Na papiru, stvar izgleda prilično jednostavno. Kako bi se auto nakon krša i loma vratio u prvobitno stanje, dojam je, tek treba posjetiti osiguravatelja auta u vlasništvu osobe odgovorne za prometnu nesreću, brzinski prijaviti štetu i zatim krenuti u popravak.
No, u stvarnosti priča nije niti blizu tako idilična kako se doima na prvi pogled i put do naknade štete zna biti prilično izazovan, zamoran i - dugotrajan. Čak i ako nije sporan krivac za prometnu nesreću, pa niti popis nužnih popravaka potrebnih za sanaciju štete. Razlog tome je učestala praksa osiguravatelja da pred sudom osporavaju iznos štete, čak i kad za to nemaju nikakvo uporište.
Da je tome tako jasno svjedoče i brojke. Samo u 2019., posljednjoj za koju je Hrvatski ured za osiguranje objavio prigodnu brošuru o Motornim vozilima i osiguranju, zabilježeno je čak 3764 utuženih šteta, dok je njih 14.766 bilo u sudskoj obradi.
Riječ je o masi slučajeva u kojima su osiguravatelji gotovo u pravilu oštećenicima isplaćivali tek nesporni dio štete i zatim bez razloga odbijali isplatiti punu naknadu. Pritom je posebno šokantna argumentacija s kojom odvjetnici osiguratelja dolaze pred sud.
Sudske presude koje su nam se našle u rukama otkrivaju da osiguravatelji u pravilu osporavaju iznos štete jer im je, primjerice, preskup radni sad nekog servisa od 250 kn i smatraju da bi on trebao biti, recimo, 100 kn. Iako znaju da nisu u poziciju određivati cijenu tuđeg rada, pa niti osporavati račun temeljen na službenom cjeniku ovlaštenog servisa.
Zašto se onda osiguratelji uporno drže ovakve prakse, zavlače oštećenike i zagušuju ionako pretrpane sudove sa slučajevima za koje znaju da ih ne mogu dobiti? Odgovor je jednostavan. Rade to s jasnom računicom, svjesni da se većina oštećenika zbog neznanja, neimaštine i loših iskustava s domaćim sudovima neće odlučiti potraživati novac u parničnom postupku. Iz odvjetničkih krugova bliskih osiguravateljima može se saznati da je takav slučaj s čak 80 posto spornih šteta.
Dakle, tek 20 posto oštećenika kojima osiguravatelji odbiju isplatiti stvarnu naknadu za štetu krene u pravnu bitku, pa su osiguravatelji u plusu iako redovito gube na sudovima. Na ruku osiguravateljima pritom ide i što je mnogim oštećenicima od parničenja prihvatljivije ući odmah u pogodbu u kojoj manji, nesporni dio štete dobivaju izravno na račun.
U tom slučaju osiguravatelj nije dužan podmiriti PDV kao kad plaća račun serviseru – čime je na gubitku i državni proračun – a u konačnici opet ispaštaju i oštećenici koji s isplaćenim krpaju samo najpotrebnije i to najčešće „na crno“ jer nemaju novca za popravak u ovlaštenom servisu.
Kako situacija s naknadama za štetu nije bajna potvrdio nam je i Igor Jovin, odvjetnik iz Pule, iza kojega je posljednjih mjeseci više od desetak uspješno okončanih postupaka u kojima su osiguravatelji bez razloga odbijali obeštetiti vozače nakon prometne nesreće.
Mnogi vozači, potvrđuje Jovin, ne ulaze u tužbe jer žele što prije popraviti auto i nemaju vremena čekati okončanje sudskog postupka. No, vozačima koji se nađu u ovoj situaciji preporučuje da se za pravni savjet obrate odvjetniku jer je za uspješnu naplatu tražbine potrebno pokrenuti parnični postupak pred nadležnim općinskim sudom.
Dobra vijest za oštećenike koji se odluče na ovaj potez pritom je što su izgledi za uspjeh na sudu gotovo stopostotni. - Osiguravatelji u postupku moraju navesti činjenice temeljem kojih smatraju da je iznos štete sporan. Njihov osnovni argument jest da je opravdan iznos računa onaj dobiven temeljem izvida štete, koji osiguravatelj radi samostalno i u njemu navodi cijenu radnog sata.
