Smrt je uvijek tema od koje nas prolazi jeza. Svjesni da nas neće zaobići i da smo već samim rođenjem potpisali taj dokument, ipak ćemo razgovor o njoj zamotati u platno nade do zadnjeg trenutka. Je li to strah od pomirenja kako smo u ‘prolazu‘ iz jedne dimenzije u drugu ili zaljubljenost u život do zadnjeg daha? Trebamo iznova razmisliti, možemo li uopće razdvajati ova dva stanja čovjeka, osim po riječima i eventualno po obliku. Za života oblik u kojem bivamo poznajemo i to nam olakšava razumijevanje. Ali kako se nitko nije vratio iz stanja prave smrti, prepušteni smo mašti što se zaista događa s nama kada otkaže ona glavna vitalna funkcija u našem organizmu. Je li to kraj jedne vrste života i početak druge ili je to doslovan kraj? Sama pomisao i vjerovanje kako je ravna linija mozga na monitoru doslovan kraj mogao bi otvoriti tisuće pitanja, a jedno jako važno pitanje dovesti u pitanje. Ima li onda uopće neba o kojem često govorimo, ali ne onog koje podrazumijeva znanstveno proučavanje, nego proučavanje opstojnosti čovjekove svijesti nakon nestanka u fizičkoj stvarnosti.
Krhko znanje
Možda nebo u koje ‘odlazimo‘ nije ovo nebo iznad nas, nego je možda baš to nebo u našoj svijesti koja i nakon odvojenosti od tijela nastavlja živjeti po nekim nama nepoznatim metodama i energijama kad smo u čistom duhovnom obliku. Je li taj čisti duhovni oblik kad se ‘preselimo‘ u mogućnosti formirati nas i tamo u osjećaj tjelesnosti… naše je znanje tog područja još vrlo krhko i svodi se na vjerovanje. Tek kad se oslobodimo mehaničkog oklopa, kakve sve energije postoje pokaže se u svoj svojoj veličini. Svjesnost tko smo kao živi ljudi naučena je i usvojena lekcija, kao što je naučena lekcija što postajemo kad nam se tijela nepovratno ukoče i ohlade. U svakom slučaju mi smo bića o kojima znanje za života još razvijamo, a kamoli nakon smrti. Najlakši izbor je složiti se s nekom teorijom bez dodatnih pitanja, dok se nekome od naših najmilijih ne dogodi nešto što ih dovede pred nebeska vrata. Tada želimo znati više. Gutamo tekstove raznih knjiga, tuđa prepričana iskustva pokušavamo pretvoriti u svoja, nemogućnost povratka onih koje smo izgubili ‘iz vida‘ stavlja naše emocije na najveću kušnju izdržljivosti.
Što smo propustili?
Tek u trenucima emotivne nemoći počinjemo razmišljati jesmo li nešto jako bitno propustili shvatiti. Jesmo. Odgađali smo vjerovati spoznaji jesmo li ograničeni ili neograničeni, opet iz straha kako će netko takvu spoznaju nazvati bogohulnom umjesto bogomdanom. Nije bitno tko nas je uveo u labirint lažnog znanja, nego je bitan naš pristanak i klimanje glave da je to znanje jedina istina zbog zabrane izravnog propitivanja. No, izostavimo li propitivanja, bez obzira na ogroman broj sadržaja kroz jedan život, uvijek ćemo osjećati strah, krivnju i mnoge druge negativne emocije, a propustiti upoznati i spoznati ono ‘sveto‘ u sebi, koje nam mrzitelji promjena pod krinkom izjave: ‘ To je za vaše dobro‘, plasiraju i dalje zastarjele i montirane vijesti. Tako nas drže pod kontrolom, ali za njihovo dobro. I da nikad nije bilo onih hrabrih ljudi koji su bez obzira na posljedice uporno istraživali metafizičke, duhovne i slične istine, mi bismo i danas ‘sjedili po granama drveća kao ptice‘ s uvjerenjem da nemamo pravo za života otvoriti nebo u nama. Imamo svako pravo to učiniti. Dok ne učinimo, nećemo znati pravu istinu o vlastitom biću. Ni ovdje, ni tamo. Često spominjemo čuda zaboravljajući kako je možda upravo čovjek najveće čudo ikad stvoreno.
