac za dolijevanje tekućine za pranje vjetrobrana.
Logično. Jer, ispod prednjeg poklopca, uz drugi elektromotor za pokretanje prednjih kotača i jačem izdanju EQS 580 4Matic, ugrađen je specijalni filtar sa slojem aktivnog ugljena, koji u unutrašnjost automobila ne propušta nijedan neugodan miris i nijednu česticu veću od 2,5 mikrometara. Alergičari mogu odahnuti. Prednji se poklopac stoga uopće ne otvara, sve što vozač može učiniti jest doliti tekućinu za stakla.
Ubacujem kofer koji gotovo nestaje u ogromnom prtljažniku od 610 litara i vraćam se prema sjedalu vozača. Vrata se otvaraju sama od sebe. Sjedam u bijelom kožom presvučeni naslonjač i instinktivno stavljam nogu na papučicu kočnice. Vrata se sad zatvaraju. Opet automatski. To nema ni dvostruko skuplji Rolls-Royce.
Ni ostatak unutrašnjosti baš nimalo ne zaostaje za raskošnim limuzinama iz Goodwooda, premda se EQS proizvodi u pogonu Factory 56 u Sindelfingenu kraj Stuttgarta. Carstvo je to najfinije Nappa-kože, drva otvorenih pora, brušenog aluminija i - kaljenog stakla.
S kraja na kraj automobila proteže se, naime, čak 141 centimetar dugo staklo koje prekriva tri ekrana - ispred vozača za instrumente, u sredini za navigaciju i informacije, a ispred suvozača za zabavu. Nijemci to zovu Hyperscreen. Uz to još i središnji otok s hlađenim pretincem, bežičnim punjenjem telefona, policama, ladicama... Osvrćem se prema stražnjim sjedalima. Mjesta je kao u priči. Od naslona mog sjedala do ruba stražnjeg najmanje je 40 centimetara.
Na središnjem naslonu za ruku pritišćem minijaturnu tipku Start/Stop. Ništa se ne čuje, samo po paljenju instrumentne ploče shvaćam da automobil radi. Ručicu mjenjača na upravljaču postavljam u položaj D, otpuštam kočnicu i lagano dajem gas. Limuzina kreće, ali i dalje se ništa ne čuje. Ni kotrljanje guma, ni šum vjetra, čak ni zujanje elektromotora. Ništa. Izolacija je savršena.
Spuštam se u centar Züricha. Stanovnici najvećeg grada u Švicarskoj, već davno oguglali na Ferrarije, Lamborghinije i McLarene, spontano se okreću za još neviđenim dvobojnim Mercedesom. Jedan me vlasnik C 63 AMG čak provocira na utrku na jednom od semafora, pa na sljedećem zelenom svjetlu na kratko pritišćem papučicu gasa do kraja - EQS 450+ pojuri prema sljedećem semaforu kao iz topa ispaljen i prava šteta što moram odustati već kod 70 km/h. Do stotke mu inače trebaju svega 4,3 sekunde, jedva dvije desetinke više nego supersportskom C 63 AMG s 476 KS.
Izlazim na autocestu A4 prema Zugu. Ograničenje je 120, ali svi voze 119. Za svaki slučaj, jer kamere su na svakom ćošku, a kazne paprene - za 11 do 20 km/h više od dopuštenog čak 180 franaka. Gore je samo u Skandinaviji... Stoga uključujem aktivni tempomat koji automatski prilagođava brzinu lokalnim ograničenjima, odnosno situaciji na cesti, i obraćam se automobilu.
- Hey, Mercedes.
- How may I help you, odgovara mi Mercedesova Alexa, odnosno Siri.
- Can you turn the massage on?
- Of course. Which program would you like?
- Hot Stone, please.
Par sekundi kasnije već osjećam zagrijavanje središnjeg dijela sjedala i pokrete duž kralješice koji prilično vjerno oponašaju prste profesionalnog masera. Za to vrijeme iz petnaest zvučnika njemačkog specijalista Burmestera trešti Cigani ljubiat pesnji španjolskog benda BGKO. Živote, robijo...
