Kralja supersportskih automobila devedestih, kultni Lamborghini Diablo, pronašli smo u garaži kolekcionara rijetkih automobila kraj Zagreba, pa je bio u društvu još nekolicine egzotičnih i ultraskupih jurilica. S obzirom da je bio parkiran na posebnom mjestu, da bismo došli do njega morali smo prvo pomaknuti Ferrari F430 i Diablovog nasljednika Lamborghini Murcielago. Bila je to scena za koju bi mnogi ljubitelji supersportskih automobila platili ulaznicu.
Foto: Marin Tomaš
Jer, za svakog kome benzin teče žilama samo slušati vrišteći zvuk Ferrarijevog modernog V8, naročito kad odzvanja među zidovima garaže, poseban je doživljaj. A kad smo upalili Lamborghinijev kultni V12 moderniziran za Murcielago i pritom pojačan na 580 KS, kao da se simfonijskom orkestru pridružila još jedna ritam sekcija stvarajući glazbu za uši od koje bi se rastopio svaki zaljubljenik u automobile. A onda smo upalili Diablo. Bila je to čista demonstracija sile i moći, nešto poput vojne parade.
Nakon mučnog i teškog okretanja anlasera njegov ogromni 5,7-litreni V12 doslovno je urliknuo i to toliko glasno da smo imali osjećaj da su se i Murcielago i F430 utišali od straha. Kao kad u džungli u kojoj trubi krdo slonova i zavija čopor hijena s vrha planine zariče lav. Svima je odmah jasno tko je tu glavni. Nakon što smo upalili Diablo, ni Ferrari, koji razvija istu snagu kao Diablo, ni Murcielago, čiji je motor zapravo veći od Diablovog, praktički nismo više čuli od buke koja se širila iz njegove četiri tanke ispušne cijevi.
I to je zapravo bit Diabla toliko dobro opisana već u njegovom zvučnom imenu – to je u svemu krajnje ekstreman i razmetljiv superautomobil kakav povijest ranije nije vidjela, a kakav se više nitko neće ni usuditi napraviti. To je prvi Lamborghini koji je jurio preko 300 km/h, automobil koji je glumio u više od 160 filmova i TV-serija te krasio brojne postere na zidovima klinaca diljem svijeta, tajni predmet obožavanja i želja mnogih koji su mladost proveli u devedesetim godinama.
Lamborghiniju je trebalo punih pet godina da razvije nasljednika legendarnog Countacha. Odluka o novom superautomobilu koji će pojuriti preko 300 km/h pala je u ljeto 1985., a automobil je javnosti otkriven početkom 1991. u Monte Carlu. Ime je dobio po bijesnom biku Vrag Verague koji je vodio epsku borbu s matadorom El Chicorrom krajem 19. stoljeća i čija se agresivnost smatrala dostojnim novog automobila. Automobil je nacrtao Marcello Gandini, koji je dizajnirao i Miuru i Countach, ali njegov je izvorni izgled kasnije promijenjen.
U međuvremenu je, naime, Lamborghini kupio Chrysler, čiji su inžinjeri i dizajneri Diablo učinili praktičnijim, ali i pitomijim. Usprkos tome, Diablo je i dalje pravi Lambo, supernizak i esktremno brz. Osnovni cilj – da automobil juri najmanje 315 km/h – nadmašen je za 10 km/h s time da je talijanski relijaš Sandro Munari na Nardu neslužbeno postigao i 340 km/h. Diablo iz klasičnog Lamborghinijevog V12 motora uz pomoć četiri ventila po cilindru, po dva bregasta vratila u svakoj glavi i ubrizgavanju izvlači 492 KS. Diablov ekstravagantan izgled i ekstremne dimenzije jasno daju do znanja o čemu je riječ – ogromnom motoru na kotačima.
Putnička kabina kao da je dodana iz čiste nužde, pa ulazak u nju nije nimalo lak, usprkos vratima koja se otvaraju prema gore. S obzirom na široke pragove i sjedala koja su u osnovi samo desetak centimetara iznad zemlje u Diablo doslovno padate. Lamborghini se nikad nije ispričao za skučeni kokpit, pa ako u njega ne stanete – kupite drugi automobil. Talijani su, doduše, baš zbog toga radili sjedala po mjeri kupca, ali skučen prostor za noge i zbijene pedale teško je progutati.
S obzirom da nema servouređaj, multilink ovjes ili bilo kakvu elektroniku koja bi pomagala vozaču, da je upravljač težak jednako kao i ručica mjenjača kojom treba gađati zbijene metalne kanale na kućištu, da u unutarnjem retrovizoru ne vidite ništa, a u vanjskima samo rubove njegove ogromne stražnjice i da iza vaših leđa urliče bijesni V12 s gotovo 500 KS koje prenosi samo na stražnje kotače, doduše veličine valjaka, reći tek da je Diablo težak za voziti bilo bi opasno obmanjivanje. Diablo je sirov – jak na mišićima, slab na detaljima – i mnogi iskusni test-vozači opekli su se u njemu.
Osim potrebe za pokazivanjem, vlasnici Diabla moraju stoga biti i prave muškarčine, jer riječ udobnost jednostavno ne postoji, premda je kokpit u potpunosti presvučen ručno šivanom kožom, a na središnjoj konzoli oči bodu ogromne komande klima-uređaja. Prtljažni prostor nudi mizernih 140 litara, pa je Lamborghini uz Diablo isporučivao tri posebno krojena kovčega da bi vlasnici imali gdje staviti četkicu za zube, bočicu parfema i pidžamu. Ali zato spremnik za gorivo proguta 100 litara visokooktanskog benzina, što je s obzirom na tvornički deklariranih 28,9 l/100 km dovoljno za jedva 300 kilometara!
S druge strane, poigrate li se s vragom iz vaših leđa garantirano nećete moći spavati tjednima. Osim brutalnog zvuka, podjednako impresivan dojam ostavljaju ubrzanja. Veliki V12 razvija najveću snagu na čak 7200 okretaja, a Diablov mjenjač ima samo pet stupnjeva, pa već u prvoj juri preko 100 km/h. Za što mu treba tek nešto više od 4 sekunde. A u slijedećih 25 sekundi već je prešao 402 metra i opasno se bliži krajnjoj brzini koju i danas ostvaruju tek rijetki superautomobili.
Lamborghini Diablo (1990-2001) Tehnički podaci
Motor benzinski, 12 cil. Obujam 5707 ccm Snaga 362 kW/ 492 KS pri 7000 o/min Moment 580 Nm pri 5200 o/min Mjenjač ručni, pet stupnjeva Dimenzije 446x204x110,5 cm Gume 245/40 R17, 335/35 R17 Pogon stražnji Masa 1620 kg Najveća brzina 325 km/h 0-100 km/h 4,1 sekundi Potrošnja (tvornička) 15,2 l/100 km Cijena novog (1994.) 203.000 njemačkih maraka |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....