Osteosarkom je tip raka kostiju koji nastaje u stanicama koje stvaraju novo koštano tkivo. Obično se formira na kraju dugih kostiju, ali može se formirati u bilo kojoj kosti. Najčešće se javlja kod tinejdžera i osoba starijih od 65 godina. Jedan od tih tinejdžera prije 10 godina je bio i Josip Deglin (25) iz Visokog, malog sela u Varaždinskoj županiji. On se u dobi od samo 15 godina morao suočiti s ovom teškom dijagnozom zbog koje mu je amputirana lijeva ruka. Josip je sad apsolvent FER-a, a nama je ispričao kako mu je dijagnoza karcinoma u mnogočemu promijenila život nabolje.
- Ljeto nakon što sam završio osmi razred počela me boljeti lijeva ruka. Kako sam dijete sa sela, radio sam oko kuće i brzo uočio da me boli rame. Bila je to tupa bol, kao da imam upalu mišića. Nije me boljela šaka nego baš rame svaki put kad sam trebao nešto podići - rekao je Josip.
Prisjeća se kako je kroz mjesec dana ta bol toliko uznapredovala pa je, naravno, otišao liječnici.
- Ona me poslala na ultrazvuk i, srećom, ondje je bio mladi specijalist koji je odmah posumnjao na osteosarkom. Za tri dana su mi napravili rendgen i liječnikove sumnje su potvrđene. Tri dana nakon toga sam bio na bolnici u Zagrebu - govori nam Josip.
Dodaje kako se sve brzo događalo pa nije imao previše vremena za razmišljati, ali prvi put se uplašio kad je bio kod liječnice koja mu ju je izdavala uputnice za hospitalizaciju. Tada je postao svjestan toga da ima rak kostiju.
- Sjećam se da je u ordinaciji svirala pjesama „Don't Ever Cry” i tada sam pomislio 'je li ovo moj kraj' - ističe.
Liječio se u Klaićevoj bolnici. Primio je šest kemoterapija u razdoblju od dva do tri mjeseca. Međutim, naknadnim pretragama liječnici su uočili da se rana od biopsije nije osušila, što je značilo da se tumor krenuo širiti.
- Kad smo došli na razgovor s liječnikom, on mi je rekao da je glavni cilj spasiti glavu, odnosno spriječiti širenje karcinoma na mozak. Nakon toga se spašava ruka, a tek je na trećem mjestu funkcija ruke - rekao je.
Dodaje kako je primio još dvije kemoterapije, koje su izuzetno jake, ali nakon njih se osjetio veći pomak.
Međutim, tada dolazi do velikog preokreta.
- Nakon što su mi napravili magnetsku rezonancu nakon svih kemoterapija, roditelji i ja smo otišli na razgovor s liječnikom. On je rekao da je najbolja opcija amputacija lijeve ruke zbog toga što je rak uznapredovao. Nakon toga nam je rekao da prošetamo i malo razmislimo o tome - kazao je Josip.
Otkriva kako je u tom trenutku malo toga radio s lijevom rukom jer ga je već mjesecima boljela, no nije mogao zamisliti da ju izgubi. Naravno, vjerovali su liječnicima i pristali su na amputaciju jer je to bila najbolja opcija.
Bio sam spreman i umrijeti
Josip nam priča kako je odgajan u vjeri, ali tek kad je suočen s amputacijom, počeo je puno više razmišljati o Bogu.
- Nisam znao što drugo učiniti pa sam počeo moliti Očenaš. No, nisam mogao izgovoriti onaj dio „...budi volja Tvoja...” jer nisam mogao prihvatiti da izgubim ruku. Razmišljao sam o tome kako ću ja dalje, ali osjeća sam da Bog ne radi ovo da me kazni. Kad sam napokon izgovorio „....budi volja Tvoja...”, osjetio sam mir. To je bio takav mir da me nije bilo strah ne samo gubitka ruke nego i smrti - ispričao nam je.
