Na Hvar sam prvi put doputovao prije desetak godina. I to leutom na jedra, starim više od 115 godina. Dunavom sam od Osijeka plovio do Crnog mora, pa zatim od Istanbula preko Atene, uz obale Albanije, nakon 40 dana doplovio do Hvara.
Bila je to prava avantura, no u sjećanju mi je ostalo nešto što nema nikakve veze s plovidbom – živo se sjećam da je tada, u hvarskom hotelu u kojem sam odsjeo, bilo pravilo da u slučaju kiše vraćaju novac ili produžuju boravak na svoj račun.
Bila su to, naime, vremena kad su domaćini na sva zvona promovirali svoje bogomdane klimatske uvjete i brojku od preko 2700 sunčanih sati godišnje. Što je više nego na bilo kojem drugom otoku na Jadranu, pa i blizu rekorda na cijelom Mediteranu.
Kad sam sad i drugi put, igrom slučaja, na Hvar dospio bez ikakve emisije štetnih plinova, za upravljačem električnog Volkswagena ID. 5, sunca, međutim, nije bilo niti za lijek.
Dok smo se vozili od trajektnog pristaništa Sućuraj prema Starom Gradu, cestu sam od kiše vidio samo zahvaljujući odličnim brisačima na autu, no nisam gajio baš nikakve nade da ćemo na račun pljuska biti počašćeni besplatnim smještajem.
Bio sam, naime, svjestan da bi uz takvu praksu lokalni hotelski lanci bili u priličnom minusu, jer usprkos impresivnoj količini sunca Hvar ipak nije pustinja Atacama.
Do mog cilja bilo je točno 77 kilometara i znao sam da ću uz prosječna potrošnju od 17,1 kWh potrošiti tek nešto više od petnaestak posto struje pohranjenje u baterije ID. 5., pa mi niti na kraj pameti nije bila misao o lokacijama punionica na otoku.
Umjesto toga, dok smo se vozili cestom koja vodi sredinom otoka, razmišljao sam o nečemu sasvim drugom - kako je UNESCO na Hvaru zaštitio više kulturne baštine nego na bilo kojem drugom otoku na svijetu.
To je, između ostaloga, upravo slučaj s povijesnom jezgrom Staroga Grada, do kojega smo stigli za nešto više od sat ugodne vožnje.
Smješten na mjestu gdje se duboki zaljev dodiruje sa zelenilom prostranog polja, Stari Grad se smatra najstarijim gradom u Hrvatskoj – naselje, naime, datira još od 384. godine prije Krista, kada su ga utemeljili Grci.
Njegova najpoznatija građevina, međutim, nije neko grčko zdanje, nego Tvrdalj, maleni renesansni dvorac s ribnjakom i perivojem iz 16. stoljeća kojega je izgradio hrvatski pjesnik Petar Hektorović. Hvarani će vam reći da ga je gradio tijekom cijelog svog života i da mu je bio važan kao i vlastito književno djelo.
Zašto je tome bilo tako čovjeku postaje jasno čim uđe u Tvrdalj. Jedno su priče i slike, a drugi se dojam stvara kad stvari vidite uživo. Pod dojmom viđenog zovem Milana Trenca, čuvenog ilustratora, crtača stripova, filmskog redatelja i novelista, pozdravljam ga i hvalim se mjestom na kojem se nalazim.
On zna zašto ga zovem i u glasu čujem da mu je drago. Po njegovoj slikovnici “Noć u muzeju” snimljen je istoimeni američki film s Benom Stillerom u glavnoj ulozi, a ja sam ga upoznao na snimanju njegovog filma o Petru Hektoroviću, prigodno nazvanog “Ribanje i ribarsko prigovaranje”.
Govorim Milanu gdje se nalazim, a on se smije, pozdravlja i sugerira mi što svakako moram vidjeti na ovoj lokaciji. Razgledavajući građevinu čitam natpise u kamenu, a najveći od njih opominje na prolaznost: “Imaj na umu da ne spašava ni bogatstvo ni svjetska slava ni ljepota ni dob, jer smrt sve grabi”. Jedna od zanimljivosti je i zahod, iznad kojeg je natpis “Ako znaš što si, zašto se oholiš”.
Sugeriram Milanu da bi njegov film trebao vidjeti svaki srednjoškolac, kako bi se spasio od tegobnog čitanja renesansne čakavice.
