PUTOPIS: BELFAST je i danas grad straha, prezira i nepremostivih barikada

Noćenje u ležernoj atmosferi mirnog škotskog gradića Ayr djelovala je na nas poput sedativa. Dok smo tamo u zalogajnici na željezničkom kolodvoru u društvu nekolicine tetoviranih lučkih radnika doručkovali tipični engleski kuhani grah na toastu s pečenom slaninom, računali smo da nam za 70 kilometara do trajekta u obližnjem Cairnryana ne treba više od sat vremena vožnje. No, u praksi se to pokazalo potpuno pogrešnim. Put nas je, naime, vodio kroz brojna mjestašca u kojima je ograničenje tek 30 km/h, a kompletno je pokriven kamerama. I brzo smo stigli do problema - u 5 do 12, kad se zatvara ukrcaj za plovidbu, kako nas je putem SMS-a obavještavala tvrtka kojoj smo trajekt putem interneta platili unaprijed, još nas je nekoliko kilometara dijelilo do luke. Da nam ne propadnu već potrošeni novci, odlučili smo tad staviti sve na kocku i nagazili naš Peugeot 508 RXH tih nekoliko kilometara punim gasom.

Foto: Ivan Lacković

Znali smo da će nas snimiti brojne kamere, pa ako snimke ikad stignu u Hrvatsku, neka stignu... No, kad smo se dokopali doka, rampe već su bile spuštene, a svo je osoblje već otišlo u matičnu zgradu. Kako smo kasnili tek par minuta, dotadašnjoj paničnoj jurnjavi tad smo pridodati još i vožnju u kontra smjeru po luci te nekoliko prelijetanja preko ležećih policajaca. Sve samo da stignemo do lučke kapetanije i pokušamo nažicati ukrcaj... I začudo - uspjeli smo. Možda i zbog unaprijed plaćenih 169 funti, koliko nas je koštala karta za auto i dvije osobe. Tijekom plovidbe pojeli smo pizzu i colu na jednoj od paluba ultra luksuznog Stena Superfast VII, ogromnog trajekta koji niti se ljulja, niti se primijeti da je krenuo... Čista naučna fantastika...

Ivan Lacković

Nakon malo manje od dva sata plovidbe stigli smo u Sjevernu Irsku, u Belfast. Smještaj smo brzo našli u obližnjem mjestašcu Carrickfergus, za vrlo pristojnih 67 funti u hotelu s tri zvjezdice, besplatnim parkingom i internetom (nešto slično u Londonu nas je stajalo 250 funti). Odmah smo se uputili u centar Belfasta, jako lijep, ali čim se smrači i sablasno tih i prazan. Malo života u njega je tog utorka unijela tek nekolicina pijanih klinaca ispred McDonald'sa, jedinog tamo iza 10 sati otvorenog ugostiteljskog objekta. No, taj mir i tišina lažna je slika. Puno je istinitija ona koju smo vidjeli u turistima uglavnom nepoznatom zapadnom dijelu grada. A on je ispresijecan visokim zidovima koji dijele katolike od protestanata, sav ružan i siv. Jedine boje tamo se vide tek na muralima, mada i njihov sadržaj često nije nimalo veseo. Istina, na snazi je neki klimavi sporazum o primirju, no odmah osjetite da da tu nešto opasno ne štima. Nema te opuštenosti kao u Londonu, Liverpoolu ili Edinburghu.

Ivan Lacković

Napetost i strah u zraku kao da se doslovno može rezati nožem, no mi smo svejedno u obišli i nekoliko pubova u katoličkom Falls Roadu, gdje smo dočekani sa čuđenjem, ali i uz tipičnu irsku dobrodošlicu. Kad je pala večer, brojna velika čelična vrata s bodljikavom žicom na vrhu ulice, gdje kvart graniči s protestantskim kućama, zatvorena su i zaključana debelim lokotima. Ujutro su ponovno otvorena za promet pa smo tuda i mi nesmetano odvijugati i do probritanskog Shankill Roada, koji je tad sav bio okićen britanskim zastavicama. U povratku ka centru više nas ne čude ni zidovi, ni bodljikava žica, ni bivša zona razdvajanja, danas tek zapuštena ledina usred grada. No, da su tenzije visoke i danas, shvatio sam već nakon prvog razgovora s golobradim klincima koji su jeli fish and chips ispred jedne neke trgovine s elektronikom u koju sam krenuo kupiti punjač za baterije. Kad sam se vraćao k autu okružili su me i stali zadirkivati.

Na pitanje što tamo tražim najglasnijem od njih, kojem je svaka druga riječ bila fuck odgovorio sam:

– Tebe tražim! U čudu mi je odgovorio:

– Mene, Ma koji fuck?

– Da tebe, da mi kažeš kako živiš ovdje kao mladi čovjek...

– Fucking BBC, rekao je bijesno, no kad je stigao Ivan, rekao da smo iz Hrvatske i sve ih poslikao, podosta se opustio. – Što ja mislim? Pa evo - fuck kraljicu, fuck monarhiju, fuck Englesku, fuck London, fuck Rooney, fuck! Evo, to mislim, galamio je dok su mu masne ribice ispadaju iz još masnijeg papira – Pa je li ima uopće netko tko nije fucking, koga voliš, pitam ga. – Samo Irsku i Robbieja Keanea! On je car, odgovara i dodaje: – Ne idite na Shankill Road, tamo su fucking protestanti, ti idioti svi imaju AIDS.

Ivan Lacković

A ja nikako da shvatim otkud toliko prezira i mržnje u toj mladoj glavi. No to je ovdje normalno, isto govore i oni na Shankill roadu za katolike... Stoga smo i mi bez komentara pojeli bljutav i mastan fish and chips s tim mladcima koji u svom getu idu u od protestanata odvojene vrtiće, škole, fakultete, bolnice, pubove... Potom, prije odlaska iz grada, odlazimo pogledati još jednu gradsku atrakciju - nekad najveći suhi dok na svijetu, u kojem je od 1909. do 1912. građen i jedan, kažu, nepotopljivi brod, tad najveći na svijetu. Zvao se, pogađate, Titanik...