Postoje dvije vrste bisera, bijeli i crni. Do bijelog nije lako doći, a tko ga pronađe blago njemu. Ali crni… o njemu je čak napisana legenda koja ne govori u prilog čovjeka, jer pri njegovom pronalasku čovjek obično ne ispliva na površinu već zajedno s njim ostaje u dubokim vodama tamnog mora. S rijetkim primjercima treba znati. I ljudi su poput bisera, uvijek na nečijem vratu, oko zgloba, na prstima. Na taj način osjećaju pripadnost, tjelesnu povezanost, umni dodir i šapat duše. Ako se osjećaji isprepletu, što jedan nosi, drugi odnosi. Tako bi barem trebalo biti kad duša govori, a um zašuti. No koliko um čovjeka ima lica, čovjek ne zna, kao što ne zna kako je upravo naš um institucija svih naših djelatnosti, onih fizičkih kao i emocionalnih, prolaznih i trajnih. Pa kada te um institucionalizira, uvede u svoja pravila bez pitanja tvog pristanka, proizvede u tebi psihološki nemir, dovede pred zid… on postaje tvoj robovlasnik, a ti rob svoje panike, više neutemeljene nego utemeljene.
Između redova...
Nije baš sve kako na papiru piše, jer između redova postoji puno više redova i u najtežim danima svjetlosnih zraka. Pa, ostani miran čovječe kada te informacije dohvate jer u njima nikad nije sadržana sva istina i shvati da ti nitko ništa ne može, osim ako umu dopustiš da te uvuče u mišju rupu, da te pegla poput košulje i kao slučajno zapali dio tvoga rukava. A baš ti je ta košulja bila omiljena. Zašto ju je tvoj vlastiti um učinio neupotrebljivom? Jesi li možda nasjeo da je u njemu sveopće znanje, a zaboravio kako duša nosi osim sveopćeg i svemoguće znanje. Kada nam zatvore ovozemaljska vrata, drvena, staklena ili metalna s prorezima, kada nam stave rešetke na prozore, kada strah upravo zbog takvih uvjeta paralizirala 'promet' u nama, stvarna slika odaje zastrašujući dojam. Ali kad uspostaviš dominaciju nad dojmovima, kada shvatiš da je strah umjetna tvorba, odluči se na 'operaciju' koju ćeš izvršiti sam nad sobom. A prvi rez na vlastitoj koži kada ga povučeš sam puno manje boli, jer želiš znati što se ispod tvoje kože krije i želja za tim znanjem djeluje poput anestezije. Iako je u svakoj tjelesnoj operaciji koncentracija, kao i znanje neophodno potrebno da se ne dogodi pogreška, ipak ćeš u takvoj operaciji vidjeti organ i promjene na njemu što će ti olakšati pristup i odluku što odstraniti, što ostaviti, jer ćeš uvidjeti razliku između bolesnog i zdravog tkiva.
Krivi zbroj
Ako ti pri takvom zahvatu i zadrhti ruka zbog neispavanosti, previše prekovremenih sati rada, nećeš nastaviti, kako ne bi onog čije tijelo leži na stolu doveo u opasnost, nego ćeš predati drugome nadajući se kako će ispasti sve najbolje. Tada je djelatnost tvoga uma institucija funkcionalnosti i stručnog znanja, koju ako pogriješiš svjesno ćeš nositi na duši, jer iako je ljudski griješiti, iako vrijeme grešku oprosti ili zaboravi, duša greške ipak bilježi, pa kada ih previše učiniš, naplata uz visoku kamatu sjedne na tvoj psihološki dio, ne zato što te ne voli ili zato što te želi kazniti, nego zato da te oslobodi iz robovlasništva tvoga uma, da te učini slobodnim čovjekom. No, kako izvršiti 'operaciju' svoga uma kojeg oči ne vide, gdje su opipljivi instrumenti suvišni, jer zapravo operiraš 'zrak' u sebi, koji te je do tada gušio, zbog kojeg bi ponekad bio najradije vrištao, zbog kojeg si otkucaje srca u grlu osjetio. Ipak je moguće. Dok smo živi imamo dah iz kojeg dolazi glas. Kada te nešto uplaši 'na smrt', progovori samom sebi, ako je potrebno i kritiku, objektivnu istinu. Upitaj se, da se dobro čuješ, kolika je uplata a kolika isplata onoga što činiš. Usporedi iznose, isključi očekivanja i znati ćeš je li tvoja operacija uspjela. A uspjeti jedino može ako uplata i isplata nose isti zbroj vrijednosti. Sve ostalo je krivi zbroj, emotivno rastapanje, disciplinski kaos.