Barem jednako impresivno na nas je djelovalo i obližnje Starogradsko polje, koje se baš poput utvrde Tvrdalj od 2008. nalazi na popisu svjetske baštine. Njegova specifičnost je u tome što predstavlja najbolje sačuvanu izvornu grčku podjelu zemljišta na čitavom Mediteranu.
Po osnutku kolonije, naime, Grci su u blizini grada podijelili zemljište na 73 jednake pravokutne čestice, a zahvaljujući suhozidima koji označavaju međe, čestice su se u svom izvornom obliku ostale vidljive do danas.
Veliki plus je što se polje s više od stotinu arheoloških lokaliteta i danas može razgledati potpuno besplatno.
Put do grada Hvar ima ponešto zavoja, no svejedno smo misli mogli staviti u prazan hod i prepustiti se užitku vožnje na struju i blagodatima moderne tehnologije koju nudi Volkswagen ID. 5.
Posebno mi se svidio sustav Travel Assist koji mi je već umornom od razgledavanja ovdašnjih znamenitosti došao kao melem na ranu. Em sam zadržava vozilo u voznom traku, em pazi na razmak, em sam prilagođava brzinu onoj propisanoj zakonom. Čak i sam usporava pred zavojem, što me posebno ugodno iznenadilo. Nisam prije imao doticaja s ovim izumom, no mogu ga samo pohvaliti.
Milina jedna.
U gradu Hvaru dočekalo nas je još povijesnih znamenitosti koje svakako treba razgledati svaki turist koji se ovdje nađe, a zanima ga nešto više od pukog uživanja u suncu, moru, hrani i raskalašenim noćnim zabavama.
Jedna od obaveznih adresa svakako je Hvarsko kazalište, smješteno još od 1612. na drugom katu Arsenala, zgrade izvorno sagrađene za potrebe brodogradnje još koje stoljeće ranije. Posebnost ove kazališne ustanove je što je jednakim gostoprimstvom prihvaćala pripadnike oba staleža.
Pritom treba imati na umu da, izuzev dva privatna talijanska kazališta, uređene i natkrivene kazališne zgrade u to doba nisu niti postojale u Europi. Naime, kazališta koja u to vrijeme otvaraju svoja vrata, primjerice ona u Engleskoj, nalazila su se u na brzaka sklepanim objektima, a ne u zgradama od postojanog materijala.
Dok je William Shakespeare negdje oko 1600. od drveta – pokazat će se lakozapaljivog - gradio svoje polunatkriveno kazalište Globe, Hvarani su samo desetljeće kasnije 1612. postavili daske koje život znače u znatno komotniji ambijent.
Razlika u kvaliteti građevine je očigledna – dok je Globe danas tek provizorno rekonstruiran, Arsenal je jedna od najznačajnijih zgrada svoje vrste na Mediteranu te je proglašena spomenikom najviše kategorije u Hrvatskoj.
Treba, doduše, znati da sadašnji izgled kazališta datira iz 19. stoljeća, kad su uz postojeća sjedeća mjesta u parteru izgrađene trideset i tri lože raspoređene na dva kata.
Sve to može se uvijek razgledati, a pametno je što se gradska uprava dosjetila ponuditi i skupnu ulaznicu koja za desetak eura nudi i ulazak u tvrđavu Forticu ili Španjolu, još jedan od simbola grada do kojega se, srećom, nismo zaputili pješice, već s našim Volkswagenom ID. 5.
Naziv Fortica dobila je od talijanske riječi za utvrdu – fortezza - a Španjola zbog španjolskih inženjera koji su radili na njoj – barem se tako pretpostavlja. Ja sam bio fasciniran topovima i fenomenalnim pogledom na grad i susjedne otočiće, na koje padaju zrake zalazećeg sunca.
Pritom sam se, međutim, još jednom zapitao i znaju li uopće turisti u što zapravo sve gledaju i kakve im se sve priče nalaze pred očima. Primjerice, znaju li da na ovom otoku ima najviše akademika po broju stanovnika na čitavom svijetu. To im, sva je prilika, ne govore njihovi turistički vodiči, pa tako mnogima promakne da se ovdje rodio i jedan Ivan Vučetić.
Odrastao u obitelji bačvara, školovan u Franjevačkom samostanu u Hvaru, u svojoj 27. godini on je emigrirao u Argentinu i ondje uspostavio sistem za klasifikaciju otisaka prstiju kakav i danas koristi diljem svijeta.
Dakle, shvatio je kako očitati nečiji ID, i to je učinio za 5.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s Volkswagenom.