Divovska skela obučena u bijelo kao koprena skriva pročelje Palače Grlečić-Jelačić na Markovom trgu. Skela nakaradno strši, ali je toliko dugo ovdje da ju prolaznici više ni ne primjećuju. Zaboravili su na nju. Drvena vrata tog spomenika kulture stara su više od sto godina. (No, njihova starost nije lijepa, ni mirna. Potresna je i usamljena, prepuna ožiljaka zaboravljene prošlosti). Na dnu im je rupa, crno obojene daske na nekoliko su mjesta oštećene, a raspala se i ključanica.
Umjesto okreta ključa, sada ih zatvorenima drže lokot i lanac, kao da se radi o ukletom mjestu. Iz štoka vire kablovi i čini se da je kvaka promijenila funkciju te postala vješalica. Naime, na nju je netko objesio plavu jaknu i zaboravio ju, između ostalog, onako kako je zaboravljena i Palača Grlečić-Jelačić i radovi obnove. Osim zatvorenih vrata, tu je još samo skela.
Na ploči ispod nje piše da su radovi započeli 8. rujna 2020. godine, ali radnika nema. Nema ni povišenih glasova ni zvukova alata. Zapravo, ovdje je samo skela.
- Ma kakvi radovi, ne sjećam se da su tamo ikada bili ikakvi radovi - govori nam zaposlenica tvrtke Matić plus, čiju je skelu Grad iznajmio i postavio na palaču. Na spomen radova se smije i ističe da je njihova skela tamo skoro godinu dana kad je zamijenila drugu koja je na palači stajala još i dulje bez da je itko po njoj redovito kročio.
Takvih skela, koje stoje, a po njima ne hodaju radnici i obnavljaju fasadu, krov ili izvode bilo kakve sanacije, u Zagrebu je mnogo. Tijekom dugotrajne jutarnje šetnje obišli smo centar metropole. U potezu od Zrinjevca do Gornjeg Grada, s manjim skretanjima u Petrinjsku, Ilicu, Jurišićevu i Prolaz Đure Deželića, naišli smo na 32 velike građevinske skele postavljenje radi obnove na kojima piše da je investitor radova Grad Zagreb. Na više od polovice skela radnika nije bilo, točnije na njih 17. Najviše smo napuštenih skela primijetili baš na Gornjem Gradu, njih pet. U ovaj zbroj nismo ubrajali male skele, takozvane zaštitne tunele koji štite od krhotina žbuke.
Usprkos tome, naišli smo na spomenute 32 skele, a riječ je o djeliću njih u Zagrebu. Samo u središtu ih ima barem pedesetak, ako ne i više, ali dio se financira iz privatnih novčanika pa ih nismo računali. A kad bi proširili opseg našeg koračanja, sigurno bi naišli i na pedesetak skela koje se financiraju iz gradske kase. Kad bi se još više okuražili i nastavili hodati, bilo bi ih i šezdesetak. Na nekima bi bilo radnika, ali ne i na drugima. Svejedno, Grad ih mora plaćati.
Koliko točno, pokušali smo saznati.
Obratili smo se Gradu da nam pošalje popis svih skela čiji se najam financira iz gradske kase. Poslali smo im i zahtjev da navedu one na građevinama na kojima trenutno nema nikakve obnove. Naravno, iznos za skele na nekim gradilištima uključen je i u cijenu radova, no negdje nije. Čekali smo dvadesetak dana, ali do zaključenja ove priče odgovor nije stigao. Krenuli smo tada zvati skelare da nam otkriju koliko te skele zapravo koštaju.
Oni su nam kazali da svoje skele po metru kvadratnom mjesečno naplaćuju barem trideset kuna, a neki i više.
- Kod nas metar kvadratni skela u prosjeku dođe između 35 i 38 kuna. No, zarada od samog najma je mizerna jer najviše koristi imamo od montaže, demontaže, prijevoza i odvoza koji, ipak, imaju veći udio u cijeni – objašnjavaju nam u Matić plusu, tvrtki koja se najmom i prodajom skela bavi od 1999. godine. Naglasili su i da više faktora utječe na konačnu cijenu – veličina zgrade, kompleksnost objekta, zahtjevnost prilaza gradilištu i potrebi za posebnijim vezivanjima dijelova skele.
Uzmemo li da se kvadratni metar skela iznajmljuje za 35 kuna i da smo naišli na 32 različita objekta – škole, institucije, veće i manje stambene zgrade – na kojima se nalaze skele raznih veličina, teško je precizno odrediti koliko zapravo Grad troši na njih. No, možemo uzeti primjer zgrade Gornjogradske gimnazije. Zidovi koje prekrivaju skele dugi su 85 metara i idu u visinu barem šest. Jednostavnom matematiku dolazimo do rješenja da se ovdje radi otprilike o 500 kvadratnih metara skela.