No, takvo što je u potpunosti protuzakonito jer podrazumijeva da osiguratelj može određivati cijenu rada na tržištu, a to nije slučaj, ističe Jovin. Zanimljivo je pritom vidjeti što u cijeloj ovoj priči poduzima Hrvatska agencija za nadzor financijskog tržišta (HANFA), koja bi se trebala pobrinuti da osiguravatelji posluju u skladu sa zakonom. Praksa pokazuje da uglavnom tolerira ovakvo protuzakonito postupanje osiguravatelja, a kad nešto i poduzme od toga oštećeni vozači nemaju prevelike koristi.
Zgodan primjer za ovu tvrdnju je dokument nazvan Smjernice i preporuke za postupanje po članku 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva za naknadu štete na vozilima, koji je HANFA objavila 23. siječnja 2020.
Znači, prije malo više od godine dana. Umjesto da ondje osiguravateljima objasni kako su po zakonu dužni u cijelosti sanirati štetu na vozilu koju je izazvao njihov osiguranik te prihvatiti račun popravka izdan temeljem službenog cjenika ovlaštene servisne radionice, oni tu dodatno mute vodu i nude jezične konstrukcije iz kojih se može zaključiti sve i svašta, pa čak i da osiguravateljima drže ljestve dok ovi zavlače oštećenike. U ovom dokumentu posebno je sporna uputa osiguravateljima kako bi oni trebali postupati kad oštećenik traži da mu se šteta nadoknadi plaćanjem računa popravka vozila servisu.
Pozivajući se na potrebu "transparentnog informiranje oštećene osobe“, HANFA tu nalaže osiguravateljima da oštećenike trebaju upozoriti na scenarije koji mogu proizići iz ovakvog zahtjeva. I zatim nabrajajući te „scenarije“ navodi i onaj po kojemu popravak može biti "viši od iznosa na koji oštećeni ima pravo“.
Zašto je to sporno? Zato što oštećenik po zakonu i nema pravo na određeni iznos, već ima pravo da mu se oštećena stvar vrati u prijašnje stanje. Svojom uputom HANFA tako zapravo nalaže osiguravateljima da pisanim putem upozoravaju oštećenike da bi u slučaju popravka auta kod ovlaštenog servisera mogli imati problema s naplatom, i to zbog prakse osiguratelja koja nije u skladu sa zakonom, a kojoj bi pak na kraj trebala stati sama HANFA. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Novca nikad dovoljno
Osiguravatelji zavlače vozače, iako su u plusu milijardu kuna
Ukupno zaračunata premija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u 2019., posljednjoj za koju postoje podaci Hrvatskog ureda za osiguranje, iznosila je 2,145 milijarde kuna, dok je za štete isplaćeno 1,249 milijardi kuna. Dvanaest društava za osiguranje koje su prodavale police AO tako je tu godinu završilo u plusu od gotovo milijarde kuna, a ništa manje uspješno nisu poslovali niti prethodnih godina.
Riječ je o ogromnom novcu, pa se može pretpostaviti da ničije poslovanje ne bi bilo ugroženo kad bi se uvela jasnija pravila pri isplati šteta i onemogućilo osiguravatelje da ostvaruju dodatnu zaradu protuzakonitim zavlačenjem oštećenika i određivanjem njima prihvatljive satnice u servisima s kojima posluju. No, da bi se nešto promijenilo potrebna je volja, a nje očigledno nema…
Nužne izmjene
Totalna šteta još jedna prilika za plivanje u mutnom
Jedna od stvari vezanih uz naknadu štete nakon prometne nesreće koju svakako treba jasnije urediti jest institut totalne štete koja u pravilu nastupa kad šteta prelazi 75 posto vrijednosti vozila. U toj situaciji, koja zbog velike starosti domaćeg voznog parka nije nikakva rijetkost, vozači nemaju pravo zahtijevati isplatu iznosa većeg od procijenjenog.
Do problema dolazi što i tu procjenu vrijednosti oštećenog vozila rade sami osiguravatelji, temeljem internih deprecijacijskih tablica koje nigdje nisu objavljene. Problem, sa sigurnosnog aspekta, predstavlja i što se vozila kod kojih je proglašena totalna šteta kod nas smiju popravljati i tako se nakon nekog vremena ponovno naći na cestama. Tako nešto trebalo bi biti zabranjeno.