Teško je uopće točno procijeniti koliko tisuća godina Uru ili Uros, indijanski narod, živi na plutajućim otocima, na jezeru Titikaka- koje dijele Peru i Bolivija.
Samo postojanje tog mjesta, kao i fotografije djelovale su mi nestvarno i prije odlaska, a kad sam prilazila jednom od glavnih otoka i njihovim šarenim brodovima, moje čuđenje nije prestalo, naprotiv.
Čak i danas iz suhog i stabilnog doma, čini mi se i dalje kao nešto toliko nerealno da mi je teško i opisati. Konstantna vlaga u kojoj ti ljudi velikog srca i jednako velike kilaže (imaju minimalno mjesta za kretanje) žive, zauvijek mi se urezala u sjećanje.
Zamislite da živite usred jezera, čija temperatura gotovo nikad ne prelazi 10 stupnjeva, jezero je na 3800 metara nadmorske visine i sve na što vam se život svodi je trska koja raste u jezeru.
Osim što grade kuće i brodove od nje, trska je ono na čemu otoci plutaju. Svaki njihov otok ima rok trajanja otprilike 40 godina, s tim da svaki mjesec moraju dodati novi sloj, obzirom da otoci lagano tonu. Kao da to sve već nije dovoljno, trska je ono što najviše i jedu uz ribu iz jezera.
Foto: Riana Petanjek
bi sve bilo normalno da pričam o razdoblju od prije par tisuća godina. Pričam o 2020. u kojoj to sve još uvijek traje, što je krasno i romantično, sve dok ne pogledate kožu njihove djece ili sebe stavite na njihovo mjesto.
Promjena u par tisuća godina jest da sad uz neprestanu vlagu imaju turiste, a u nekim kućama kolektore, kako bi mogli napuniti mobitele ili poneki imati i tv.
I iznimno sretno dočekuju nove turiste da ih voze na svom “Mercedesu”, kako zovu svoje najfinije brodove. Sljedeća još popularnija priča iz Perua je ona o Machu Picchu, njihovom najjačem turističkom adutu.
Kad krenete proučavati neke informacije o istom, ništa vam nije jasno, malo je izgubljen grad, pa onda ipak nije, već je to neki drugi.
Građen je kao svetište, pa onda prema drugom izvoru ipak nije, ima skriveno blago, nema skriveno blago, namjerno skrivan od javnosti, nije namjerno skrivan, ljudi su imali energijski nadnaravna iskustva na tom mjestu i viđali čudne stvari ili ne ipak nisu…
Ono što je ipak sigurno, od 1983 je dio UNESCO baštine, a od 2007 je i jedno od novih 7 svjetskih čuda, a što se mene tiče, podsjetnik koliko sam blagoslovljena u životu da sam to mogla vidjeti uživo.
I svakom koga istinski volim želim isto, a vama želim da uživate u kratkom videu s ta dva mjesta, uz posebni dodatak potpuno suludu vožnju kombijem do tamo, za to je i Cesta smrti u Boliviji bila mala beba…