Šibenčanka Ilijana Bilješko Štrus imala je trideset godina, supruga, dvoje male djece. Radila je kao medicinska sestra, s veseljem je ulazila u operacijsku dvoranu i bila pomoć liječnicima pri operacijama. Puna života, elana, obiteljski ispunjena, Ilijana se nije previše brinula kada je jedno jutro napipala kvržicu u dojci. Prvi rezultati su bili obećavajući. Unutarnji glas, ipak joj nije dao mira. I dobro da nije...
Niste se previše zabrinuli na početku. Ipak, svi kažu da je čekanje rezultata pretraga jako teško i da baš ta neizvjesnost ‘ubija‘?
Proslavila sam tek trideseti rođendan i vjerovala sam da me u toj dobi neće zadesiti ništa loše. Normalno sam radila, stvarno sam mislila ok napipala sam tvorbu, izvadila sam tu tvorbu i gotovo je. Niti na kraj pameti mi nije bilo da sam tek na početku bolesti, a ne na njezinom kraju. Magnet dojke i citološka punkcija pokazali su da se radi o fibroadenomu, pa sam čekajući rezultat PHD-a mislila kako je to formalnost i kako će sve biti sve u redu.
Pravi šok me snašao kada mi je liječnik rekao da se ipak radi o invazivnom karcinomu.
Nisam nikad imala neke pretjerane strahove kroz život, uvijek sam bila borac. Do bolesti. Danas, kada znam da moram na kontrolu, preplavi me strah od rezultata. Traje to nekoliko dana, ali pobijedim to. Ne želim da mi prošlost određuje budućnost. Treba mi još malo vremena, da se sve slegne i da nastavim živjeti punim plućima kao i prije dijagnoze.
Je li vam pomoglo što ste medicinska sestra ili su pred dijagnozom svi ‘samo‘ ljudi, bez obzira na iskustvo?
To što sam zdravstveni djelatnik stvarno mi je išlo u prilog. Vjerojatno da nisam u toj struci i da nisam radila gdje sam radila u to vrijeme, ne bih reagirala tako kako sam reagirala i sugerirala da se operira taj "fibroadenom". U drugim bolnicama većina nije niti znala što sam po zanimanju i imala sam isti tretman kao i sve druge žene. Stvarno me raduje kad vidim koliko krasnih liječnika i sestara imamo. Toliko su empatični, brižni i pristupačni prema svima, bez obzira jeste li njihov kolega ili ne.
To i jest suština medicine, da damo sve od sebe, bez obzira tko je pacijent.
Svi zaslužuju isti tretman i istu pažnju u tim teškim situacijama. Da se razumijemo, bilo je i loših iskustava i jako puno propusta, ali to nije vrijedno spomena.
U kojoj ste fazi liječenja sada? Koje borbe vam još predstoje?
Trenutno je odrađena četvrta operacija. S kemoterapijama i zračenjem sam završila. Do daljnjega sam na tabletama koje smanjuju razinu estrogena i njegov učinak na rast tumora. Redovno se kontroliram i pazim na svaki detalj.
Kako je sve krenulo? Kako ste shvatili da nešto nije u redu?
Tijekom tuširanja učinilo mi se da sam prstima prešla preko nečeg stvarno sitnog. Tvorbica mala. Pokušavala sam opet napipati i nisam uspjela. Nakon tuširanja digla sam desnu ruku i prošla sam prstima cijelu dojku. Kad bih jače stisnula na tom mjestu, mogla sam napipati stvarno malu kvržicu.
Uvjeravali su me da su to mliječne žlijezde i da ne paničarim jer je tvorbica bila na nespecifičnom mjestu, vise prema aksili. Sin mi tada nije imao niti godinu dana, ja ga nisam dojila i znala sam da to nisu mliječne žlijezde.
Iako radim u bolnici naručila sam se u privatnoj poliklinici na UZV dojke, nisam htjela ići preko reda i moliti za tu vrstu ‘usluge‘.
Doktorica koja me je pregledavala bila je sumnjičava i napisala je preporuku za daljnju obradu. Danas sam svjesna da je ta njezina odluka ostala duboko urezana u mene i da mi je upravo to spasilo život. Citološka punkcija i magnet dojke pokazali su da se radi o fibroadenomu i da moram doći na kontrolu za godinu dana.
Ne želim niti pomisliti što bi bilo za godinu dana da sam poslušala tu preporuku. Samo na trenutak sam osjetila olakšanje od te dijagnoze, ali zapravo sam sve češće opipavala dojku, osjećala sam da ta kvržica raste, osjećala sam nemir i stalno se preispitivala jesam li luda.
U to vrijeme sam radila u operacijskoj sali i vidjela sam kako fibroadenomi izgledaju. Meni je moja tvorba bila previse kvrgava i uvjerena sam bila da raste.
Iz glave mi nije izlazila rečenica prve liječnice, kako se to njoj ne sviđa. Naručila sam se kod kirurga na pregled i odlučila sam izvaditi tu kvržicu. Mislila sam da što god da jeste, bit ću mirnija ako nema te kvržice u mojoj dojci.