Vlastita pravila
Čovjek je došao na ovaj svijet s pravom prednosti, a najveća mu je prednost mogućnost istraživanja samog sebe. I on poput piramida ima ‘zlatni rez‘ u sebi, a to je njegova duša. Tjelesnost mu dokazuje stvarnost postojanja u ovozemaljskoj dimenziji, ali sama tjelesnost nije dovoljna za cjelovitost čitavog čovjekovog bića. Cjelovitost zaokružujemo osjećajima, a potvrda njihove bitnosti je u opisu života. Kada bi željeli precizno definirati ono što nas kao ljudsko stvorenje čini čudom svijeta morali bi nečim opravdati takvu tvrdnju. Kao živo biće čovjek bi morao učiniti neko nadnaravno čudo, ali ako je ikako moguće izvedba bilo kakovog čuda treba se odigrati u tajnosti. Jer iako nas javna čuda zadivljuju, ponekad nas itekako i plaše. A sve što na bilo koji način u nama pobuđuje strah, naše vjerovanje stavlja pod sumnju. Sumnja je naš konopac oko vrata. Ako nam ona piše pravila, jao nama. Život kaže: ‘Vjeruj, jer vjera ostvaruje‘. Ali u ovoj zbrci života teško je održavati pozitivnu vjeru, kada sa svih strana stižu negativne upute. Zato je najbolje napisati vlastita pravila u koja bezuvjetno vjerujemo. Ne možemo vjerovati tek kada se uvjerimo. To je kao da bi hodali unatrag, a gledali naprijed.
Mješavina činjenica
Život čovjeka u isto se vrijeme odvija na dvije razine: psihofizičkoj i metafizičkoj. Iako naizgled nemaju nikakve sličnosti, ipak su neraskidive, makar mi to ne vidimo očima. Uvijek je nešto skriveno, a nešto otkriveno čovjeku. To nas potiče na istraživanje, a ne na pasivno vjerovanje. Čim preopteretimo psihofizičku razinu dovodimo se u krizno stanje. Kako bi odgodili ekspresiju kriznog stanja u nama se uključuje takozvani metafizički program. Metafizika se kanalizira putem čistih osjećaja. Osjećaji psiho-fizike podložni su uvjetima i vrlo su promjenjivog karaktera. Pozitivno, negativno... mješavina činjenica. Tu nema mjesta postojanosti. Metafizički osjećaji su postojani, jer dolaze iz visoke svijesti našeg bića i uče nas slijediti osjećaj. Činjenice su trenutačni dokaz pretočen u riječi u jednom trenutku nastaju, ali već u sljedećem mogu biti pobijeni nekom novom činjenicom. Iako metafizičkim osjećajima nedostaje čujnost i vidljivost, pobiti ih može jedino čovjek sam. Opet je ovdje u pitanju vjera. Ako ih ignoriramo zbog nepovjerenja u njihovo postojanje i oslanjamo se isključivo na čujnost i vidljivost, nemojmo se čuditi pogreškama u životu. Imamo izbor: slijediti taj fluidan osjećaj ili činjenicu. Uvijek je bolje slijediti osjećaj, jer on će i u najtežim neprilikama pronaći najbolji put za nas. I u emotivnom i u materijalnom smislu. Tko sebe ne istražuje, promašio je svrhu samoga života. Životu nije važno da živimo, nego kako živimo. Riječ ‘kako‘ otvara novo biće u nama koje nam predaje naš duhovni ključ. On je otvarač nove budućnosti, jer naša dva identiteta tjelesni i duhovni povezuje u jedan. Tek tada postajemo čudo koje čini čuda.