U tijeku je nabava 23 linearna akceleratora za radioterapijsko liječenje onkoloških pacijenata iz programa NPOO-a (Nacionalni plan za oporavak i otpornost), vrijedna 528 milijuna kuna što bi nas konačno dovelo do europskog prosjeka od pet uređaja na milijun stanovnika, a sada ih imamo samo 3,5.
No, zanimljivo je da bi dva takva uređaja trebala dobiti KB Dubrava koja uopće nema onkologiju nego je tek pokrenula postupak za njezino osnivanje pa je ni nema u programu NPOO-a!? Naime, prema Nacionalnom planu, koji je prihvatio Sabor, planirano je da nove uređaje dobiju KBC Zagreb, Klinika za tumore i Klinika za onkologiju i nuklearnu medicinu KBC-a Sestre milosrdnice, KBC Split, KBC Rijeka, KBC Osijek i OB Zadar.
Tko je odlučio 'proširiti' plan, zasad se ne zna. Naime, u međuvremenu je raspušteno staro i formirano novo povjerenstvo Ministarstva zdravstva za koje se jedino zna da mu je na čelu državni tajnik za financije, Gordan Žanić, a koje je očito odlučilo prošiti ovu listu bolnica i s KB-om Dubrava. Na naš upit da nam se dostavi popis članova povjerenstva nismo dobili odgovor MIZ-a kao ni na pitanje kako je KB Dubrava ušla u plan.
Ravnatelj KB-a Dubrava prof. dr. Ivica Lukšić potvrdio nam je da bi bolnica trebala dobiti dva uređaja te da je dobiveno odobrenje MIZ-a za proširenje djelatnosti i na onkologiju. Kaže da se u KB-u Dubrava operira velik broj onkoloških pacijenta koji onda moraju na terapiju u druge bolnice. Drži da će tako pacijenti biti na dobitku i da će se liste čekanja na zračenje smanjiti.
Racionalizacija sustava
No, i ova nabava linearnih akceleratora ponovo je otvorila pitanje racionalne organizacije zdravstvenog sustava. Naime, u Zagrebu bi se poslije ove odluke MIZ-a pacijenti trebali liječiti radioterapijom na sedam mjesta odnosno jednom više nego dosad što, gotovo je sigurno, neće bitno promijeniti situaciju jer broj klinika ne jamči da će se smanjiti gužve. Teško je predvidjeti i koliko će vremena trebati KB-u Dubrava da njezina onkologija dosegne razinu već postojećih šest mjesta na kojima se obavlja ta vrsta liječenja.
Bolji poznavatelji prilika u hrvatskoj onkologiji tvrde da osim uređaja koji su stari i nerijetko 'izvan stroja', kronično nedostaje liječnika radioterapeuta, a osobito medicinskih fizičara te da bi zato bilo 'poželjno objedinjavanje, a ne usitnjavanje'. Naglašavaju da za 'postavljanje nove onkologije na noge' treba najmanje desetak godina, osobito kad je riječ o kadru. Kvalitetu liječenja može podići tek stvarna onkološka mreža koja naprosto ne postoji.
Svatko za sebe
U NPOO-u se kaže da se 'radioterapijska oprema koja se namjerava nabaviti treba umrežiti u jedinstvenu hrvatsku nacionalnu onkološku mrežu' koja očito ne funkcionira već se svaka bolnica nastoji razvijati kako to najbolje odgovara samo njoj, ali ne i cijelom sustavu. Svaka bolnica vidi svoj razvoj na drukčiji način, a to nužno ne znači i boljitak za građane. Tako KBC Sestre milosrdnice ima dvije onkologije (!?) pa onda i dvije radioterapije.
Radioterapija se u Zagrebu radi i u Klinici za ženske bolesti u Petrovoj, na Rebru i u Klinici za plućne bolesti Jordanovac te u privatnoj ustanovi Radiochirurgia gdje se na uputnicu HZZO-a radi tzv. stereotaksijska radioterapija jer takav uređaj, premda postoji u Klinici za tumore – skuplja prašinu odnosno nikad nije liječio pacijente (navodno nedostaje neki dio)!? Iz sredstava NPOO-a planirano je nabaviti i tri stereotaksijska akceleratora i to za KBC Zagreb, Sestre milosrdnice i Split pa bi konačno veliki medicinski centri mogli pružati i tu vrstu terapije.
Nažalost, i kad se pruži prilika da se prastari uređaji koji su nerijetko u kvaru zamjene novima, svemu se pristupa prilično stihijski odnosno 'personalizirano' za svaku bolnicu što ne može ostvariti cilj koji je zacrtan u NPOO-u kad je riječ o liječenju zloćudnih bolesti. Za to je nužan potpuno drukčiji način organizacije sustava i nije dovoljno da se 'pomlade' samo linearni akceleratori čija je prosječna starost u hrvatskim bolnicama devet godina, a ima i onih punoljetnih.