Bila sam sigurna da to više nije fibroadenom, ako je ikada i bio. U lokalnoj anesteziji sam napravila tumorektomiju. Nakon nekoliko dana dobila sam nalaz da se radi o invazivnom karcinomu i da mi je potrebna još jedna operacija, jer su rubovi pozitivni. Okupio se tim liječnika i ja sam čekala drugu operaciju. Čekajući tu operaciju, na istoj dojci napipala sam još jednu kvržicu. Operirana sam i krenula na kemoterapije i zračenja..
Kako je to liječenje izgledalo i što vam je bilo najteže?
Zdravstveni sustav je prepun loše organiziranih odjela. Naši su aparati zastarjeli, stalno se kvare, ali je ipak najgore čekanje.
Na zračenje sam čekala tri mjeseca, jer se aparat stalno kvario. Ubije vas to čekanje, čekanje nalaza, čekanje operacije, čekanje kemoterapije, čekanje zračenja. A tako ste ranjivi, preplašeni, ne znate što vas čeka. To stvarno nije lagano.
Čekanje i neizvjesnost nisu saveznici u toj borbi.
Vi ste dobili dijagnozu, operaciju i liječenje. A kako su kroz to prolazili suprug, djeca i obitelj?
Muž i moja obitelj bili su mi najveća podrška. Nema žaljenja i nema plakanja, tako smo odlučili. Bilo je trenutaka kada mi se činilo da više ne mogu, kada sam se osjećala kao živi mrtvac i kada sam pomislila odustati od svega.
Dugo je trajalo liječenje i ja tome nisam nazirala kraj. Niti sada nakon dvije godine ne mogu reći da sam gotova.
U tom razdoblju je najgore što vas djeca vide slomljenu, onemoćalu. Djeca vas trebaju i kada ste na kemoterapiji, a zbog iscrpljenosti ne možeš biti roditelj kakav želiš biti. U ta dva mjeseca tražiš atome snage, skupljaš volju da uopće preživiš..a o boli da i ne govorim.
Kći je tada imala četiri godine, znala je da se nešto događa, ali nije puno ispitivala. Znala je svaki put da mama ide primiti lijek i da se vraća brzo. Kada je bila spremna suočiti se s mojom dijagnozom na svoj način rekla je: " Mama možeš skinuti maramu da te vidim bez kose". Puno smo s njom razgovarali kako bi razumjela što se događa, dok sa sinom nisam mogla pričati, jer je imao tek godinu dana. Mislim da s djecom uvijek treba biti iskren, oni možda ne razumiju, ali osjećaju.
Što vam je u tom razdoblju ipak dalo najviše snage?
Volja za životom je bila presudna. Htjela sam gledati kako moja djeca odrastaju u dobre ljude. Kuća puna smijeha, podrška obitelji i prijatelja, njihova prisutnost i vjera tjerali su me naprijed. Za vrijeme kemoterapija uspjela sam napisati diplomski rad i magistrirati krajem godine. Nisam odustala i nisam se predala.
Danas kada se osvrnete nakon svega, što biste poručili svim ženama koje se nađu u sličnoj situaciji?
Prije nego li dođu u moju situaciju mogu jedino reći:“ Drage žene redovito se pipajte i kontrolirajte jer vi najbolje poznajete svoje dojke“.
To je ključno. Danas sve više obolijevaju mlade žene, karcinom ne pita imate li 30, 50 ili 70 godina.
Što ste promijenili nakon dijagnoze i liječenja u životu?
Imala sam dovoljno vremena razmisliti o svemu i presložiti prioritete. Puno vremena provodim s djecom i svojom obitelji, ali kvalitetnog, prisutnog vremena. Predana sam svemu što radim, ali moja je obitelj na prvom mjestu.
Trenutno radim kao koordinator za palijativnu skrb i planirani otpust pacijenta iz bolnice. Pomažem drugima kako god mogu, ako i ne mogu bar ih uputim ili dam savjet. Znam koliko je pacijentima važna naša predanost poslu i razumijevanje stanja u kojem se nalaze. Kao najstarije dijete u obitelji, vrlo brzo sam nakon smrti oca, koji je umro u 44. godini od glioblastoma, naučila preuzeti odgovornost za sebe i druge. Tada sam pomagala majci, a danas pomažem pacijentima.
Ne predajem se i želim živjeti sretan i ispunjen život.
Ovaj naš razgovor bih završila citatom kojim se i sama vodim:
"Jednom kad oluja prođe, nećete se sjećati kako je prošla i kako ste preživjeli. Nećete biti sigurni da li je oluja zaista prošla. Ali jedno je sigurno...kad izađeš iz oluje nećeš biti ista osoba kao prije nje."
Haruki Murakami
Još inspirativnih priča o hrabrim ženama možete pročitati na stranicama udruge Nismo same.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....