Na parkingu donje postaje sljemenske žičare u 10 sati i 30 minuta zatekli smo tek petnaestak automobila. Četvrtak je ujutro, žičara je otvorena prije pola sata, pred samim ulazom se počinje okupljati grupica ljudi s djecom i kućnim ljubimcima. Gužve na blagajnama nema, a većina gondola na vrh odlazi prazna. Na vrhu je gotovo identično. Kafići i restorani su otvoreni, no zauzeto je jedva nekoliko stolova u svakom. Ljudi su počeli stizati oko podneva i polako puniti prazne stolice ugostiteljskih objekata.
U hladu u visećoj mreži leži Johnny kojega cijela atmosfera podsjeća na rodne Karibe. – Odrastao sam na Karibima i onda sam se s majkom i braćom preselio u Ameriku. Nakon srednje škole, nisam išao na faks. Nekako sam morao zaraditi za život i počeo sam raditi kao domar, govori nam Johnny.
Ima šestero braće i sestara, a ideju da će proputovati svijet prvo je podijelio sa starijom sestrom koja mu je rekla da je potpuno prolupao. - Čim sam dobio prvu plaću odveo sam stariju sestru na večeru i rekao joj da želim proputovati svijet. Rekao sam joj da ću jedan dan biti u Americi, drugi u Španjolskoj, ručati u Parizu, a doručkovati u Rimu. Nije mi vjerovala, prepričava Johnny.
Svoj san odlučio je ostvariti koliko god mu za to trebalo. - Američka ambasada morala mi je dati vizu za putovanje u neke dijelove svijeta, a da dobiješ vizu, moraš imati dobar posao. Radio sam kao domar, a tretirali su me kao psa. Nisam imao pojma što radim, ali sam znao da sam dotaknuo dno. Svakodnevna motivacija mi je da s dna mogu samo ići prema boljemu i sad već 15 godina putujem svijetom, rekao je Johnny.
Ta transformacija nije bila nimalo lagana, napravio je prekvalifikaciju i zaposlio se kao medicinski brat. Ovaj posao voli, ali ono što ga svaki dan pokreće jest putovanje. – Zbog putovanja pati moj privatni život. Ženu nemam, iako bih volio. Kad sjednem u avion, znam da činim pravu stvar i mogu reći da ne žalim ni za čim, dodaje Johnny.
U Hrvatskoj ostaje mjesec dana s povremenim izletima u okolne države. Na putovanjima voli fotografirati i trenirati. – Imam pravilo da svaki dan moram napraviti 25 sklekova. Ne prođe dan da ih ne odradim, makar bio na vrhu svijeta, kaže Johnny.
Za Sljeme je doznao na Trgu bana Jelačića od uličnih svirača. – Došao sam žičarom i stvarno mi je drago da sam ovo otkrio, predivno je. Mučim se malo s hrvatskim nazivima tako da nisam siguran jesam li uopće na pravom mjestu, šali se.
Ima jedno pravilo koje mu pomaže da financijski preživi tih nekoliko mjeseci putovanja godišnje. – Nosim sa sobom litru i pol vode, kad ispijem bocu do kraja, izlet je gotov, otkriva Johnny. Novac troši samo na nužno. Najčešće je to transport i smještaj, a tek povremeno počasti se večerom u restoranu.
Iz Tel Aviva na Sljeme stigla je i Vjera Furman. – Došli smo na Sljeme jer je temperatura ugodnija nego u gradu, ima puno prirodnog hlada pa mogu bezbrižno šetati s klincima i izmoriti ih. Došli smo žičarom jer je djeci to bio doživljaj. Ovo je stvarno jedinstveno, Zagreb je prekrasan, rekla je Vjera. Prije povratka u Izrael, ostat će u Zagrebu još mjesec dana.
Lojze Ogorevc i njegova supruga na Sljeme su se popeli potpuno bosi. – Jučer smo se penjali na slovensku Liscu, danas smo osvojili sljemenski vrh. Trebalo nam je nešto više od sat vremena za cijelu dionicu. Ovdje ćemo provesti ostatak dana, a sutra idemo u Mariju Bistricu gdje snimam pjesmu.
Penjanje me napuni energijom, rekao je Lojze. On je jedan od organizatora „Bosonogog pohoda“ kojemu je, navodno, cilj da se ljudi na planinske vrhove penju bosi. Kaže kako je to iznimno korisno za zdravlje, a noge im nisu izranjavane niti bolne.
Karmela je sa svojom obitelji došla iz Francuske na četiri tjedna. Osim nje, koja je rođena u Zagrebu, svi su ostali na Sljemenu prvi put. – Na Sljeme smo došli po preporuci jedne poznanice. Žičare su lijepe i komforne, bio je doživljaj voziti se, rekla je Karmela.
Iz Belišća je na Sljeme došla i mala Matija u pratnji mame Maje i tate Josipa. – Ma super je, selimo ovdje!, rekao je Josip. Sljeme im je bilo usputna stanica prije odlaska u Tuhelj.
Konačno smo pronašli i Zagrepčanku s prebivalištem u Zagrebu koja je sa sobom dovela prijateljicu iz Vrbovca. – Dečko mi je na moru, pa koristim vrijeme za opuštanje s prijateljicom, rekla nam je Karla. Kristina joj je odbrusila da ona nema dečka pa se zato druži s njom.
Vlasnik Sljemenske kućice Miroslav Ašperger kaže da preko tjedna uglavnom dolaze stranci, a vikendima i praznicima i domaći i stranci. - Vrijeme je ključan faktor, ako je loša prognoza ili ako pada kiša tu nema žive duše. Žičara nam je malo povećala promet, ali ništa značajno. Preko tjedna se nekad ni ne isplati raditi, otkrio je Miroslav. On je svoju kućicu prilagodio za cjelodnevno druženje, stavio je ležaljke, viseće vreće na stabla i pješčanik za djecu. Na taj način, kaže, privlači ljude koji dolaze popiti piće i odmoriti jer su mu konkurencija obližnji restorani.
Oko 14 sati terase restorana i kafića uspješno su se popunile, kao i parking donje postaje sljemenske žičare. Gužve i dalje nema, ali gondole više ne voze prazne.