Potpuna adaptacija na vožnju po snijegu i ledu, Snowmobili pod normalno na benzinskim postajama, kuće okružene potpuno smrznutim uvalama, čarobne šećerne kolibe u kojima je vrijeme stalo, predivan grad u kojem božićna čarolija još traje, hotel koji je kao dvorac, snježne oluje koje potpuno promjene plan puta, sve je to stalo u ovaj nastavak priča iz Kanade.
Kakva bi to bila putnička avantura da barem jednom nije uključivala dobar stari roadtrip i kakvo bi to bilo putovanje da mi se bar jednom nisu znojili dlanovi od straha?
Hajdemo iz početka. U prošlom sam nastavku pričala o Montrealu i Lavalu, koji su dio kanadske pokrajine Quebec, a upravo iz tog istog Montreala krenula sam autom u daljnje istraživanje te najveće kanadske pokrajine, točnije prema njenom istočnom dijelu gdje mi je glavni cilj bio njen glavni grad Quebec city.
Taj isti grad je jedan od najstarijih u Sjevernoj Americi, to je grad odakle je krenuo francuski dio Kanade, a osim toga je i jedini utvrđeni grad sjeverno od Meksika čije zidine postoje i danas. Sve skupa jako turističko mjesto i jedan od posjećenijih gradova u Kanadi. Možda čak nešto kao Dubrovnik kod nas, a za mene u tom trenu to je značilo još skuplja priča od već skupog Montreala.
Žena kod koje sam boravila u Montrealu se isto bavi putopisanjem, pa je njeno razumijevanje za moj tijesan budžet koji je morao stvoriti što više priča bilo puno veće nego bi bilo kod nekog drugog, tako da je auto koji sam koristila za taj izlet bio njen. I baš poput nje, iz mog su iskustva, bili i svi drugi koje sam susretala po Kanadi, beskrajno pristojni i uvijek spremni pomoći vam sa svime čime mogu. Taj isti auto je ona ponudila i inzistirala da ga uzmem, meni iskreno ne bi ni palo na pamet pitati je nešto takvo. I to su Kanađani!
S druge strane, da sam ga morala platiti 100 CAD dolara dnevno, koliko je u tom trenu bio najam, teško da bi se odlučila na ovu vrstu izleta. Za razliku od cijena benzina, koje su od mog izleta do danas narasle, cijene rent a cara su u međuvremenu nešto pale.
Znači prije neka tri tjedna kad sam ja radila taj izlet benzin je bio 1,66 CAD po litri za najjeftiniju opciju, to je otprilike bilo 9 kuna. Sad je oko 10, 5 kuna. Što je iz Hrvatske perspektive nažalost jeftino, a još je više poražavajuće što je njihov standard valjda osam puta viši od našeg.
Na moju sreću cestarina nije bilo, ali je zato bilo jako niskih ograničenja, max 100 km/h na autocesti ili još češće 90 km/h. I bilo je trošenje galona i galona sredstva za pranje stakla, bez da imate rezervnu u autu ni ne krećete na put, što će vam vjerojatno najbolje dočarati izgled auta napokon jednog dana na putu.
Dan prije mog polaska u Montrealu je sumanuto padao snijeg, a oni su svi vozili po neočišćenim cestama kao da se ništa ne događa, što je moj stres od polaska činilo toliko velikim da sam mislila odustati, jer jedno je voziti svoj auto po takvim uvjetima, a sasvim nešto drugo tuđi. Iako se radi o svega nekoliko sati vožnje od Montreala do Quebec grada, sve mi se to činilo kao nemoguća misija kad bi pogledala kroz prozor po kakvim uvjetima oni voze.
Ipak do idućeg jutra dan je postao savršeno sunčan, pa je snijeg po cestama bio lakše podnošljiv. Iskreno, do prvog stajanja u jednoj od popularnih šećernih koliba sam se već potpuno prilagodila vožnji prilikom koje su samo autoceste očišćene. Kad sam prvi put srela nekoga tko je došao natočiti benzin u snowmobile vadila sam kamere, nakon par stajanja mi je i to postalo skroz uobičajeno. Kako su ceste na tom izletu izgledale najbolje ćete doživjeti u videu.