Ruka mu je, kaže, amputirana 23. siječnja 2012. i tada kreće njegov drugačiji život.
- Nakon toga su mi se počele događati lijepe stvari, dva tjedna nakon amputacije sam pušten iz bolnice da se oporavim prije ponovne kemoterapija. Liječnici su mi davali najgore scenarije, smrt nisu spominjali, ali govorili su o dugom oporavku. Međutim, moj opravak je bio brz. Ono što je trebalo trajati devet mjeseci kod mene je trajalo šest - govori nam.
U svemu tome, navodi, pomoglo je medicinsko osoblje u Klaićevoj bolnici koje se trudilo olakšati boravak pacijentima. Zbog toga nema ružna sjećanja na bolnicu, ali kaže da se suočio i s nekim tužnim situacijama ondje.
- Nas je bilo šest s istim tipom bolesti, a preživjelo nas je samo troje. Moram priznati kad o svemu tome razmišljam, ne znam bi li sad to mogao proći - iskreno nam govori.
Ne idealizira svoju snagu i sve što je prošao, napominje kako je bilo dana kad je bilo jako teško, ali nije posustajao.
- Kad pogledam tadašnje slike, bez kose, obrva i trepavica, imao sam 45 kilograma. To je stvarno strašno, ali znao sam ako kemoterapija uništava mene onda uništava i tumor - navodi.
Nakon amputacije ruke primio je još 12 kemoterapija i uspio je pobijediti rak u lipnju 2012. kad se vratio i u školu.
- Imao sam 999 opravdanih sati te godine, ali sam uspio završiti i prvi razred srednje škole - kaže.
Neočekivani val dobrote i roditeljska snaga
Kroz sve što je prošao, Josip je uočio i koliko je ljudi brinulo za njega.
- Čuo sam da se toliko ljudi molilo za mene. Mnogi su mojim roditeljima i novčano pomagali jer su oni gotovo svakodnevno putovali Zagreb. Možda je snaga svih tih ljudi pomogla i meni da izdržim - rekao je.
Dodaje kako su ga iznenadili i roditelji svojim pozitivnim duhom.
- Svidjelo mi se kako nisu smatrali da je moj život stao i nisu me smatrali jadnim. Sjećam da smo nakon amputacije ruke, otišli kod tete na ručak i nisam znao kako da pojedem juhu do kraja. Tata mi je samo pružio vilicu i rekao da je podstavim ispod tanjura. Tad sam shvatio da zapravo sve mogu, samo trebam koristiti druge metoda- istaknuo je.
Život bez ruke
Josip navodi mu je rak postao dobra okosnica za život.
- Izgubio sam ruku, nisam suzu pustio, sad da plačem zbog gluposti. Nije mi savršen život, ali mislim da mi se lakše nositi s mnogim stvarima jer sam kao mlad dobio čvrste životne temelje - rekao je.
Isto tako, kaže kako sve može, samo mu možda treba malo više vremena, a i da mu prijatelji često daju izazove.
- Jedan mi je poznanik rekao da si ne mogu sam odsjeći nokte na rukama. Međutim, pronašao sam i tehniku za to. Mogu i miješati karte, svirati gitaru, zakopčati jaknu, sve sam naučio. Sve mi je to zapravo postalo zabavnu, tražiti ta nova rješenje. Gledam na svijet kao na poligon - govori kroz smijeh.
Smatra da je najvažnije ne predati se.
- Ako gledam ovo kao prepreku onda ću tako i živjeti. Najlakše se prepustiti i žaliti. Mislim da je važno fokusirati se na lijepe stvari, a svatko je prošao nešto što ga je obilježilo. No, to nas i čini posebnima - rekao je.
S obzirom na to da je završio FER, spomenuo je i želju za stvaranjem robotske ruke.
- Želim imati robotsku ruku za prvi ples na vjenčanju, ali do toga još ima vremena - zaključio je kroz smijeh.
