Vrhovni sud još je 2012. presudio da stanje zaštitne ograde, pa niti redovite cestarske ophodnje, ne umanjuju odgovornost koncesionara u slučaju naleta na divlju životinju – ako se zec, jazavac, lisica ili srna nađu na autocesti, pretpostavlja se da zaštitna ograda nije postavljena na pravilan način
Slučaj jazavca proglašenog krivim za prometnu nesreću na autocesti A1 nedavno je dobro zabavio javnost, no presuda sutkinje Nevenke Šimunović s Prekršajnog suda u Gračacu sve je samo ne komična. Posebno ako se pita Dražena Rossija, vozača koji je naletio na jazavca i pritom oštetio vozilo. Od te nesreće prošle su skoro dvije godine, a zbog izmotavanja Hrvatskih autocesta i sporosti sudova kojima i za ovakvu, promašenu odluku treba puno vremena, još nije vidio niti kune odštete. A trebao je...
Presudom, istini za volju, uopće nije osuđen jazavac - to bi bilo previše čak i za naše sudove sklone pravnim vratolomijama – već je njome sutkinja od odgovornosti za nalet na divlju životinju nasred Dalmatine oslobodila Hrvatske autoceste. Dakle, državnog koncesionara koji masno naplaćuje cestarinu dijelom valjda i zato da bi mogao održavati ograde koje sprečavaju istrčavanje životinja na autocestu.
Na prvu, stvar se činila jednostavnom. Policijskim očevidom utvrđeno je da se prometna nesreća zbila na dionici autoceste blizu Šibenika. Isto tako, neupitno je da je do nesreće došlo kada je vozač Dražen Rossi prednjim dijelom vozila naletio na jazavca „koji je na kolnik izašao ispod središnje metalne zaštitne ograde“.
Već temeljem ovih informacija moglo se zaključiti da koncesionar - u ovom slučaju Hrvatske autoceste - nije osigurao uvjete za sigurnu vožnju te da je odgovoran što se divlja životinja našla unutar ograđenog prostora autoceste.
No, ne i ako se pita sutkinju Šimunović. Prema njoj, ljudi iz Hrvatskih autocesta imaju redovite ophodnje, pa tu nema njihove kazneno-pravne odgovornosti, tim više jer ionako „ne mogu na svakom metru vidjeti je li jazavac prošao negdje ispod ograde“. Šteta, međutim, što prije donošenja ove odluke sutkinja Šimunović nije malo temeljitije provjerila postojeću sudsku praksu. Ako zbog ničeg drugog, čisto da si olakša posao i bez previše razmišljanja riješi slučaj citirajući postojeću presudu.
Da je kojim slučajem to učinila, vidjela bi da je ne tako davne 2012. sličan slučaj - i ovdje su tuženik bile Hrvatske autoceste, samo što nije bila riječi o jazavcu, nego o istrčalom zecu - dospio na Vrhovni sud i da su suci ondje sasvim drugačije od nje gledali na čitavu priču.
Vozeći se autocestom A3, vlasnik Dodge Vipera u tom je slučaju prednjim kotačem naletio na životinju, izgubio kontrolu nad vozilom i zabio se u zaštitnu ogradu. Prvostupanjska presuda, zanimljivo, ovaj put je išla u korist tužitelja, da bi županijski sud kasnije prihvatio žalbu Hrvatskih autocesta uz zaključak da nije utvrđeno postojanje rupe na zaštitnoj ogradi, pa tako niti „postojanje propusta na strani tuženika“.
Vrhovni sud, međutim, dao je za pravo prvostupanjskom sudu. Zaključio je da „činjenica da policija, a niti stranke kritičnog dana nisu izvršile pregled zaštitne ograde, a da je tuženik izvršio ophodnju spornog dijela autoceste, ne znači da ne postoji odgovornost tuženika“.
Kao i da „time što se zec nalazio na prostoru autoceste znači da je isti ili prošao kroz nekakvu rupu ili procjep koji postoji na tom dijelu autoceste, ili da sama zaštitna ograda nije bila postavljena na pravilan način, a za što po načelu pretpostavljene krivnje iz članka 154. Zakona o obveznim odnosima odgovara tuženik”.
Posljedice ove presude bile su financijski iznimno nepovoljne za Hrvatske autoceste. Osim što im je naloženo da obeštete vozača Dodgea Vipera za štetu na vozilu od 339.872 kune, morale su platiti i trošak parničnog postupka od 41.008 kuna, kao i trošak revizije od 12.300 kuna.
Ovo poricanje odgovornosti ukupno ih je, dakle, stajalo gotovo 400.000 kuna, pa čudi što pravna služba državnog koncesionara sad ponovno ide istim smjerom, zavlači vozača za odštetu i bez razloga opterećuje ionako preopterećeno pravosuđe. Tim više jer bi trebali znati da njihova tvrtka – valjda svjesna odgovornosti koju poriče na sudu - plaća policu osiguranja ciljano ugovorenu upravo da bi se iz nje podmirivale odštete za slučajeve naleta na divljač.