S autoceste silazim na lokalnu cestu koja uz kupača ljeti prepuna jezera Zug i Luzern vodi dalje prema Andremattu. Prizor je kao iz Heidi. Na proplancima uz cestu, istini za volju uredno opasanima žicom pod naponom, opušteno pasu ovce, krave i pokoja alpaka, s trijemova drvenih dvokatnica vise bujni grozdovi geranije, a u daljini se naziru čak i usred ljeta snijegom prekriveni planinski vrhunci... Idila. Sve dok se na obzoru ne pojavi pet-šest vezanih zavoja na preglednom dijelu ceste između dvaju sela. Osvrćem se oko sebe... K vragu i 180 franaka! Jednom se živi.
Stišćem gas do daske i jurim kroz zavoje punom brzinom. Wow! Više od siline kojom je na pritisak gasa jurnuo EQS 580 4Matic sa 525 KS, zadivila me spretnost kojom se snalazi u zavojima - u najmanju ruku kao dva broja manja C-klasa. Ni traga lijenosti karakterističnoj za petmetarske limuzine. Tajna nije samo u pogonu na sva četiri kotača 4Matic, nego i u stražnjim kotačima koji se pri malim brzinama okreću u suprotnom, a pri velikim u istom smjeru kao i prednji. Tvornički za 4,5 stupnjeva, a uz godišnju pretplatu i 10 stupnjeva. Te tridesetak sekundi jurnjave kršim sve propise, osim jednog, istaknutog na posteru u cestu. "Kein lärm". Jurim, naime, u potpunoj tišini, jer je riječ o električnom automobilu.
Sat kasnije ulazim u klanac prema Andermattu, alpskom gradiću među motociklistima i biciklistima cijenjenom zbog obližnjih čak triju alpskih prijevoja - Gottharda na 2106 metara, Furke na 2429 metara i Oberalpa na 2046 metara. Stižem na cilj prvog dana, pred hotel The Chedi u Andermattu, jedan od luksuznijih u Alpama. Sutra slijedi nizbrdica...
I to kakva! Nakon par oštrijih zavoja na usponu do prijevoja Oberalp, slijedi dvadesetak serpentina na silasku prema Tujetschu. San svakog vozača. Cesta nakon toga nastavlja vijugati kroz doline, pa dva i pol sata kasnije preko Lihtenštajna stižem do 185 kilometara udaljenog Innerthala na obali umjetnog jezera Wäggitaler, gdje završava druženje s novim Mercedesom EQS.
Još jednom pogledavam putno računalo, na kojem sad stoji 15,6 kWh/100 km, što znači da bih s jednim punjenjem uspio prevaliti čak 690 kilometara, čak i više od tvornički deklariranih 676. Kad smo već kod punjenja, još jedan rekord - EQS je u testiranju neovisne njemačke G3 Grupacije već i prije svjetske premijere proglašen električnim automobilom s najbržim punjenjem (koeficijent 0,88), opet ispred Tesle Model S (0,74), jer se njegova baterija za dvadesetak minuta napuni dovoljno za iduća 264 kilometara.
Preostaje još samo posljednji ispit na za javnost zatvorenom Mercedesovom probnom poligonu u njemačkom Immendingenu, gdje ću sjesti za upravljač Mercedesa EQS s autopilotom, kojeg Nijemci zovu Drive Pilot. Zasad se još ne smije koristiti na javnim prometnicama, ali početkom iduće na snagu će stupiti i nova zakonska regulativa, kojom će biti omogućeno korištenje autopilota. Istini za volju, samo na njemačkim autocestama, samo za lijepa vremena, samo u svojoj traci - traku prema zakonu smije mijenjati samo vozač - i samo do 60 km/h. U prijevodu, samo u gužvama na autocesti u Njemačkoj.
S jednim od inžinjera sjedam na mjesto suvozača i krećemo u vožnju po dijelu poligona koji glumi autocestu s tri trake. Oko nas zaposlenici stuttgartske kuće za upravljačima raznih automobila, ali i jednog šlepera, izvode unaprijed pripremljene psine - naglo koče bez pravog razloga, mijenjaju trake bez žmigavca, drsko se ubacuju... EQS, međutim, lakoćom rješava sve škakljive situacije. Na vrijeme prepoznaje i izbjegava potencijalnu opasnost. Bez ijedne psovke, tek odlučno potrubi vozaču ispred kad ovaj usred prometne gužve nesmotreno krene u rikverc. Za to vrijeme Mercedesov inžinjer i ja na velikom središnjem ekranu bezbrižno igramo šah.