Zlatna slova
Josipa je otvorila agenciju za nekretnine. Lokacija pomno izabrana, gdje prolaznici zastaju kraj izloga, a njezina agencija tik uz stakla na čijim lutkama vise odjevni predmeti. Na ulaznim vratima zlatnim slovima dala je ugravirati sve moguće titule ispred imena i prezimena, čime je dala na znanje da o djelatnosti koja je ispod toga pisala ima itekako veliko znanje. Nitko mene neće promašiti, jer isticanje sebe nije zabranjeno nijednim zakonom, a biti neuviđavan prema stečenom znanju ili ga se sramiti neuglednim slovima na vratima… to ne bi bila ja, govorila je svima koji su je pitali zašto zlato na drvetu. Da, bila su u pitanju drvena vrata koja su vodila u predvorje, prolaz kraj staklenog izloga punog cipela, pa tek zatim stepenice do drugog kata pješice. Zvono na vratima, ono koje se itekako dobro čuje, ponovljeno gradivo utisnutih slova s prethodnog ulaza. Jer na tom prvom ulazu nije bila samo njezina pločica, već i drugih djelatnosti koje su se u toj zgradi obavljale. Htjela je na stubište staviti i zlatne strelice, ali su se stanari pobunili, a ona pametno postupila da stiša nevrijeme na vrijeme, podigla bijelu zastavu, naizgled se priklonila mnoštvu.
Oslobađanje od krivnje
Zaposlila je muškarca i ženu da tek kao figure obavljaju tek poneke dužnosti u skladu sa svojim mogućnostima. Pod tim je poslom podrazumijevala čitanje oglasa, lokacije, derutne nekretnine za adaptacije, te obavijesti onima koji kroz njezina vrata uđu dok ona pohodi stanove, kuće, zemljišta u svilenoj haljini s bundom na ramenima. Odredila je proviziju iznad prosjeka, jer ona je sebi ipak prišila ime elitna agentica za nekretnine, ali ne glasno već potajno. Mudro je skupljala klijentelu, podvaljivala brda i doline, proviziju uzimala unaprijed, naravno uz potpis, ako slučajno netko podigne tužbu protiv nje. Potpis od klijenta na papiru oslobodit će je svake krivnje. Njezina strategija je bila na naivnima se lako zaradi bez puno pomaka, a neispunjena obećanja podvela je pod naziv: 'Slobodna zbog potpisa.' Dugo je prolazila bez ozljeda, dok nije u njezin ured ušla žena pronicljivog pogleda. Odmah je shvatila kakvu masku agentica nosi na svom licu. Zatražila je od nje da joj pronađe dva stana u istoj ulici koji su se već nudili u oglasu i za koje je znala da su prodavači s njom potpisali ugovor o prodaji. Mudro je prešutjela te podatke, a na ponuđeni dokument o proviziji glasno se nasmijala. Upitala ju je: 'Kome se gospođo plaća unaprijed, a kome nakon odrađenog posla? Odradite li sve bez pogreške, uz proviziju nudim vam i nagradu.' Sjaj u njezinim očima mudroj ženi je otkrio lukavu prevaranticu, pohlepnu igračicu. Sada je agentica postala jedna od onih na kojima se lako zaradi, također bez pomaka.
Prevara se plaća
Mudra žena je sama otišla do prodavatelja stanova, odradila sve sama, raskrinkala agenticu. Agentica je pobjesnjela kad je saznala istinu, tužila prodavatelje koji su bez obzira na potpis odlučili ne isplatiti joj proviziju. Spor je trajao 13 godina. Mudra žena pobrinula se da pronađe svjedoke o njezinom načinu rada i koji su također bili prevareni. Nevjerojatno kako se Bog poigra s čovjekom. Možda bi i dobila spor da sutkinja nije bila na popisu njezinih klijenata, na što je agentica zaboravila. Mudra žena sačekala ju je kad je presuda postala pravovaljana. Agentica je navalila na nju pogrdnim riječima dodajući kako će ju tužiti za klevetu, na što je ova mirnim glasom odgovorila: 'Kada shvatite da je zlato obična prašina, a vi žena koja je izigravala Boga, javite se u moj ured.' U džep od sakoa stavila joj je posjetnicu, okrenula se i otišla. Agentica ju je nakon njezinog odlaska bijesno izvadila iz džepa želeći saznati čime se ta žena bavi. Ali na posjetnici su bile samo četiri riječi: 'Prijevara se skupo plaća.'