Dakle, svaki mjesec Grad bi za skele na Gornjogradskoj gimnaziji trebao plaćati oko 17 tisuća kuna. Ranije je Jutarnji pisao kako je to jedna od tri škole na Gornjem Gradu u kojoj radovi kasne. Njihov se završetak predviđa 18 mjeseci od početka druge faze radova. Samo za tih 18 mjeseci će se za skele izdvojiti oko 300 tisuća kuna. Proteklih godinu dana stajanja skela, tijekom kojih se na školi nisu izvodili radovi, Grad će morati platiti oko 200 tisuća kuna.
Primjenjujući istu računicu sa zgradama koje smo obišli, a na kojima se radovi ne odvijaju, možemo zaključiti da se na skele koje nemaju pravu namjenu mjesečno potroši barem sto tisuća kuna. Dobili smo tu brojku računajući da se na te zgrade prosječno stavlja 100 kvadratnih metara skela, što je možda i skromna računica.
Iz Matić plusa nas upozoravaju i da bi cijena negdje zapravo mogla biti i manja.
- Gledajte, često se nakon mjesec dana naplaćuje produženi najam koji je znatno niži. On kod nas iznosi između 50 i 80 lipa dnevno po metru kvadratnom, što ispadne nekih 15 do 20 kuna mjesečno. Mi nemamo u ugovorima stavku o penalima ako se ne ispoštuju rokovi – pričaju. Ističu pak da od dugotrajnog stajanja skele na jednom mjestu skelari nemaju koristi. Da, kažu, dobivat će novac od najma, ali taj je iznos puno niži negoli onaj koji zarade konstantne montaže i demontaže skela.
- Više nam odgovara kad skele cirkuliraju. Gradu je zapravo sitniš platiti tih nekoliko tisuća kuna za najam, ali postavljanje košta. Ono je uvijek, s cijenom najma, uključeno u jediničnu cijenu prvi mjesec. Stoga, prvih mjesec dana je skuplje – objašnjavaju iz Matića plusa. Otkrili su nam i da su oni u tim poslovima često druga ili treća ruka, da uglavnom skele naručuju izvoditelji, a u situaciji Palače Grlečić-Jelačić je jedna od rijetkih u kojoj izravno surađuju s Gradom.
Nekoliko skela na kojima nema radnika iznajmila je tvrtka Bukart & Lukač skele. Razgovarali smo s njezinim direktorom Marijanom Lukačom, koji se skelama bavi 25 godina.
- Ja svoje skele ne iznajmljujem za manje od 32 kune, to nikako. To je čak i malo u usporedbi sa zapadnim svijetom i mi skelari smo u borbi za preživljavanje - navodi i dodaje da i on rijetko izravno surađuje s Gradom Zagrebom zbog loših iskustava iz prošlosti. Također napominje da cijene skela za svaki objekt nisu iste, a negdje se one podižu i zbog susjeda.
- Recimo zgrada se mora obnoviti i skela mora ići na zabatni zid, no susjed jednostavno ne da. To vam je sad otvorena Pandorina kutija. Susjedi ni ne moraju dati dopuštenje jer to nije zakonom uređeno kako spada pa si stvari prisiljeni rješavati preko suda kako bi mogao nešto postići. Takvu smo situaciju imali i u jednoj zgradi u Radićevoj gdje čovjek nije dao da se postavi mali dio skele na njegovu zgradu kako bi sanirali zabatni zid susjedne, iako ti odroni fasade padaju po njegovoj glavi. Posve ludo - primjećuje Lukač.
Poduzetnik nam je rekao i da bi se uskoro cijena skela mogla povećati zbog svjetskih prilika, izdvajajući najviše cijenu nafte. Tvrdi i da brojni građevinari imaju problema s Gradom.
- Grad Zagreb nam je svima dužan, neposredno ili, u mom slučaju, posredno. Svi građevinari znaju da Grad nema novca i da plaćanje kasni. No, što je tu je, možete se moliti i boriti, ali ste osuđeni na čekanje - uvjerava nas Lukač. Zatim nam je krenuo opisivati kakav je situacija i sa zaštitnim tunelima koje nismo prebrojali, ali smo prošli kraj njih petnaestak. Njihova je cijena daleko niža nego građevinskih skela, ali Lukač sumnja u njihov smisao.
- Zaštitni tuneli su Vam krenuli s gradonačelnikom koji je sada pokojni. Čudne cijevi, čudne firme. Zapravo, oni su šminkanje očiju javnosti. Zaštitit će vas ako padne neki kamenčić, no što ako se dogodi pravi odron. Tu ti tuneli ne pomažu. Neke mogu zaštititi i gromadu od 100 kila, ali takve nisu postavljene u Zagrebu jer koštaju - vjeruje Marijan Lukač.