Sugar shacks su u doslovnom prijevodu šećerne kolibe, a mjesta su zapravo male proizvodnje javorovog sirupa i lokacije na kojima osim pravog domaćeg sirupa možete probati i njihov najpoznatiji slatkiš od tog istog sirupa serviran na ledu ili snijegu. Možete naravno i kupiti sirup za doma, ručati, a u onim većim i spavati. Upravo te male proizvodnje se nikako ne bi trebale propustiti kad ste u Quebecu, iz par jednostavnih razloga.
Prvo nema Kanade bez javorovog sirupa (njihovog najpoznatijeg izvoznog proizvoda), drugo nema javorovog sirupa bez Quebeca u kojem se dobiva čak 80 posto sirupa iz cijele zemlje, treće većina su male obiteljske proizvodnje gdje ćete itekako doživjeti kanadsko gostoprimstvo. Osim toga, nakon što probate taj njihov sirup, teško da će vam više valjati oni koji se mogu kupiti u svim trgovinama po Europi.
Ono što jedino nisam mogla probaviti je činjenica ga stavljaju baš na sve. Kajgana, kuhana šunka ili mesna pita koju su mi servirali bi bili savršeni obroci da ih nisu u utopili u slatkom sirupu, ovako sam se stvarno morala koncentrirati kako ne bi uvrijedila vlasnika s kojim sam radila intervju. Nije prošlo puno prije nego mi je ispričao cijelu osobnu priču kako je uz puno truda cijele obitelji od konobara za druge stvorio ogromno imanje i restoran kojeg redovno uz turiste pune i lokalci, dok im njihova Chez Dany pruža bijeg u neka zaboravljena vremena.
Isto tako nismo dugo razgovarali uz ručak prije nego je zaključio: “Nitko nije bio spreman na ovo sranje! Kakav sad vražji rat? Još se ni od Covida nismo oporavili! Ne znam koliko znaš, ali mi svi mrzimo Putina i još puno prije nego je ovo ne normalno stanje započeo! Ja stvarno ne znam gdje to ide? On od svoje vlastite zemlje radi potpunu sirotinju da ih može lakše kontrolirati!”
Oprostila sam mu i javorov sirup na kajgani nakon toga, a ionako mi je bio beskrajno drag sugovornik i prije nego je na rastanku izgovorio, dođi opet kad god želiš, uvijek si naš gost i poklonio brdo sirupa za doma. I to su Kanađani!
Prvotno mi je krajnji cilj tog izleta bio posjetiti kanadske fjordove koju su još nekih tri sata istočno od Quebeca, upravo zbog toga iznajmila sam sobu na pola puta od Quebeca do njih, osim toga tu je bila znatno jeftinija nego u samom gradu Quebecu.
U mojim me planovima drugi dan nažalost spriječila snježna oluja koja je kretala upravo od tog dijela Kanade prema Montrealu, no već je sam taj dio gdje sam spavala, s potpuno zaleđenim uvalama i ogromnim santama leda koja su činile veliku St. Lawrence rijeku bio nezaboravan doživljaj!
To je za mene bila baš ta zimska priča u Kanadi u kojoj se ti prilagođavaš prirodi, htio ne htio. I dok je mnogima pogled na kuće uz lude nakupine leda i snijega možda neprivlačan pojam, meni je to bilo jedno od čarobnijih mjesta koje sam doživjela, ako već ne zbog moćne prirode, onda zato što takvo nešto prije nisam ni vidjela…
Nakon doživljaja s ceste na red je došao i taj slavni Quebec. Iako nisam toliko puno očekivala od samog grada ispao je prava mala Božićna čarolija iako je Božić odavno prošao, no kod njih sve djeluje kao da traje cijelu godinu ili barem sve do proljeća.
Već sam hotel koji izgleda kao najljepši dvorac i vlada starim dijelom grada djeluje kao da ste zalutali u neku bajku. The Fairmont Le Château Frontenac puno je ime hotela, koji je navodno jedan od fotografiranijih na svijetu, kad ga doživite uživo to uopće ne iznenađuje.
Činjenicu da je Sam Quebec jedan od najstarijih gradova Sjeverne Amerike najbolje ćete doživjeti u šetnji starim gradom, zapravo će vam totalno sve te uske ulice, kao i arhitektura djelovati kao da ste u Francuskoj ili nekom drugom Europskom gradu. Osim toga jako se lako zaljubiti u pažnju kojim krase te iste ulice i kao da paze na svaki i najmanji detalj kako bi sve djelovalo kao da je kod njih svaki dan i dalje Božić. Kad još tome dodate snijeg i napola zaleđenu rijeku onda imate stvarno predivan zimski doživljaj grada.