Iza pojma sindroma starijeg djeteta koji se pripisuje austrijskom liječniku i psihoanalitičaru Alfredu Adleru stoji teorija o tome kako redoslijed rođenja utječe na osobnost djeteta. Tako prvorođena i najmlađa djeca doživljavaju neuroze na temelju svoje potrebe za uspjehom i dominacijom u obitelji, dok srednje dijete ima nježnije osobnosti, međutim, sklonije je buntovništvu.
Iskustvo starijeg djeteta doživjela je i Yael Wolfe koja je tijekom perioda odrastanja često imala teškoće u razumijevanju koje su njezine uloge prema mlađem bratu.
- U vrijeme kada se moj najmlađi brat rodio, imala sam 11 godina. Bila sam preplavljen osjećajima odgovornosti za njegovu dobrobit. Znala bih sjediti kraj njegova krevetića i gledati ga kako spava samo kako bih bila sigurna da je dobro. Drugim riječima, osjećala sam se kao druga majka svojoj braći i sestrama dok su odrastala - rekla je Wolfe, najstarija od ukupno četvero djece.
Sindrom najstarije kćeri
Slično Adlerovom razmišljanju, sindrom starije kćeri, iako za ovaj izraz ne postoji službena dijagnoza, zauzeo je sve više pozornosti u znanstvenim krugovima. Tako je istraživački tim pod vodstvom Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu otkrio je da prvorođene kćeri imaju tendenciju ranijeg sazrijevanja, što im omogućuje da pomognu svojoj majci u odgajanju mlađe braće i sestara. Konkretno, istraživači su pronašli povezanost između ranih znakova preuranjnog puberteta kod prvorođenih kćeri i njihovih majki koje su iskusile visoku razinu prenatalnog stresa.
- Kada su majke u trudnoći pod stresom, u njihovom je najboljem interesu za da najstarija kći brže društveno sazre - rekla je Jennifer Hahn-Holbrook, jedna od koautorica studije i docentica psihologije dodajući kako taj fenomen majci puno prije daje pomoćnika koji će joj pomoći održati potomstvo na životu u teškim životnim okruženjima.
Naime, ovaj uranjeni pubertet ne uključuje razvoj grudi ili početak menstruacije za djevojčice ili povećanje testisa, u slučaju dječaka. Naprotiv, studija tvrdi da djevojčice postaju dovoljno mentalno zrele da se brinu o svojoj mlađoj braći i sestrama, dok fizički nisu sposobne imati vlastitu djecu. Istraživači nisu pronašli isti rezultat kad su u pitanju sinovi.
- Jedan od razloga zašto nismo pronašli ovaj učinak kod prvorođene djece koja su sinovi mogao bi biti taj što muška djeca rjeđe pomažu u izravnoj brizi o djeci od ženske djece, tako da majke imaju manje adaptivnih poticaja da ubrzaju njihov društveni pubertetski razvoj - objasnila je Hahn-Holbrook.
Ova je koautorica studije također napomenula kako prethodna istraživanja sugeriraju da je vrijeme puberteta kod žena podložnije kao odgovor na rana životna iskustva nego kod muškaraca.
Provedena studija
Nedavno objavljeni rezultati studije plod su istraživanja dugog 15 godina. Istraživači su u tom periodu pratili obitelji od faze trudnoće majke do tinejdžerskih godina beba. Žene su u prosjeku imale 30 godina i bile su trudne s jednim djetetom. Otprilike polovici sudionica to je bila prva trudnoća. U pet različitih faza trudnoće mjerene su im razine stresa, depresije i anksioznosti. U procjeni depresije tražilo se od žena da ocijene istinitost izjava poput ‘Osjećala sam se usamljeno.‘, dok je pitanje o anksioznosti bilo usmjereno na to koliko često osjećaju određene simptome, poput nervoze. Od rođene djece majki koje su bile ispitanice, 48 posto su bila ženska i 52 posto muška djeca. Kako su djeca starila, posebno su mjerene karakteristike preuranjenog puberteta; poput dlaka na tijelu, promjena na koži, rasta ili naglog rasta, razvoj grudi i početak menstruacije kod žena te promjene glasa i rast dlaka na licu kod muškaraca. Studija je također uzimala u obzir i druge čimbenike za koje se zna da su u korelaciji s ranim sazrijevanjem ili znakovima puberteta kod djece, poput smrti roditelja ili razvoda roditelja prije pete godine djeteta ili pak odsutnost oca i ekonomske nesigurnosti u dobi od sedam do devet godina. Uzimajući sve to u obzir, upravo su najstarije djevojčice najbrže sazrijevale kada su njihove mame doživjele visoku razinu prenatalnog stresa. Uz ovu ranije studije su pokazale da najstarije kćeri imaju najveću vjerojatnost da će uspjeti u životu pa čak je vjerojatno da će u nekom trenutku života imati vodeće uloge.
Fetalno programiranje
Studija je zanimljiva i iz još jednog razloga. Naime, povećava razumijevanje o fetalnom programiranju, fascinantnom području proučavanja koje istražuje kako stres i drugi emocionalni čimbenici kao i čimbenici okoline koje žene doživljavaju tijekom trudnoće utječu na njihovu djecu dugo nakon rođenja.
- Ovo je prvo otkriće te vrste. Jedna fascinantna teorija je da dok ste još fetus u utrobi svoje majke, dobivate naznake o tome kakav će svijet biti, a vaše tijelo može fleksibilno prilagoditi oblik vašeg životnog ciklusa kako bi bilo optimalno prilagođeno one uvjete na koje očekujete da ćete se susresti - objasnila je Molly Fox, antropologinja i jedna od koautorica studije i dodala kako kao najstarija kćer u svojoj obitelji smatra da je to posebna uloga u svakoj obitelji zbog mogućnosti bliskosti s majkom te sposobnosti da pomogne u brizi za mlađu braću i sestre.